MIŠLJENJE STRUKE

SPOMENIK ŽRTVAMA HOLOKAUSTA U ZAGREBU 'Rješenje koje nije originalno, ali je mudro i prihvatljivo'

    AUTOR:
    • Ive Šimat Banov

  • OBJAVLJENO:
  • 06.06.2019. u 08:41

Ranko Šuvar / CROPIX

Oslonjeno je na sve prisutnije shvaćanje da predmeti iz svakodnevnog života, kao i cipele i cipelice uz obalu Dunava u Budimpešti, ponajbolje govore o strašnoj tragediji

Sada, kada je podizanje Spomenika žrtvama Holokausta u Zagrebu na temelju natječaja od prije dvije godine gotova stvar, lijepo je da se i Zagreb zna odužiti žrtvama užasne tragedije.

Tako se on pridružuje brojnim spomenicima diljem Europe i svijeta, od kojih su oni u Berlinu, Beču, Hamburgu…, a posebice u Budimpešti doista pogođeni i uspjeli. Premda su spomenici “tragična umjetnost” koja je “iza smrti”, ona predstavlja “simboličku pobjedu nad užasima njezina sadržaja” (Eagleton).

Ali o toj, makar i simboličkoj “pobjedi”, postoje razna mišljenja, koja se mogu svesti na temeljno pitanje smisla i uloge takvih spomenika. Ta razmišljanja idu i do toga (a tome sam sklon) da se spomeniku žrtvama i tragedijama odriče svaka simbolička moć, pa i sama “estetska transpozicija”. Štoviše, glasovi protiv “estetske stilizacije” kao “načina pronalaženja nekakvog značenja u čovjekovu užasu” (Adorno) sve su jača. Jednom riječju, spomenik i umjetnost, a posebice moderna umjetnost ne mogu ići zajedno. Umjetnost može puno ili gotovo sve, ali njezina Ahilova peta i njezina “nemoć” postaje vidljiva upravo ovdje.

Ti su spomenički napori i rješenja pogrešni jer se “na taj način nešto oduzima samoj patnji pa, u skladu s tim, nanosi nepravda žrtvama”, tvrdi Adorno, napominjući da nijedno rješenje ne bi smjelo očijukati s tom užasnom činjenicom kojoj je dokument ili mjesto (primjerice logor smrti) bolji i svjedok i spomenik? Umjetnost, po dubokim duhovima, nema tu što tražiti, jer “svako proizvođenje ljepote u odnosu na užase rata je čin barbarizma” (Adorno).

Oprečna mišljenja

Bilo da je riječ o doslovnoj figurativnoj umjetnosti ili modernističkim molosima apstrakcije, što bi rekao Nietzsche, ostaje pitanje može li simbolička funkcija spomenika, izdržati (ili barem samo “držati”) tako užasan sadržaj? Može li spomenik, bilo da je modernistički ili doslovniji, odnosno staromodniji, u toj svojevrsnoj mumifikaciji prošlosti, biti mjesto nade? Može li se sve tragično tek tako zalediti, umiriti i smiriti u nekom znaku, obliku, kiparstvu i umjetnosti? Može li se (pa i simbolički) ta užasna sudbina zgusnuti u estetski znak? Mišljenja o tome govore oprečno, premda pretežu oni koji smatraju da niti najbolja umjetnost ne može niti simbolički niti ikako drukčije pokriti tu užasnu jamu neljudskosti. Po njima, ništa ne može pokriti strašne stvari pa stoga niti sama najmoćnija umjetnost koju, opet, ništa ne može nadoknaditi.

A što se tiče ovoga spomenika i ovoga rješenja kipara Stošića i arhitekta Rogine, uočena je već njegova snažna asocijativna veza sa Zidom plača, ali i pripadnost onim tihim rješenjima koja su se opirala “reprezentativnom” u ime životnoga i skromnoga znaka života. Naime, spomenik sastavljen od betonskog i željeznoga dijela, sa zidom od 300 kofera, nosi, kao primjerice i cipele i cipelice uz obale rijeke u Budimpešti, najveću vrijednost upravo tog “detalja”. Osim toga, on ima potporu i samoga prostora. Na prostoru između Pošte i Kolodvora, izdaleka vidljiv, smisleno je vezan za vlak i vagone koji su u toj tragediji čovječanstva odigrali svoju ulogu.

Rješenje spomenutih autora je dobro, nije originalno u onom smislu “izmišljanja” ili “kreacije” pa niti u morfološko-sintaktičkom smislu, ali je mudro oslonjeno na sve prisutnija shvaćanja da predmeti iz  svakodnevnoga života (kao i cipele i cipelice uz obale rijeke u Budimpešti) ponajbolje govore o strašnoj tragediji. Spomenik se smisleno i empatijski i memorijski nastavlja na intimnije, a ne reprezentativno rješenje i u tome, ma koliko izvorno poopćen, pa i neoriginalan, mudar je i prihvatljiv. Struktura i emocija. Konstruktivizam i nered. Niti ovdje o umjetnosti ne treba govoriti. Cilj je spomenikom stvoriti vidljiv znak kajanja i pijeteta, pri čemu neka znakovita pojedinost (odjeća, obuća, predmeti…) predstavlja nesumnjivo onaj ljudski supstrat koji je snažniji od svih betonskih, kamenih ili čeličnih blokova. Barem tako mislim…

Proces pravde

Što bi, sada kada je pred realizacijom još jedan spomenik u Zagrebu, na istu tragičnu temu dakle bio još bolji spomenik ubijenim Židovima? Što se spomenika tiče, i ne samo njega, meni bi spomenik Holokaustu bio povrat židovske imovine, ili da se stara i nova “gospoda” i “drugovi” i njihovi glasni današnji sljednici isele iz njihovih stanova i kuća, da se u Praškoj podigne sinagoga, da židovske zajednice idu u Jasenovac ne gledajući tko i kada ide s njima, jer se time samo daje važnost sebi, odnosno živima, a ne umrlima.

Naposljetku, da spomenik žrtvama Holokausta bude jedan jasno započeti i opipljiv proces pravde, a ne opet samo znak ili oblik pred kojim će se pred uspjelim ili neuspjelim rješenjem zastati ili položiti cvijet. To bi meni bio spomenik i Holokaustu koji bi promijenio svoje agregatno stanje; iz ukočenoga oblika postao tekući svakodnevni život ili permanentni performans. Jer spomenik-uspomena je za groblje, a ne za život.

To bi bila pravda, potom i nešto normalniji život, kao što bi i pravi spomenik prvom predsjedniku primjerice bila uređena i pravedna zemlja. Ali to je pomalo idealiziranje stvari koje, kao svaki idealizam, nedostižno stremi k nebesima. Ali dobro je na ovome mjestu citirati kipara Nandora Glida: “Volio bih da prestane potreba za spomenicima kakve ja pravim: volio bih da moji studenti izgube moju temu… da podižu spomenike životu, a ne smrti.”

Izdvajamo