IN MEMORIAM

U 91. GODINI PREMINUO IVAN ANTOLČIĆ Umjetnik čije su ilustracije obilježile naše djetinjstvo

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 30.01.2019. u 19:51

 

Ilustrirao je oko 350 knjiga, a 1996. godine bio je i kandidat za uglednu nagradu Hans Christian Andersen, popularno zvanu Mali Nobel. Od 1956. do 1991. godine djelovao je kao slikar maski, scenski kipar i scenograf u zagrebačkom HNK

Ivicu Antolčića prijatelji će pamtiti po jednom neobičnom detalju, neobičnom makar za one koji ga nisu dobro poznavali. Sa sobom bi uvijek nosio tortice.

Te bi poslastice držao zimi u džepu kaputa, ljeti hlača, i kada bi onog tko mu je drag susreo na cesti, pružio bi mu ih. Netko je jednom izračunao da je Antolčić podijelio i do sto tisuća tortica. Možda se čini kao pretjerivanje, no nije, Antolčić je naprosto bio dobroćudan čovjek.

 

Ivica, odnosno službeno Ivan Antolčić, preminuo je u devedeset i prvoj godini života. Ovaj akademski kipar po profesiji bavio se ilustracijom, slikarstvom, grafikom, medaljama, i zapravo ponajmanje temeljnim, kiparskim zvanjem, ako izuzmemo kiparski portret Vladimira Preloga.

Široj je javnosti zasigurno najpoznatiji kao ilustrator, 1996. godine bio je i kandidat za uglednu nagradu Hans Christian Andersen, popularno zvanu Mali Nobel. Trebao ju je dobiti, imao je šansu: nije to nikakav lokalpatriotizam, naprosto je bio toliko dobar ilustrator. Naravno, osvojio je i nagrade Grigor Vitez i Ivana Brlić Mažuranić, i to svaku po više puta, kakva bi to tek bila nepravda da nije. Svoj je atelje imao na adresi Vlaška 9, bio je to prostor manjih dimenzija, no često posjećivan, umjetniku mio i drag. Oni koji su ga posjećivali svjedočili bi da nije gotovo nikad ispuštao olovku iz ruke, uvijek bi nešto, bilježio, skicirao.

 

Krležine balade

Surađivao je, među mnogima, i sa Zvonimirom Balogom, njihova je suradnja mnogima odredila djetinjstvo sedamdesetih, osamdesetih, ali i kasnije. Podsjetimo primjerice na “Pjesme sa šlagom ili Šumar ima šumu na dlanu”. Pjesme su djeci govorile o raznim zanimanjima koja postoje. Umjetnik ih je ilustrirao mnogim nasmijanim likovima, onima koji su sretni s poslovima koje su odabrali. Volio je raditi za djecu, znao je govoriti da djeca neiskrenost osjete. Spomenimo, na ovom području dječje knjige, i djelo “Imam rep” Kazimira Klarića.

 

Na književnom, pak, polju, surađivao je s tada uglednom Republikom. To su bile šezdesete godine, tzv. zlatno doba knjižne ilustracije u Hrvatskoj. Jedna od njegovih prvih ilustracija, a tada je još mladić, bila je 1960. za “Poljubac za tratinčicu” Antuna Šoljana. Ilustrirao je više knjiga na temu Petrice Kerempuha koje je napisao Hrvoje Hitrec, no manje je poznata Antolčićeva naslovnica Krležine knjige “Balade Petrice Kerempuha”, crvena, crna i bijela, iz 1969. godine. Radio je mnoge ilustracije za Modru lastu, Smib, Radost. Crteže radi najčešće u tehnici tuša. Povjesničar umjetnosti Matko Peić tada mu je rekao: “Tvoj crtež izgleda kao da ga vješto tešeš”.

Autor zastora

Ostat će zabilježeno na ovom polju da je ilustrirao oko 350 knjiga. Važan je i u kazališnom segmentu, od 1956. do 1991. godine djelovao je kao slikar maski, scenski kipar i scenograf u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. U HNK je dočekao penziju, tamo se zaposlio prvi put još pedesetih. Autor je i svečanoga zastora “Priče iz davnine” za Kazalište lutaka u Zagrebu. Napravio je nekoliko originalnih scenografija za kazalište Komedija u Zagrebu i za Gradsko kazalište lutaka Rijeka 1999. Načinio je rješenja za oko 130 plakata, uglavnom kazališnih.

Ivica Antolčić rođen je u Komarevu 15. svibnja 1928., djetinjstvo je na njegov rad ostavio veliki utjecaj, posebno podneblje Siska, tradicija kraja. Često se u njegovu djelu pronalaze etnografski elementi, narodne nošnje, pletenja košare, ali i elementi vlastite autobiografije. Primjerice, jednom se intervjuiran prisjetio: “Svi smo u životu imali svoje stablo na koje smo se htjeli popeti i osvojiti ga ili se pod njega ili u njega skloniti”.

Seljaci ili pak neobični likovi koji žive u krošnjama drveća česti su u njegovu radu, valja se prisjetiti raskošne krošnje stabla dok ilustrira “Čudnovate zgode šegrta Hlapića” Ivane Brlić Mažuranić. Čest mu je motiv takozvana korablja, kuća tipična za kraj u kojemu je odrastao. U takvoj se kući, uostalom, i rodio. Imao je, inače, sreće da je njegov talent brzo prepoznat, prva je njegova nastavnica bila Mila Kumbatović, poznata umjetnica, potom Vladimir Filakovac. Četrdesetih mu je otac ubijen, nikad nije pričao zašto.

 

Prepoznatljivi brkovi

Čitav je život, unatoč tome, imao okolinu koja ga je podržavala. Nastavljao je raditi i u dvijetisućitima je održao nekoliko zapaženih samostalnih crtačkih i slikarskih izložbi. Podsjetimo na izložbu “Svečanost” u Galeriji Filakovac iz 2012. godine. Značajan je u crtačkom opusu i po svojem animalizmu, temi pristupa na prepoznatljiv način. Česti su primjerice pijetli koji se šepure ili sa šešriom na glavi.

Povjesničarka umjetnosti Blanka Hlevnjak smatra da je među najvećim hrvatskim animalistima. Jedna od posljednjih fotografija pokazuje Antolčića snimljenog prije pola godine, uz njega je povjesničarka umjetnosti Branka Hlevnjak, u pozadini ga snima doajenka Slavka Pavić. Njegov su zaštitni znak brkovi.

Umjetnikov devedeseti rođendan, naime, proslavljen je tiskanjem grafičke mape “Komarevo”, koja sadrži šesnaest grafičkih listova crno-bijeloga sitotiska, s motivima vezanim za njegovo rodno mjesto, nastalim od 1965. do 2014. Izdavač mape je doktor pulmolog, likovni kritičar i publicist Boris Vrga, koji je Antolčiću posvetio dvije monografije. Dio njegovog opusa bit će poklonjen Školi u rodnom Komarevu te u Muzeju Siska.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo