NEOBIČNA BARUNICA

Snimila je film kako brije stidne dlake, nosila grudnjak od limenki juhe i umrla u nerazjašnjenim okolnostima. No najveća je enigma…

Else von Freytag-Loringhoven 

 Sjart/alamy/alamy/profimedia/Sjart/alamy/alamy/profimedia
Gledali smo dokumentarac koji se daje u Zagrebu, a donosi priču o Elsi von Freytag-Loringhoven koja je prema nekim teorijama stvarna autorica kultnog pisoara Marcela Duchampa

Teško ju je bilo ne primijetiti kada bi prolazila po ulici - u pratnji čopora pasa s poštanskim markama zalijepljenim na obrazima, žlicama kao naušnicama, crnim ružem i krletkom s pticama umjesto torbe. Nosila je grudnjak napravljen od limenki juhe od rajčice, a ruke su joj bile pune narukvica.

Za Elsu von Freytag-Loringhoven sve do nedavno malo tko je čuo, no prema nekim novim teorijama upravo ekscentrična barunica, pjesnikinja i dadaistička umjetnica, stoji iza slavnog pisoara, a ne kako se smatra, Marcel Duchamp.

O boemkinji s ruba povijesti umjetnosti i autorstvu najutjecajnijeg djela 20. stoljeća, govori novi dokumentarni film redateljice Barbara Visser "Alreadymade" koji je svoju hrvatsku premijeru imao u srijedu na Tjednu filma o umjetnosti Arterija u Dokukinu KIC. Koristeći se rijetkim arhivskim snimkama i modernom tehnologijom, film vraća iz zaborava ili bolje reći izvlači iz anonimnosti ženu koja je bila jedna od središnjih figura na njujorškoj književnoj i umjetničkoj sceni u prvim godinama 20. stoljeća te dio grupe koja je uključivala Marcela Duchampa, Mana Raya, Beatrice Wood, Francisa Picabiju, Minu Loy i mnoge druge.

"Otac moderne umjetnosti zapravo je majka. Kao žena bila je izbrisana iz muškog kluba. Zapravo, nije mogla biti izbrisana jer nikad nije bila niti upisana", konstatira se u filmu.

image

Elsa von Freytag-Loringhoven

Sjart/alamy/alamy/profimedia/Sjart/alamy/alamy/profimedia

Rođena je kao Elsa Hildegard Plötz u gradu Świnoujście, danas u Poljskoj, 1874. godine u obitelji srednje klase.

Njezina je majka godinama patila od psihičkih problema, a otac ju je zlostavljao zbog čega je u tinejdžerskoj dobi pobjegla u Berlin živjeti s tetom. Izvodila je vodvilje u kazalištu prije nego što je postala dio užeg kruga münchenske secesije.

Prvi brak sklopila je 1901. s berlinskim arhitektom Augustom Endellom. Par je navodno imao ‘otvorenu vezu‘ i ubrzo su počeli putovati Italijom s pjesnikom i prevoditeljem Felixom Greveom, također poznatim kao Frederick Grove.

Brak Else i Augusta završio je razvodom 1906., a sljedeće se godine udala za Grevea.

On je međutim bio u ozbiljnim financijskim problemima te je uz Elsinu pomoć lažirao vlastitu smrt i 1909. krenuo u SAD, gdje je na farmi u Kentuckyju započeo novi život.

Elsa se pridružila svom suprugu, ali ju je on ubrzo napustio i odselio se iz države. Posve slomljena preselila se u New York.

Tu se udala za svog trećeg muža, Leopolda von Freytag-Loringhovena, i prozvala se ‘barunicom‘.

Njegov otac, Hugo von Freytag-Loringhoven, bio je pruski general i povjesničar koji se bavio vojnim pitanjima.

Međutim, von Freytag-Loringhoven nije bio bogat i Elsa se uzdržavala radeći kao umjetnički model. Taj je brak kratko trajao, a ona se više nije udavala.

Postala je u narednim godinama legenda Manhattana, poznata po svojim neobičnim kostimima i antiburžujskim životnom stilu vođenim strašću i emocionalnom reakcijom na okolinu - pozivala je ljude da imaju seks s kim god žele i često se oblačila u mušku odjeću, u vrijeme kada je takvo ponašanje bilo tabu - kao i svojim skulpturama koje je stvarala od predmeta iz svakodnevnog života, vođena stavom da umjetnost može biti bilo što. Također, pisala je i izvodila eksperimentalnu poeziju.

S Marcelom Duchampom i Manom ​​Rayem surađivala je pak na filmu "Barunica brije svoje stidne dlake". No samo je nekoliko kadrova preživjelo proces montaže.

Slikar George Biddle napisao je o posjetu njezinom studiju u 14. ulici: "Bio je prepun i zaudarao je od čudnih relikvija koje je godinama skupljala po njujorškim ulicama. Staro željezno posuđe, automobilske gume, pozlaćeno povrće, desetak izgladnjelih pasa, celuloidne slike, kante za smeće, svaki zamislivi užas, koji je za njezinu izmučenu, ali vrlo osjetljivu percepciju, postao predmetom formalne ljepote."

U pismu umjetnici Sarah Freedman McPherson, Freytag-Loringhoven je napisala: "Sarah, ako nađeš limenu kantu na ulici, stani kraj nje dok je ne pregazi kamion. Onda mi je donesi."

