GALERIJA F8

Što snima moćna generacija hrvatskih mladih fotografa

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 13.12.2017. u 16:24

Biljana Gaurina / CROPIX

Jelena Blagojević Pavičić

 

Koliko god je nova generacija fotografa jedna od dominantnijih na domaćoj sceni, i koliko god ih često i ističu na izložbama suvremene umjetnosti, a i prati ih povremenim izložbama galerija Ureda za fotografiju Spot, do sada nisu imali svoj prostor za izlaganje.

Večeras se prvi put otvara galerija Akademije dramske umjetnosti, pod nazivom f8. Prikazuju se radovi autora koji su stasali kod predavača kao što su Sandra Vitaljić, Jelena Blagović Pavičić, Darije Petković, Goran Trbuljak, Iva Prosoli. Galerija je preko puta ADU, na dva kata (prostor nekadašnje ljekarne), tik uz Etnografski muzej. Izložbu će otvoriti dekanica ADU Franka Perković Gamulin i redoviti profesor Enes Midžić. Galeriju vodi Jelena Blagović Pavičić, i sama iznimna fotografkinja koja pojašnjava naziv galerije, f8: “To je kućni broj galerije, ali ima simboliku i u fotografskom svijetu.”

Nikola Šerventić, 'Tri sata', 2017.

 

Prva izložba

Studij fotografije osnovan je 2010. godine, do sada ih je diplomiralo više od 20, a izlaže ih 12. To su u pravilu imena koja su se već afirmirala na sceni, Marina Paulenka pokrenula je i međunarodni festival fotografije Organ vida, Borko Vukosav je nedavno u Lisabonu izlagao uz bok Phillipu Toledanu, Tjašu Kalkan kritika je već zapazila i sl. Njihovi su radovi društveno angažirani, promišljeni, ne bježe od preispitivanja samih autora i njihove neposredne okoline do ogoljenosti, vizualno su, naravno, dojmljivi, ponekad konceptualni, i to je neki zajednički nazivnik ove uistinu moćne generacije fotografa. Iako će, doduše, dvoje izlagača, Marina Paulenka i Davor Konjikušić, napomenuti u uvodu: “Djelovanje naše generacije tek će biti kontekstualizirano izložbama koje dolaze”, dodajući: “značenje ove institucije puno nam je jasnije danas, nego za vrijeme našeg školovanja. Formiranje Katedre za fotografiju utkalo je put jednakopravnom supostojanju fotografije na hrvatskoj umjetničkoj sceni.”

Ana Mihalić - 'Okreni!', 2017.

 

Naime, do prije sedam godina, godinama unazad svi oni koji su željeli studirati fotografiju u pravili su upisivali Studij filmskog snimanja koji je osnovan 1969. zahvaljujući, prije svega, Nikoli Tanhoferu. Kako smatraju Paulenka i Konjikušić: “Naš je osjećaj da je tek osnivanjem Katedre za fotografiju ona dobila svoje institucionalno mjesto i ponudila nam mogućnost da kroz akademsko obrazovanje uhvatimo korak s aktualnim događanjima na međunarodnoj fotografskoj sceni.”

Jedan od uvjeta za radove koji će se izložiti bio je da su nastali nakon školovanja, da se može pratiti kako su se pojedinci orijentirali. Osim toga i njihove kvalitete, radovi na ovoj, prvoj izložbi nemaju zajedničku poveznicu, i dokumentarni su, i konceptualni i primijenjeni. Od primijenjenih fotografija izložena je ona koju je Marko Mišević snimio za prilog Dobra hrana Jutarnjeg lista.

Davor Konjikušić, 'Naša kuća', 2017.

 

Angažirane teme

Davora Konjikušića, upoznali smo preko intimnog projekta  o preminuloj sestri, koji je izložio u MUO, te rovinjskim Photodaysima, a nedavno smo mogli vidjeti i njegovu izložbu vezanu uz nekadašnji autoput Bratstvo i jedinstvo. Ovaj put izlaže projekt s Nevenom Petrovićem “Paralaksa”: dvojica autora zajedno putuju Bliskim istokom, snimaju iste prizore, no fotografije nisu jednake, što poteže pitanje mogućnosti njezine potpune objektivnosti. Petrovićev je pristup, kako u uvodu tumači i Iva Prosoli, dokumentaristički, privučen slikovitim detaljima, a Konjikušićev je oštar, politički, kritičan. Petrović također izlaže projekt “Brandscape”, pojašnjen riječima samog fotografa: “Kao najsnažniji posttranzicijski orijentiri, naše gradove obilježavaju građevine trgovačkih centara i pripadajući im logotipi, koji postaju orijentacijski arhetip”.

Marinu Paulenku upoznali smo s diplomskim projektom, kada je snimala Jehovine svjedoke, potom žensku kaznionicu u Požegi, zanimaju ju društveno angažirane teme. Na izložbi se predstavlja radom koji potpisuje zajedno s Borkom Vukosavom. Snimali su dulje vrijeme nebo nad teritorijalnim granicama između Hrvatske i susjednih država, Slovenije, Mađarske, Srbije, Bosne i Hercegovine. Velik je dio fotografija snimljen u Bosni s pogledom na Hrvatsku, no pazili su da nema nikakvih obilježja državnosti: nebo je, naime, svugdje isto. Riječ je o vrlo poetskim prizorima.

Neven Petrović, 'Paralaksa', 2016.

 

Simboli moći

Borko Vukosav, također, izlaže rad “Nekad bilo”, kojim istražuje današnje stanje nekadašnjih simbola moći u bivšoj Jugoslaviji. Riječ je o temi koja je u posljednje vrijeme često kontekstualizirana u suvremenoj umjetnosti, o čemu kaže: “Rođen sam u jednoj državi s dva pisma, tri jezika, četiri religije, pet nacionalnosti, šest republika, državi koja više ne postoji. Kroz propagandu SFRJ je predstavljala prosvjetiteljski ideal, borbeni simbol svega naprednog, racionalnog, humanističkog i znanstvenog u borbi protiv bijede i zaostalosti. Serijom fotografija istražujem i dokumentiram preostale vidljive simbole moći nekadašnje Jugoslavije, koji su danas ništa više nego ostaci i dokazi vremena koje im je prethodilo. Iako kao društvo pokušavamo suzbiti kolektivna sjećanja i sjećanja na SFRJ, ona i dalje nesumnjivo nastavlja oblikovati kulturne, povijesne i socio-političke paradigme suvremenih balkanskih zemalja.”

Marina Paulenka i Borko Vukosav - 'Prazno nebo'

 

Ana Mihalić u projektu “Okreni!”, pak, istražuje odnose unutar njezine obitelji - promjene pod utjecajem bolesti njezine bake, te navodi među ostalim: “Sadašnju situaciju i odnose uspoređujem s onima kakvi su nekada bili, vraćajući se odnosu s bakom u djetinjstvu, predmetima koje je izrađivala za mene i različitim medijima koji su nas tada povezivali. Sada izrađujem slične predmete za nju kako bih vizualnim i taktilnim podražajima potaknula očuvanje i razvoj njezine percepcije. Ruke postaju bitan dio našega odnosa, a tako i bakinog identiteta.”

Izlažu i Nikola Šerventić, Igor Ilić, Luka Kedžo, Tomislav Može, Petra Mrša.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo