Na otvorenje svoje nove izložbe radova slikar Đuro Seder odlučio je da neće doći. Možda dan prije da vidi postav. Ne dopušta mu kćerka, kaže dok sjedimo u prostoru njegova ateljea na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, na distanci i s maskama na licu. “Ova nas je korona baš nekako zdrobila. Pogotovo kulturu.”
Na Akademiji je tog dana bilo dosta živo, gungula na hodnicima, na ulazu se mjeri temperatura i upisuju podaci. Bio je to prvi dan završne godišnje izložbe radova studenata ALU koja se tu, u akademijinim prostorijama, održavala nekoliko narednih dana. Seder je u svoj atelje, smješten u prizemlju, stigao kao i obično negdje iza podne.
U izolaciji
Dovezao se sam autom iz Novog Zagreba gdje živi i parkirao pred zgradom u Ilici. “Da, ja vam još uvijek vozim”, kaže 92-godišnji slikar, posljednji od stare garde profesora koji na Akademiji imaju svoj atelje. Nekad su tu bili i Nives Kavurić Kurtović, Keser, Parać, Koydl… “Čuvaju me kao neku rijetkost”, smije se Seder. “Ali bila je to jedna fina tradicija, iako stara, uostalom i cijela je Akademija zapravo i nastala iz ateljea, još od vremena Čikoša.” Ugodno mu je biti ovdje među mladima, kaže. Bolje nego u nekom staračkome domu gdje svi pričaju samo o bolestima. Lijepo mu je gledati taj život oko njega iako se njegov boravak na Akademiji odvija gotovo u potpunoj izolaciji.
U ateljeu naravno slika, svaki dan se trudi doći, i ostaje sve do navečer. Voli i slušati radio, Treći program, pročitati novine, Jutarnji list uglavnom, posebno Jergovića.
U trenutku dok razgovaramo, ulazi dostavljač koji mu donosi sliku koja je bila izložena nedavno u Domu HDLU. Za godišnju izložbu članova društva likovnih umjetnika Seder se predstavio autoportretom. Pomalo staračkim, ali dobrim, reći će. I na toj izložbi, kao i na Akademiji, u društvu je s mladim umjetnicima, što ga posebno veseli, a čak je i u katalogu izložbe znakovito smješten između dvojice vrlo perspektivnih mladih slikara Domagoja Rogine i Grgura Akrapa.
Nove boje
Sederov atelje na Akademiji nije velik, dva zida potpuno se prekrivena pomno posloženim i numeriranim platnima. U njega se preselio još prije potresa da ne mora hodati po svim tim stepenicama. Ispalo je dobro jer je prizemlje, za razliku od ostatka zgrade, dobro prošlo. Niti jedna slika nije pala, samo se jedna mala figurica srušila, kaže. Slikar sjedi za radnim stolom, okružen kartonskim kutijama s novim bojama koje su mu nedavno stigle.
Na štafelaju je jedna tek dovršena nova slika u plavim i zelenkastima tonovima. U Sederovoj maniri gustih ekspresivnih poteza nazire se pejzaž. “Bio sam ovog ljeta u Ninu i napravio tu jednu bilješku. Ne volim fotografirati pa slikati kao što to sad mladi rade. Ja sebi olovkom na licu mjesta narišem mali jedan crtež nečeg što me dirne, a u ateljeu se raspjevam s njime. Po sjećanju ga izgradim. Ako idem po fotografiji, to ostane mrtvo i doslovno. Mladi su se primili tog hiperrealizma. Ja nisam oko toga presretan, ali tko je talentiran, taj i to dobro napravi.“
Da li razmišlja da se i on pod stare dane počne koristiti kompjuterom kao neki njegovi kolege? “Ni u snu! To mi je strašno strano. Odgojen sam u sasvim drugom duhu, a kompjuter koristim, ali samo za neki kratki mail. Ja volim svoju gestu, boje, pastu. Ali svjestan sam da sve ide prema tome, naprosto je vrijeme takvo.”
