ca
JEDAN OD NAJVEĆIH

Što je Kožarić mislio o Murtiću, Meštroviću, ali Tuđmanu: ‘Mislio sam da treba imati brkove‘

Moja djela, rekao je jednom braneći svoj rad, redovito izazivaju otpor onih koji su naučeni na stalnost i nepromjenjivost

Zagreb, svibanj 2013. Nije me u prvi tren prepoznao kada sam se pojavila na vratima njegova stana na zadnjem katu zgrade u Tenžerinoj ulici. Ali znao je zašto sam došla, a možda se i pravio da zna. To neću nikada doznati. Ponudio me viskijem Old Smuggler i dalje je sve bilo kao da se znamo oduvijek.

Neka on izabere teme za ovaj razgovor. Nije imalo smisla, mislila sam, prisjećati se našeg popodnevnog čaja u hotelu Grande Bretagne na trgu Syntagma u Ateni, na koji bismo išli nakon što smo od jutra postavljali izložbu koju je činio samo jedan eksponat od srebrne folije. Motali smo je satima, a on je davao upute. Komentiranje živopisnih gostiju luksuznog, ali i pomalo dekadentnog hotela bila nam je jedna od glavnih i omiljenih zabava dok smo sjedili zavaljeni u kičaste fotelje. Razgledavanje grčkih hramova u okolici i ne toliko.

Prošlo je od tada osam godina i moja grčka avantura s Kožarićem ostala je, shvatila sam toga dana, samo moja. Kao i odlasci na koncerte u Lisinski, i izložba negdje na Gornjem gradu u galeriji koja više ne postoji, za koju je napravio čitavu seriju slika na kojima nije bilo ničeg osim jedne crte. Jedne crne crte na bijelom platnu. "Crta povučena na bijeloj podlozi njegov je potpis. Trag u praznini i ništa više od toga", zapisala sam u predgovoru kataloga te izložbe. Kako je jednom rekao Tonko Maroević: "Crta je za Kožarića početak".

image
Kožarić i Knifer  2002. u Musée d'Art Moderne de la Ville u Parizu
ŽarkO Vijatović

Kniferov naklon

I ona večer u Musée d'Art Moderne de la Ville u Parizu, kad su već gotovo svi otišli s otvorenja i kad se činilo da je sve rečeno, sjetio se da mi mora pokazati još jednu sliku koju je napravio uoči same izložbe, nadahnut stablom koje je vidio na izletu, negdje u nekom selu u Francuskoj. Došao mu se pokloniti i Knifer, sjećam se ja. Sjeća li se on? O čemu su razgovarali?

A koliki je samo bijes izazvao kod Murtića zbog te svoje pariške izložbe. "Nije to nikakav Muzej moderne umjetnosti, nije to Beaubourg, vi novinari nemate pojma", urlao mi je Murtić u telefonsku slušalicu. Kao da bi to Kožarića uzrujalo. Nisam mu to nikad rekla. Tih dana u Zagrebu se odvijala Picassova izložba, u Klovićevim dvorima. Sprema se otići na nju s prijateljima. "Picasso je europski Murtić." Što mu sad pak to znači...

"Pričajte mi o Münchenu. Veselite li se izložbi?" pitam ga. "Meni se čini kao da se to sve već dogodilo. Kao da je to prošlost", odgovara smijući se.

Kupio si je i Armanijevo odijelo za tu prigodu. Zapravo, rekli su mu da ga kupi. Nije da mu je stalo do takvih stvari. "Da se mene pita, obukao bih se kao inače." Izložba će se zvati "Sloboda je rijetka ptica". Bit će to kruna njegova rada, u Haus der Kunstu, na čak 2000 četvornih metara sa 360 radova iz njegova ateljea koje je 2007. godine otkupio Grad Zagreb i donirao ga zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti uz mnoga druga kapitalna djela, od ranih skulptura iz pedesetih, preko faze Gorgone, sve do recentnih. Izložbu je dogovorio sa slavnim kustosom Okwuijem Enwezorom.

Bio mu je jednom i u ateljeu, Enwezor, kako bi ga pozvao da izlaže na Documenti. A zatim i na retrospektivi crteža za 90. rođendan u MSU-u. Tu su dogovorili nastup u Parizu, na izložbi u Palais de Tokyo, a onda i retrospektivu u Münchenu. "Kad me tako dobro primio Pariz, sada će me tražiti cijeli svijet", rekao je Nigerijcu Kožarić. To što je postigao bilo je zato što su ga inozemni stručnjaci prepoznali, objašnjava mi Ivica Župan, jedan od vjernih Kožarićevih prijatelja i suradnika u to vrijeme, a ne zato što ga je netko iz Hrvatske "gurao".

Svijet je početkom dvijetisućetih doista otkrivao Kožarića, ali još sredinom 90-ih nije mogao uvjeriti jednog zvonara da je on autor Križnog puta u senjskoj katedrali, a ne neki lokalni kipar, kako je ovaj tvrdio. Išao je s društvom iz Zagreba razgledati to svoje rano djelo. Negdje 1994. godine. Bio je s njim, sjeća se i Jevšovar. Vaništa i on su ga, kad se vratio iz Pariza 1960. godine, pitali bi li se pridružio Gorgoni. "Možda to i nije bila prava grupa. Ali ja uvijek pristajem." Mala digresija.

image
Kožarić i Dulčić na Zrinjevcu pedesetih godina

Umjetnici i kraljevi

Vraćamo se na njegovo najmanje poznato sakralno djelo. Branio ga je Krleža pred skandaliziranim mještanima kada je nastalo pedesetih. "Krleža je došao s Belom posjetiti katedralu. Ona je bila oduševljena." Ali ne i Senjani. Oni nisu mogli nikako prihvatiti njegovo radikalno viđenje te sakralne teme. Htjeli su priču, a njemu nikad nije bilo do priče. Uzalud je pokušavao objasniti da njegov autorski rukopis ne teži gomilanju, nego baš suprotno, redukciji i pojednostavljivanju, oslobađanju od svega suvišnog.

Svejedno, njegov Križni put nije im se nikako svidio. S tim nezgrapnim i čudno modeliranim figurama. Tih godina nije mu bilo lako. Uživao je poštovanje tek pet, šest prijatelja i ozbiljno podcjenjivanje goleme većine "ljubitelja prave umjetnosti" i "ozbiljnih kritičara", svih predstavnika službene elite. Čuveni kožarićolozi i subspecijalisti kožarićevci pojavili su se mnogo kasnije, kako svjedoči Igor Zidić. Ali tada nisu bili na vidiku. A i kasnije, stalna borba s nerazumijevanjem sredine.

"Uz Meštrovića je bila kraljevska kuća, uz Murtića komunistička vlast, a ja sam uvijek bio sam", priča mi Kožarić sjedeći u svojoj crvenoj fotelji. Sa sakralnim djelima nije imao baš nikako sreće. Išao je jednom pogledati svoj kip Svetog Franje u Plečnikovoj crkvi u Zvonimirovoj. Držali su ga iza televizora. Svećenik je objašnjavao umjetniku da mu je taj njegov sveti Franjo ispao nekako zdepast. "Kao da on zna kakav bi trebao biti", odmahnuo je Kožarić rukom i otišao. Bio mu je to zadnji posao za Crkvu.

image
Ivan Kožarić
Biljana Gaurina/Cropix

A što su sve radili Prizemljenom Suncu, bolje da se i ne prisjeća. Od obožavanja do uništavanja. Njegova djela, rekao je jednom braneći taj rad, redovito izazivaju otpor onih koji su naučeni na stalnost i nepromjenjivost, na stvari koje ništa ne govore. Svašta su od Sunca radili otkad je prvi put postavljeno, početkom sedamdesetih, između Rektorata i HNK - palili ga, udarali, polijevali bojom, kiselinama. Sjeća se da je jedan čovjek cijeli dan sjedio na klupi i buljio u Sunce.

