StoryEditor
IZLOŽBA DJELA VIRGILIJA NEVJESTIĆA

Tihi skitnica koji je postao najbolji francuski grafičar

Rođen kao osmo dijete u hercegovačkoj obitelji, u Zagrebu je završio Likovnu akademiju pa odlazi u Pariz

U Francuskoj su ga smatrali jednim od svojih najvećih grafičara 20. stoljeća, a on je sebe nazivao skitnicom. Osebujan, težak, ponekad i konfliktan, Virgilije Nevjestić (1935. - 2009.), grafičar, slikar i pjesnik, za sobom je ostavio veliki opus, a njegova ostavština prvi put se izlaže u MUO u Zagrebu, pet godina nakon što je umro u Parizu.

Kako nije imao djece, obitelj nasljednika prebacila je njegove radove u Hrvatsku, i u ogromnoj količini grafika, crteža, slika za izložbu “Dnevnici snoviđnja”, kako je nazvana, izabrano je ono najbolje prema sudu kustosa izložbe, ravnatelja MUO-a Miroslava Gašparovića. U postavu je rekonstruiran i umjetnikov pariški atelje sa štafelajem i foteljom koji se nalazio na Boulevard Saint Jacques 28, preko puta pariškog zatvora.

Skromnog podrijetla, rođen u hecegovačkom Kolu kao osmo dijete u siromašnoj obitelji, Nevjestić je prve uspjehe imao početkom 60-ih kada je uz Detonija i Goldonija počeo raditi grafike, da bi 1967. godine otišao u Pariz.

U tim počecima, živio je u nemogućim uvjetima uspjevši ipak završiti zagrebačku Školu primijenjene umjetnosti, a potom i Akademiju likovnih umjetnosti, “često živeći kao klošar, više gladan nego sit”.

Fatalna ljubav

Vrlo brzo nakon dolaska u Francusku, u koju je otišao trbuhom za kruhom s nešto malo pribora i grafičkih radova te vizom za mjesec dana, Nevjestić upoznaje buduću suprugu, mladu odgajateljicu Danielle Brikar iz ugledne obitelji, koja ju je razbaštinila jer se udala za balkanskog umjetnika.

- Imao je sreće jer su ga relativno rano prepoznali i počeli kupovati njegove radove u francuskoj Nacionalnoj biblioteci - kaže Gašparović.

- Do kraja 60-ih, Nevjestić se snalazi u Parizu. Preko puta zatvora dobiva jedan mali atelje, koji nitko nije htio. Tamo ostaje živjeti i raditi do kraja života. Sedamdesetih se polako etablira i postaje poznat kao jedan od najboljih grafičara Francuske. Kontinuirano zadržava i kontakte s Hrvatskom te sudjeluje i ovdje na izložbama, funkcionira na oba polja.

Unatoč priznanju publike i kritike, Nevjestić je ostao samotnjak i izraziti individualac koji nije mijenjao životne navike.

“Živim vrlo jednostavno. Volim ispitivati samoću i zato sam često sam. Ne može se u isto vrijeme biti paradni konj i onaj koji ore”, govorio je. Na tiskarskoj preši koju je otplaćivao godinama, gravirao je više od 11 tisuća ploča koje je otiskivao u vrlo malom broju primjeraka.

Izložba u MUO, kako objašnjava Gašparović, nije retrospektiva, koju mu je, uostalom, održana prije šesnaest godina u Klovićevim dvorima.

Kulturna činjenica

- Ovo je ostavština i nije sve, nisu svi njegovi radovi zastupljeni već samo ono što je zatečeno u njegovu atelju. Mislim da je važno pokazati taj opus koji je ostao iza njega, kao kulturnu činjenicu - kaže Gašparović i dodaje da je postavom htio pokazati najjače momente u stvaralaštvu Virgilija Nevjestića, radove iz 70-ih i prve polovice 80-ih.

- Nakon toga se sve više bavi edukacijom, radi na akademiji za restauraciju gdje obrazuje cijeli niz francuskih restauratora.

Izložba počinje grafikama iz 60-ih, slijede, kako ih opisuje kustos, tipična ulja 70-ih godina, apstrakcija s elementima figuracije.

- U grafikama se oslanja na nadrealizam postmodernističkog pristupa. Znao je inkorporirati više manjih grafičkih matrica u jednu kompoziciju, ima u tim radovima puno zapisa, pa čak i erotskih motiva - kaže Gašparović. Izložena je i keramika koju je oslikavao, knjige, mape, crteži na pergameni.

- Pisao je i pjesme te je vodio dnevnik, prvo u tekicama, a potom na grafičkim pločama. Zato je izložba tako i nazvana "Dnevnici snoviđenja", jer se tu preklapa realnost, iluzija, san, noćna mora.

Dnevnik skitnice

Posljednja soba na izložbi nazvana je “Dnevnik skitnice” prema njegovom najkompleksnijem djelu.

- Tijekom 1972. Nevjestić radi svaki dan jednu grafičku ploču i početkom 1973. objavljuje grafičku mapu “Le Journal du Vagabond”, 364 lista koja je upotpunio s 12 platna. To je paradigma njegova cjelopkupnog opusa. Bilježeći neki dojam, misao, komentar nečijeg izgleda ili riječi, reakciju na neki politički događaj, na članak ili knjigu koju je pročitao. Gotovo bi se moglo zaključiti da Virgil, kako glasi pariška umjetnička inačica njegova imena, nije ni činio neku razliku između dnevničkih zapisa, grafičkih ploča ili poezije - zaključuje kustos izložbe.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. lipanj 2020 09:18