Njezin prvi readymade "Enduring Ornament" (1913.) bio je zahrđali prsten, od komada metala pronađenog na pločniku, nastao godinu dana prije Duchampovog "Stalka za boce" (1914.), iako je on skovao poznati izraz.

A što se točno događalo s kultnim pisoarom ili "Fontanom", i čija je to bila ideja ostaje do danas velika enigma.

Duchamp je pisoar izložio prvi put s potpisom "R. Mutt" na Salonu Društva nezavisnih umjetnika u New Yorku 1917. Organizatorima nije bio poznat njegov identitet.

Pismo iz 1917. koje Duchamp šalje svojoj sestri, slikarici Suzanne Duchamp, otkrivenom posve slučajno, baca posve novo svjetlo na autorstvo pisoara. On, naime, piše: "Jedna od mojih prijateljica pod muškim pseudonimom Richard Mutt poslala mi je porculanski pisoar kao skulpturu. Nije bilo nimalo nepristojno - nije bilo razloga za odbijanje. No odbor je odlučio ne izložiti ga."

Fotograf Alfred Stieglitz posvjedočio je pak da je jedna žena donijela porculanski pisoar na Salon. Stieglitz je, moguće, mislio na Duchampov ženski alter ego Rrose Sélavy. Novinski izvještaji spominjali su da je stanoviti Richard Mutt bio iz Philadelphije, gdje je barunica živjela 1917. Iako je Duchamp izjavio da je kupio pisoar od J. L. Mott Iron Works, vodoinstalaterske trgovine na 5. aveniji, takav model nikada nije bio u ponudi. Sama skulptura nestala je nakon održavanja Salona na kojem nije bila izložena, već skrivena iza jedne pregrade kako je sam Duchamp ispričao u jednom intervjuu. Nije uopće znao gdje se nalazi, pronašao ju je, rekao je, tek kad je izložba završila, bila mu je u atelijeru, a onda ju je izgubio.

image

Fontana na fotografiji koju je snimio Alfred Stieglitz 1917.

Sjart/alamy/alamy/profimedia/Sjart/alamy/alamy/profimedia

Duchamp je počeo izrađivati ​​minijaturne reprodukcije Fontane 1935., prvo u papier-mâchéu, a potom u porculanu za svoja višestruka izdanja minijaturne muzejske retrospektive pod nazivom "Boîte-en-valise" ("Kutija u koferu", 1935. - 1966.) Duchamp je nosio mnoge od tih minijaturnih djela unutar "Kofera" koja su bila replike nekih od njegovih najistaknutijih djela. Prvu 1:1 reprodukciju Fontane odobrio je 1950. za izložbu u New Yorku; još dva pojedinačna djela uslijedila su 1953. i 1963., a zatim je umjetnikov multipl proizveden u izdanju od osam komada 1964.

Barunica je već davno bila mrtva, no i dok je i bila živa ona nikada nije tvrdila da je autorica Fontane, a nije bila poznata po diskreciji. Otvoreno je svima govorila da je zaljubljena u Duchampa.

U gorkoj neimaštini, Freytag-Loringhoven je prijetila svojim uspješnijim kolegama, javno udarajući one za koje je smatrala da su joj učinili nepravdu. Duchampa je nazvala "Marcel Dushit" u jednoj svojoj pjesmi, popraćenoj crtežom isprepletenih falusa među nadgrobnim spomenicima.

Budući da nikada nije unovčila svoju umjetnost, živjela je prkoseći zakonu u ekstremnom siromaštvu i često je znala biti uhićena zbog krađa u trgovinama. Jednom je prema nekim svjedočenjima iskočila iz patrolnih kola s takvom spretnošću da su je policajci pustili s divljenjem. Odležala je brojne zatvorske kazne zbog krađe - i nošenja muške odjeće u javnosti - među ostalim optužbama.

Velik dio baruničinog umjetničkog stvaralaštva nije dokumentiran ili sačuvan zbog njezinih financijskih poteškoća, a kad i jest, drugi su ponekad preuzimali zasluge. Njezin najpoznatiji readymade, komad zahrđale vodovodne cijeni pod naslovom Bog (1917.), dugo je pripisivan Mortonu Livingstonu Schambergu, koji ga je fotografirao.

image

‘Bog‘, readymade Else von Freytag-Loringhoven koji je dugo pripisivan Mortonu Livingstonu Schambergu

Liszt Collection/akg-images/profimedia/Liszt Collection/akg-images/profimedia

Godine 1923. barunica se vratila u Njemačku u nadi da će zaraditi nešto novca. Međutim, umjesto toga našla je razorenu zemlju nakon rata.

Njezin otac, koji je u međuvremenu umro, razbaštinio ju je, te je za život zarađivala prodavajući novine u Berlinu. Nakon tri godine seli se u Pariz gdje provodi posljednje godine života u besparici.

No unatoč financijskim poteškoćama, planirala je otvoriti vlastitu školu manekenstva u ljeto 1927., nazivajući to svojim ‘posljednjim snom‘.

Preminula je od gušenja plinom 14. prosinca 1927.u. nerazjašnjenim okolnostima. Je li zaboravila ugasiti plin, ili je to učinila namjerno.

Pokopana je na groblju Père Lachaise u Parizu. Nakon njezine smrti, radovi su joj prikazani na nekoliko izložbi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
05. prosinac 2024 18:06