DALIBOR JELAVIĆ

U 71. GODINI PREMINUO JEDAN OD NAJZNAČAJNIJIH HRVATSKIH SLIKARA Majstor kolorita i geste, zadnje je radove pokazao preko društvenih mreža

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 09.10.2019. u 08:20

Split, 121016.
U palaci Milesi otvorena je izlozba slika Kriticka retrospektiva slikara Dalibora Jelavica.
Na fotografiji: Dalibor Jelavic
Foto: Nikola Vilic / CROPIX
Nikola Vilic / Cropix

Dalibor Jelavić

Murtićev duhovni nasljednik, iako vrlo plodan, za razliku od generacijskih kolega nije izlagao često

Dalibor Jelavić dosta je crtao u posljednje vrijeme na iPadu, i na iPhonu, i te crteže poprilično zanimljivih kolorističkih rješenja objavljivao na društvenim mrežama.

Umjetnost je umjetnost, govorio je, medij kojim se stvara važan je, no ne i primaran. Mnogi se slikari, uostalom, služe ovim medijem, koji je vrlo drag, primjerice, i Davidu Hockneyju.

Namjeravao je Dalibor Jelavić petstotinjak tako nastalih crteža izložiti na obljetnicu, sedamdeset godina svojeg života, nazvao ih je zajednički “Cornucopia”, Rog izobilja. Rođendan je proslavio krajem svibnja, no preminuo je prekjučer, par mjeseci nakon rođendana, i crteže nije stigao, nažalost, za života izložiti. Vjerujem da će biti prilike da ih se posthumno pokaže.

Na ovaj je medij djelomice bio i primoran zbog bolesti. Budući da je mjesecima bio prikovan za bolnički krevet, tako je jedino i mogao stvarati.

Beograd, Zagreb i Pariz

Dalibor Jelavić, uvijek pažljivo odjeven, još od fakultetskih dana s brkovima i trodnevnom bradom, koji su u međuvremenu, doduše, posijedjeli za razliku od kose, bio je nalik kakvom dandyju, na prvi pogled uvijek pristojan i pomalo distanciran, kasnije, kada ga malo bolje upoznate, duhovit i dječački zaigran. Uvijek mršav, no to ponajviše zbog bolesti, a bolovao je posljednja dva desetljeća. Njegov je atelje, mjesto okupljanja kolega, uvijek odisao snažnim koloritom s njegovih slika, kreativnim neredom.

Rođen je u Beogradu 29. svibnja 1949. godine, odrastao u Vrgorcu i u Metkoviću, u Zagreb se s obitelj doseljava kada mu je bilo dvanaest godina. Zagreb je smatrao svojim gradom. Kao dijete je želio biti arhitekt, odlučio se ipak za slikarstvo. Diplomirao je na zagrebačkoj Likovnoj akademiji, sedamdesetih godina, među omiljenim mu je profesor, nije to nikada skrivao, bio Šime Perić, umjetnik koji je nedavno preminuo u stotoj godini života. Često ga je Jelavić, sa svojim dobrim prijateljem Željkom Lapuhom, znao posjećivati.

U mladosti, uz profesore Šimu Perića, ali i Nikolu Reisera i Ljubu Ivančića, te Krstu Hegedušića u čijoj je radionici bio, odredio ga je boravak u Parizu, krajem sedamdesetih. Tada slika ciklus pod nazivom “Strašila” kojim dominiraju aveti i nemani. Iako je Jelavićev rukopis možda u javnosti najlakše prepoznati po snažnom koloritu, i on uistinu jest i jak kolorist, duhovni nasljednik Ede Murtića, jaki su i njegovi golemi crno-bijeli crteži, upravo iz ovog ciklusa.

Prije tri godine Tonko Maroević i Željko Marcijuš priredili su “Kritičku retrospektivu”, izložbu zapaženu i hvaljenu u likovnim krugovima, ali i šire, prvo u Modernoj galeriji u Zagrebu, a zatim u Splitu. Kustosima izložbe nije bilo lako odabrati stotinu djela, za retrospektivu autora koji je bio vrlo plodan, a za razliku od svojih nekih generacijskih kolega, nije izlagao tako često, samo kada bi imao što novo reći. Slike su bile u tehnici ulja na platnu i enkaustike, enkaustika mu je bila draga, govorio je, jer je to tehnika koja dugo zadrži isti intenzitet boje.

Svemirski teatar

Apstrakcije u kovitlacu boje, mrtve prirode u neobičnom vlastitim perspektivama, crteži jake geste, tipični su za slikarsku dionicu njegova stvaralaštva. Jedan od njegovih najpoznatijih ciklusa u tom kontekstu bio je “Svemirski teatar” na kojemu je radio godinama. Devedesetih je godina slikama reagirao na rat, u kojemu je i sam sudjelovao, ciklusom “Trag svjetlosti”, radovima kao što su “Ratoborna Mona Lisa”, “Zvjerka ludila” ili “Taoci košmara”; njihovi nazivi sve govore. Rat je njegov rukopis promijenio. Treba se prisjetiti i da je 1992. radio u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu na poslovima grafičkog dizajna.

A ovo su sve tehnike kojima se tijekom svoje karijere služio: crtež, grafika, ulje, tapiserija, emajl, keramika, plakat, dokumentarni film, TV-spotovi, 3D animacija.

Akcija za HDLU

Jelavić nije bio samo tip samozatajnog stvaraoca, pa se tako, primjerice, vrlo glasno angažirao da se zgrada Meštrovićevog paviljona vrati Hrvatskom društvu likovnih umjetnika, u čijem je posjedu i danas, a to je bilo u vrijeme kada je na funkciji bio dopredsjednik HDLU-a. Drugim riječima, zbog inicijative koju su pokrenuli on i nekoliko kolega, HDLU je danas na ovoj lokaciji, Trga žrtava fašizma. Dobio je i nagradu za životno djelo Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Predavao je i na Akademiji likovne umjetnosti, iste one na kojoj je stasao. Sa skupinom je umjetnika i arhitekata osnovao grupu ArTresor.

Živio je u Palmotićevoj ulici u Zagrebu, s prozora je snimio eksploziju u kojoj je stradao Ivo Pukanić, sve je materijale, pisalo se, predao policiji.

Paralelno s njegovom umjetničkom karijerom, nažalost, pisalo se i o njegovoj bolesti. Godine 1999. Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, kojemu je na čelu tada bila Nevena Tudor, pokrenulo je akciju da se skupi novac za liječenje Dalibora Jelavića, kojemu je teško bila stradala jetra. O svemu je, podsjetimo, tada pisao i Jutarnji list. Zahvaljujući brzoj akciji sakupljeno je 150 tisuća maraka za liječenje, operirala ga je doktorica Nela Sršen. Imao je, ustanovljeno je, Budd-Chiarijev sindrom. Njegovi su kolege održali i humanitarnu aukciju. Nakon operacije, srećom se uspio oporaviti, znao je govoriti da su mu sinovi, tada još mali, bili glavni motiv za oporavak.

Kasnije je, nažalost, stigla, nova bolest. Dijagnosticirana mu je bila, naime, kronična mijeloproliferativna bolest.

Iza njega su ostali supruga, poznata muzikologinja, doktorica znanosti, Rozina Palić Jelavić, i dva sina.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo