GRAFITI

Street art je umjetnost, ali i kazneno djelo. Za grafit se može dobiti i pet godina zatvora

'Čemu to', jedan od grafita uličnog umjetnika Nebitno među žvrljotinama koje nemaju veze s umjetnošću
Ono što neki zovu vandalizmom, drugi nazivaju uličnom umjetnosti, gdje neki vide kriminalce, drugi vide pjesnike izvan zakona

Grafit “Glavu gore” iznad zagrebačkog Dolca, koji se može vidjeti s glavnog zagrebačkog trga, iako nastao neposredno prije izolacije zbog koronavirusa i prije potresa, zadobio je naknadno sasvim novi kontekst te ga se počelo često dijeliti na društvenim mrežama.

Grafit je napravio autor koji sebe zove Nebitno koji je nedavno u izdanju Laube dobio i monografiju svojih radova, a u razgovoru za Jutarnji list prije nekoliko dana je skrenuo pažnju na to da je čak i MUP-RH na svom službenom twitter profilu podijelio fotografiju njegova grafita “Glavu gore” i napisao “Zagrebe, laku noć i odmori #glavugore Tvoj @mup_rh”.

Različite sankcije

Taj je rad na Twitter stavila MUP-ova glasnogovornica Marina Mandić. Kako kaže za Jutarnji: “Twitter smo na dan potresa koristili kao važan način komunikacije, uz uobičajene kanale. To je bilo više od poruke. Nakon dana koji je trajao petnaest radnih sati, brojnih upita građana i odgovora, tu sam fotografiju odabrala kao onu kojom ćemo zaželjeti stanovnicima grada laku noć. Pokazala je koliko je težak dan bio iza nas, koliko nam snage treba za dane koji slijede, koji su ispred nas”. I dodaje: “To, naravno, ne znači da podržavamo pisanje po fasadi, koje je kažnjivo”.

Pisanje grafita jest kazneno djelo. Kazne za pisanje grafita variraju, mogu iznositi oko tisuću kuna ako je riječ o manjem prekršaju. Za teže prekršaje snose se i teže posljedice. No, autore grafita iznimno rijetko ulove na djelu, rade u gluho doba noći, oprezni su. Kako govori glasnogovornica PU Marina Mandić:

“Riječ je o kaznenom djelu, oštećenju tuđe stvari. Uzima se u obzir je li nastalo na kulturnom dobru, privatnoj zgradi ili na nečem drugom. Policija na terenu provodi aktivnosti suzbijanja grafiterstva u suradnji s gradskim komunalnim službama. Ako je spomeničko dobro ili oštećenje tuđe stvari, počinitelju prijeti kazna zatvora do dvije godine, a ako crtežima ili napisima mijenja izgled zidova ili drugih površina te prouzroči znatnu štetu, može narasti i do pet godina.”

U zagrebačkom Gradskom uredu za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet napominju da je “člankom 112. Odluke o komunalnom redu određeno da za navedeni prekršaj kazna za fizičke osobe iznosi od 1000 do 2000 kuna” te dodaju da je tijekom 2019. u Zagrebu izdano ukupno 12 prekršajnih mjera za pisanje po zidovima, a tijekom prvih šest mjeseci 2020. godine izdane su tri prekršajne mjere. “Ujedno, tijekom 2019. godine izdano je 195 naloga ovlaštenom izvođaču za uklanjanje nepravilnosti, a tijekom prvih šest mjeseci 2020. godine izdano je 130 takvih naloga”.

Ono što neki zovu vandalizmom, drugi nazivaju uličnom umjetnosti, gdje neki vide kriminalce, drugi vide pjesnike izvan zakona, heroje slobodnoga govora, koji se obraćaju izravno ljudima, zaobilazeći galerije, demokratizirajući odnos između umjetnosti i publike. “Ne želim reći da su grafiti umjetnost, i da nisu vandalizam. Oni su oboje”, tvrdi sociolog Gregory J. Snyder, autor knjige “Životi grafita” koja je nastala nakon što je proveo mnoge godine s pripadnicima njujorške ulične scene.

Bitan je kontekst

No kako uopće razlikovati umjetnika koji zaslužuje monografiju, kao što je Nebitno, od autora običnih žvrljotina?

Ponajprije je stvar u kontekstu, složit će se naši sugovornici. Josip Užarević u knjizi “Književni minimalizam” istraživao je grafite sa stajališta minimalnih formi u književnosti, kojima se bavio i ruski teoretičar Mihail Epstein. Na naše pitanje odgovara: “To je jednako kao i pitanje koja je razlika između obične psovke i psovke koja se koristi u umjetničkom djelu, primjerice, kod Dostojevskog”. Ovaj profesor na katedri rusistike Filozofskog fakulteta u Zagrebu kaže da je za svoju knjigu birao one grafite koji imaju neku vrijednost.

No, kako nastavlja, nije sve crno-bijelo, postoje i oni koji su na granici: “To su primjerice grafiti na zidovima i na mostu, na kojima piše ‘Džaba si krečio’, nepismeni su i neprimjereni, no duhoviti”. Kao i svaka pojava u životu, govori naš sugovornik, grafiti imaju svoj plus i minus.

“Postoje različiti žanrovi i mogu biti različitih vrijednosti. Iz svoje se knjige sjećam dječjih grafita koji znaju biti zgodni, poput ‘Pozdravi cvijeće, zalij mamu’. Ili, pak, protesti ‘Vaš je dan, naša je noć’, koji govore o onima čiji je glas zanemaren, no ne daju se. Jedno ljeto sam šetao Zadrom i slučajno ušetao pred dugu stambenu zgradu preko puta koje su garaže. Na jednoj je od garaža pisalo ‘Marta, dobro jutro’. To je situacijski grafit.

U pozitivne bih primjere svakako uklopio i grafit koji spominjete ‘Glavu gore’ jer je kontekst važan, a ovaj je grafit dao pozitivan duh zajednici”.

Sociolog Dražen Lalić, autor knjige “Grafiti i subkultura”, govori kako su “grafiti prekoračenje zabrane po samoj svojoj definiciji, oni su medij subkulture, provociraju kulturu tamo gdje je najosjetljivija. Nije ih dopušteno pisati na ulici. A ako je napisan u dnevnoj sobi, onda nije javan, pa nije grafit. Naravno, nije svaki grafit vandalizam. Postoji pozitivna funkcija.

Nadoknada je to deficita komunikacijskih sredstava u kojima se građani mogu izjasniti. Mediji su često sapeti, nepropusni. Da je dovoljno prostora za kritiku, nema potrebe da se pišu grafiti. Oni pozitivni imaju društveno korisnu funkciju, ukazuju na anomalije u politici, ekonomiji, društvu. Mladi ljudi trebaju javni prostor u kojemu će se izraziti, često pišu po zidovima koji su sivi, ružni, ionako zapušteni.”

Lalić kaže i da je medij grafita, djelomice, izgubio svježinu koju je imao prije društvenih mreža. No, ne sasvim: “Ljudi ipak ne mogu samo sjediti u kući, nego imaju potrebu i izaći na ulicu, obznaniti svoju prisutnost”. Lalić na primjerima objašnjava razliku: “Umjetnički grafiti u Branimirovoj nisu vandalizam. Ono što radi Banksy je umjetnost. Sve ovisi o kontekstu, ima li važeću korist za zajednicu. Poruka ‘Glavu gore’ nije vandalizam jer je davala pozitivan duh kad je bilo potrebno. Kao što primjerice osamdesetih godina poruka ‘Polet je kriv za sve’ također nije bila vandalizam.

No, kad je Sveto Panker, koji je i moj prijatelj, na spomeniku Marku Maruliću u Splitu napisao ‘Punk is not dead’, to je bio vandalizam. Ne piše se po spomenicima. Vandalizam su i primitivne poruke mržnje. Bitno je gdje se piše, važni su forma, sadržaj, kontekst.”

Pisani grafiti, nastavlja naš sugovornik, znaju s jedne strane biti pučka književnost i vrhunski aforizmi. S druge strane: “Mnogo je onih ružnih, poruka ekstremne mržnje. No, ne bih s prljavom vodom izbacivao dijete.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 11:59