U 90. godini života umro je slavni srpski umjetnik, ‘otac‘ Marine Abramović. Utjecao je i na mnoge hrvatske umjetnike

U Milanu je jučer preminuo Radomir Damnjanović Damnjan, jedan od važnijih umjetnika konceptualnog izraza srednje i jugoistočne Europe druge polovice dvadesetog stoljeća. Umro je u devedesetoj godini života i iza sebe ostavio opsežan i raznolik opus koji obuhvaća više od šest desetljeća umjetničke prakse u različitim kontekstima. Mijenjajući svoj način umjetničkog izražavanja gotovo svakog desetljeća, a ponekad i ponovno propitujući vlastita ranija djela, Damnjan je aktivno prolazio kroz sve ključne faze u preispitivanju vidljivih i konceptualnih granica slikarstva. Talijanska štampa piše kako je bio "umjetnički otac Marine Abramović".

Radomir Damnjanović Damnjan rođen je 1935. godine u Mostaru. Obitelj se ubrzo preselila u Beograd, gdje je Damnjan odrastao, obrazovao se i diplomirao na Likovnoj akademiji. Svoju slikarsku praksu započeo je krajem pedesetih s pejzažima svedenima na minimalne znakove, lišenima naracije i figuracije. U tim ranim radovima vidljiv je početak njegove dosljedne preokupacije ne onim što se prikazuje, već načinom na koji umjetnost stvara značenje.

Damnjan nije stvarao prema vanjskim modelima, nije slijedio tada vodeća umjetnička kretanja. Već tada, kao mladi slikar, odbacio je pristupe koji su bili dominantni u okruženju i samostalno krenuo u smjeru koji će ga kasnije učiniti ključnim protagonistom konceptualnog mišljenja. Upravo ta vrsta unutarnje dosljednosti približila ga je krugu zagrebačke grupe Gorgona, jedne od najradikalnijih umjetničkih formacija šezdesetih godina. Gorgona nije bila uobičajena umjetnička grupa s programom i manifestima. Bila je to zajednica umjetnika, kritičara i mislilaca okupljenih oko ideje umjetnosti kao misaonog čina, kao gestualne tišine, kao sumnje u sam pojam slike. Među njima su bili Julije Knifer, Josip Vaništa, Marijan Jevšovar, Đuro Seder, Ivan Kožarić i drugi. Njihovo djelovanje, skrovito i nenametljivo, bilo je istovremeno radikalno i tiho.

Damnjan je s Gorgonom ostvario važne poveznice. Prvi ga je u širem smislu prepoznao Matko Meštrović, jedan od ključnih kritičara i teoretičara tog razdoblja, član Gorgone i suosnivač pokreta Nove tendencije. Meštrović je bio organizator prve nezavisno organizirane međunarodne izložbe jugoslavenskih umjetnika u inozemstvu – izložbe „Jugoslawische Maler“ u Studiu F u Ulmu 1961. godine, na kojoj je sudjelovao i Damnjan. Upravo ga je Meštrović pozvao i da izlaže samostalno u zagrebačkoj Galeriji Šira, nezavisnom izlagačkom prostoru koji su osnovali članovi Gorgone. Damnjan je te prilike doživio kao presudne u vlastitom umjetničkom razvoju. Meštrović je, prema njegovim riječima, prvi ozbiljno pisao o njegovom radu, a to je za mladog umjetnika značilo priznanje, ali i usmjerenje. bio je prijatelj s Julijem Kniferom, s kojim je dijelio generacijski i umjetnički kontekst te uvjerenje u misaoni pristup umjetnosti.

Njegovo je međunarodno djelovanje započelo već početkom šezdesetih godina. Sudjelovao je na Bijenalu u Sao Paolu 1963. godine, gdje je osvojio nagradu Vanda Svevo, potom na documenti u Kasselu 1964., te na Biennalu u Veneciji 1966. i 1976. godine. Izlagao je i u Firenci, Zürichu, Milanu, Beču, Ljubljani, Tokiju i Zagrebu. Jedan rad iz serije „Peščane obale“ otkupio je 1963. i Centar Pompidou u Parizu.

Godine 1970. u potpunosti se okrenuo minimalizmu, naglašavajući strukturiranu jednostavnost i redukciju kompozicije. Počinje raditi i prve video radove, što dodatno proširuje njegov istraživački medijski spektar.Upravo u tom razdoblju, Damnjan je bio jedan od značajnih sudionika umjetničkog života u beogradskom Studentskom kulturnom centru, prostoru koji je tada postao jedno od najvažnijih središta neo-avangardne umjetnosti u Jugoslaviji. SKC je okupljao autore koji su eksperimentirali s performansom, videom, instalacijom i drugim nekonvencionalnim formama, a Damnjanova prisutnost(iako je generacijski bio stariji od umjetnika koji su 70-ih oblikovali rad SKC-a) ondje bila je i stvaralačka i formativna. Nije djelovao samo kao autor, već i kao netko čije je iskustvo i osobna dosljednost imala izravan utjecaj na mlađe umjetnike, uključujući i one iz neformalne grupe šestorice umjetnika okupljenih oko SKC-a – Marina Abramović, Raša Todosijević, Zoran Popović, Era Milivojević, Neša Paripović, Gergelj Urkom. Iz tog konteksta dolazi i jedna anegdotska poveznica s Marinom Abramović. Tijekom poznatog performansa „Ritam 5“ iz 1974. godine, Abramović je ležala unutar plamteće petokrake zvijezde i zbog udisanja dima izgubila svijest. Kada nitko iz publike nije reagirao, upravo je Damnjan ušao u vatrenu zvijezdu i izvukao je van.