Sakralno i socijalno
Početkom godine, taman pred koronu, imao je izložbu u Dubrovniku na kojoj je predstavio radove nastale od 1975. godine. Sada pak, na izložbi koja nam je bila i povod za susret u Gradskoj galeriji Zabok izlaže nove radove, izbor slika nastalih u zadnji sedam, osam godina pa čak i tijekom ove. Izložbu kustoski potpisuje Iva Körbler, a naslovljena je “Slikarstvo pokrenuto svjetlošću”.
“Zajedno smo osmislili naslov gospodin Seder i ja”, kaže kustosica izložbe, “a vezan je za činjenicu da je nakon svih eksperimenata i u modernom i u suvremenom slikarstvu došao do toga da kroz jednu paradigmu humanosti i empatije te ljubavi na koncu, prema drugom ljudskom biću ali i prema Bogu, zapravo treba težiti za svjetlošću. Možemo govoriti i o tome da on u svom slikarstvu nastoji izraziti tu energiju svjetlosti i da vjeruje da još uvijek ta pozitivna dimenzija života nije izgubljena. On u svom slikarstvu zadnjih se par godina pokušava pokrenuti sa svijetlim nijansama boja, pa čak i pastelnim. Vraća primjerice ružičastu boju u svoje slike.”
Što se tematike tiče, ističe Seder, zastupljene su sve njegove teme, ili ljudi, ili nešto sakralno, ili “dvoje”, čak ima i socijalnog. “Napravio sam par slika o kontejnerašima za jednu izložbu kojoj je tema bila tržište rada, a potom su bile izložene i u Modernoj galeriji prošle godine na izložbi Željka Marciuša ‘Ikonografija grada’, i sada opet u Zaboku. U njima sam malo opleo po toj socijalnoj nepravdi, kako ljudi gube poslove. No sve je to besmisleno. Ne možemo mi umjetnošću mijenjati politiku i svijet niti se ja time bavim.”
Kustosica izložbe Iva Körbler smatra da je s jedne strane upravo Sederova (ex)gorgonaška osjetljivost na probleme čovjeka u današnjem društvu - bio je kako je poznato jedan od članova čuvene grupe koja je u novije vrijeme postala itekako zanimljiva čak i inozemnim kustosima kao i trgovcima umjetninama - pojačala njegov senzibilitet prema temi socijalno-egzistencijalnih nepravdi, što se može vidjeti na slikama “Kontejneraši”, “Sakupljač plastičnih boca”, “Kontejneri”, “1. maj” a koja će se punom snagom otjelotvoriti u umjetnikovim recentnim slikama. No, s druge je strane “takav ciklus tema preslika svijeta u kojem smo zaboravili na Boga, milost prema drugomu, suosjećajnost i socijalnu pravdu”.
Mlađe generacije hrvatskih umjetnika i kustosa, smatra autorica izložbe, danas percipiraju Đuru Sedera isključivo kao značajnog predstavnika novog vala europskog ekspresionizma i tzv. nove slike u hrvatskom suvremenom slikarstvu, iako je slikar kao član Gorgone prošao kompleksan autodijalog o temi ispražnjenosti prizora i stvari na slici, “položaju mučne praznine bez lika čovjeka”, koja se u ranijim djelima iskazivala kroz enformalni senzibilitet i crno-bijelu inačicu suprematizma.
U znaku negacije
“Jer Seder se tek povremeno, kratkotrajno prepuštao gorgonaškoj ironiji, nihilizmu, i besperspektivnosti, pokušavajući kroz suvisle analize svijeta oko sebe vratiti slici smisao postojanja.” Da vjeruje, pojašnjava autorica, u trajnu opstojnost slike i njezinu značajnu funkciju u suvremenosti, pa nakon tih radikalnih djela poseže za, među ostalim, i religioznim temama, to za svakog pažljivog čitača Sederova djela neće biti neutemeljen i alogičan put unutarnjeg umjetnikova razvoja.
Seder pak o Gorgoni i fazi kada radi “crne slike” kaže danas da je to bilo druženje između sjajnih ljudi i stvarno dobrih umjetnika, ali uvijek u znaku neke negacije, odustajanja, sarkazma. “Nije bilo one ljubavi prema slikarstvu”, što je njega na koncu i odvuklo u sasvim drugom smjeru. Jer on bez slikanja ne može. Bilo bi sve prazno. Kao što mu je rekao jedan njegov prijatelj: “Ako prestaneš slikati, umreš.”