Reakcije stranih medija na izložbu koja je otvorena u njujorškoj MoMA-i, a obuhvaća arhitekturu na području bivše Jugoslavije, ne jenjavaju.
Najnoviji je u nizu vrlo zanimljiv članak u The New Yorkeru koji potpisuje Justin McGuirk, glavni kustos Design Museuma u Londonu i autor knjige “Radikalni gradovi”.
S područja Hrvatske nekoliko je projekata privuklo pozornost međunarodnog tiska pa tako gotovo svi ne kriju koliko ih se dojmio hotelski kompleks Haludovo na Krku Borisa Magaša, najpoznatijeg po projektu splitskog stadiona Poljud (čija je maketa također izložena u MoMA-i).
Podsjetimo kako su sedamdesetih Haludovom šetale Penthouseove zečice predvođene Bobom Guccioneom, koji je govorio: “Pronašli smo pravu formulu u borbi protiv hladnog rata”, a dnevno su se trošile goleme količine jastoga, kavijara i šampanjca.
Veliko preklapanje
U tekstu objavljenom u The New Yorkeru, među ostalim, piše: “Na obali su se preklapali Istok i Zapad. Resorti su bili otvoreni za sve, daleko od ‘ekskluzivnosti’ današnjeg turizma. Pa se tako u hotelskom kompleksu Haludovo, koji je oblikovao Magaš s investicijom izdavača Penthousea Guccionea, lokalno stanovništvo moglo družiti s međunarodnim slavnim osobama”.
Magaševim se ostvarenjem bavio i Edwin Heathcote koji je u opsežnom tekstu za Financial Times pod nazivom napisao da je čitava izložba veliko otkriće. Piše među ostalim da je “Haludovo bilo više seksi od bilo čega u Las Vegasu i više cool od bilo čega na obali Costa Brave, dok je danas kompleks toliko oronuo da slama srce”.
Kritičar The New Yorkera piše i o projektu Split 3 te navodi: “Većina stambenih zgrada u bivšoj Jugoslaviji bila je rezultat arhitektonskih natječaja, što je još jedan od razloga zašto je konačni rezultat toliko drugačiji. Umjesto uniformnosti, poticao se individualizam”.
Nastavlja: “Ako je Novi Beograd pratio klasični Le Corbusierov model, noviji se pristup planiranju razvio u Splitu. Moderni dio grada nazvan Split 3 izgrađen je sedamdesetih godina kako bi smjestio pedeset tisuća ljudi. Gradilo ga je nekoliko arhitekata, no dio koji potpisuje Ivo Radić nalikuje sceni iz Blade Runnera”.
Druga estetika
Edwin Heathcote oduševljen je i paviljonom za EXPO 1958. godine u Bruxellesu hrvatskog arhitekta i umjetnika Vjenceslava Richtera i tumači da je “udaljen od estetike komunističkih zemalja”. Svi se slažu da je riječ o modernističkoj arhitekturi i briljantnom odgovoru na socrealizam. Jonathon Keats iz Forbesa tvrdi da će izložba ispraviti “veliki povijesni propust, zanemarivanje ovog arhitektonskog opusa”, a jednako je pozitivan i Justin Davidson u Vultureu.
Spominju se i spomenik Vojina Bakića na Petrovoj gori. Autori su izložbe Martino Stierli, direktor odjela za dizajn njujorške MoMA-e, i Vladimir Kulić sa Sveučilišta Florida, dok je hrvatski kustos Maroje Mrduljaš. Naziv joj je “Toward a Concrete Utopia”, što se može prevesti dvojako: i kao “prema konkretnoj utopiji” i “prema betonskoj utopiji”.