Sredinom sedamdesetih godina započinje rad na projektu „Dezinformacije“, u kojem kritički analizira načine na koje se proizvode istine u umjetnosti. Jedan od njegovih ključnih uvida bio je da je mnoge umjetnosti proglašene velikima zapravo karakterizirao manjak kvalitete. Stvarne vrijednosti bile su često potisnute, a lažne istine uzdignute do statusa općeprihvaćenih narativa.U sklopu tog projekta izrađuje niz radova koji se poigravaju percepcijom – primjerice platna na kojima piše riječ „crvena“, iako su prebojane plavom bojom. Time ukazuje na nesklad između značenja i forme, riječi i slike. Radio je i „Dezinformacije“ s falsifikatima, uključujući radove Giorgia de Chirica ili Carla Carrà. Izlagao ih je 1986. na retrospektivi u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu. Mnogi, čak i iz svijeta umjetnosti, nisu razumjeli poruku tih djela.

Godine 1974. preselio se u Milano. Njegov rad nikada nije izgubio konceptualnu jezgru, bez obzira na medij. Promjena izraza bila je konstantna, ali ne zbog prilagođavanja trendovima, već zbog duboke potrebe da se umjetnost iznova pita o sebi.

U posljednjem desetljeću života Damnjan ponovno mijenja svoj umjetnički izričaj. U svom najnovijem slikarskom ciklusu iz 2020. godine, „Slike“, Damnjan provodi konceptualni postupak aproprijacije cijelog medija kiparstva, koristeći ga za stvaranje slika unutar njegova područja, nudeći formu koju ne određuje njezina fizička prisutnost, već ideja koja je definira. Promatrači bi mogli Damnjanova djela klasificirati kao "skulpture", no on ih nedvosmisleno naziva "slikama" izrađenima u mediju kiparstva. Ta izjava nije puka jezična distinkcija, već konceptualna rekonstrukcija koja medij pretvara u strateški kanal umjetničkog izraza.

Damnjanova djela iz tog ciklusa ostvaruju prijelaz kroz čin dematerijalizacije, istovremeno postojeći u različitim modalitetima – fizičkom, digitalnom, kiparskom, slikarskom i jedinstvenom. Fizičku formu umjetničkog djela čini tvrdi, industrijski metal kao podloga, na koju se nanose dugotrajni sintetski pigmenti i tehnologija fluorirane boje, otporna na UV zrake, čime se osigurava trajnost radova kroz vrijeme i vanjske uvjete. Svako djelo u ciklusu upareno je na blockchain. Svaki rad posjeduje jedinstvenu kombinaciju forme, boje i veličine. Umjetnik namjerno izbjegava uobičajene palete boja, birajući netipične pastelne nijanse (žuta, plava, zelena, ružičasta) te jarke tonove plave, žute, crvene i zelene, koje su pak tipične za njegov slikarski opus. Ciklus ne predstavlja istodobno kiparska i slikarska djela, već stvara novi oblik umjetničkog izražavanja koji nadilazi konvencionalne kategorizacije.

U najrecentnijim promišljanjima, bližeći se 90-oj godini života, Damnjan je koristio umjetnu inteligenciju kao alat za produkciju umjetnosti. Nije se oslanjao na generičke podatke s interneta, već koristio strojno učenje trenirano isključivo vlastitim sadržajem: tisućama osobnih izjava, obiteljskih informacija, intervjua i analiza koje su oblikovali filozofi, antropolozi i drugi stručnjaci. Time Damnjan nije pokušao stvoriti svoju kopiju, već digitalnu projekciju vlastite stvaralačke logike. Njegov cilj bio je kontinuitet – ne biološki, nego konceptualni. U tom smislu, njegov opus nije zatvoren činom smrti.

Damnjanov opus ostaje kao sustavno razrađeno svjedočanstvo jednog dosljednog i misaonog pristupa umjetnosti. Njegovi radovi, ideje i postupci ostat će referentna točka za razumijevanje konceptualne prakse u regiji i šire. Umjesto zaključka, ostaje činjenica: Damnjan nije pristajao na gotove odgovore – i za sobom je ostavio djelo koje nastavlja postavljati pitanja.