Pa je nabrao grančice, pozabadao ih u kuglu i onda ju opet gledao tako ukrašenu. Čudno je to sve skupa bilo. Na kraju su ga zapalili. Bio je to, navodno, prvi palež jednog umjetničkog djela u poslijeratnom Zagrebu. Kasnija replika u Bogovićevoj postat će jedan od najvećih zagrebačkih simbola.

Kaže mi i da je jednom prošvercao Beuysove radove preko granice. Kako to mislite, pitam ga u čudu misleći da se kao po običaju šali. Zapravo, nije ih baš on švercao, ali je bio pokretač cijele akcije. "Maračić se nećkao raditi bilo što ilegalno i protuzakonito, ali nagovorio sam ga da riskiramo.

image

Prizemljeno sunce Ivana Kožarića u Zagrebu 1971. godine. Vjerojatno najpoznatija i najkontroverznija skulptura velikog umjetnika - obožavana, ali i napadana i vandalizirana

Nisam htio propustiti priliku." Ekscentričnu talijansku barunicu Lucreziju de Domizio Durini, koja je izložbu predložila, izveo je kasnije na večeru, u krčmu Kod Tolja u Medulićevoj, blizu svojega tadašnjeg ateljea. Na ćevape i daruvarski rizling, potom i na ražnjiće i ponovno na daruvarski rizling. Bio je jednom i u ozbiljnim pregovorima za izložbu u New Yorku. Dobio je termin 2004. Hoće li New Yorka tada biti? Zafrkavao je kustose. Bilo je to možda godinu dana prije 11. rujna. Vražji Kožarić, mislim si.

Napravio je jednom i Tuđmanov portret. "Gledao sam vijesti na televiziji i mislio kako Tuđman treba imati brkove. To me inspiriralo da ga napravim. Mislili su da mu se rugam, ali to nije bila istina. Radio sam ozbiljno tu skulpturu. Prodana je na aukciji za 80 tisuća maraka. Tuđman ju je dobio u pozlaćenoj bronci."

U posljednje vrijeme ne izlazi baš iz stana, kaže, i živi dosta povučeno. Posjećuju ga samo najbliži prijatelji. Želi mi pokazati stan i nove radove. Na jednom je zidu stara fotografija za koju kaže da je na njoj njegova sestra. Imao je uz sestru i tri brata, od kojih su dvojica, kao domobrani, ubijeni u Bleiburgu, a treći je uspio pobjeći sa stratišta i emigrirati u Australiju; nikad se više nije vraćao u Zagreb.

image
Romina Peritz i Ivan Kožarić
Cropix

Dulčićeva slika

Zastajemo pokraj jedne slike, njemu, očito, važne. Dulčić. U početku karijere zajedno su izlagali i družili se. "Bio je moj prijatelj. Slikar. Kolorist. Bio je stariji od mene." Ovdje je potretirao njegove posinke, Nenada i Predraga Raosa, u dobi od deset godina.

"Danijel Dragojević i ja rekli smo mu da slika ne valja, na što se Dulčić strašno naljutio, zgužvao gvaš i bacio ga u koš. Onda smo se malo pribrali i priznali da uradak nije tako loš, on je nekako izravnao gvaš i danas je tu kod mene, samo sam mu bacio staklo. Bilo je preteško." Dulčić je na poleđini ispisao povijest tog djela. Nekoliko slika prislonjeno je uza zid. Sve pršti od boja. Njegove posvete proljeću. Ptice, cvijeće, kitice. Svake godine dokumentira dolazak proljeća. Posebno mu se veseli.

"Koja je tebi omiljena boja", pita me u jednom trenutku. "Crna", odgovorim. Približio se potom štafelaju koji je stajao nasred dnevne sobe i na platnu flomasterom nacrtao u par poteza crnu stabljiku i šest crnih latica. Uzeo je zatim narančastu, kao da mi želi malo napakostiti. Njegova narančasta točka u sredini kompozicije bila je otpor mojem crnilu. Jedan savršeni cvijet.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2020 23:07