Kada je na međunarodnoj tiskovnoj konferenciji u jednoj od soba Albertine s kristalnim lusterima i klasicističkim skulpturama kustos iz Pariza Marc Restellini predstavljao izložbu Amedea Modiglianija odmah mi se učinio poznat.
Upravo on je javnosti ukazao na činjenicu da je na izložbi posvećenoj ovom umjetniku u Genovi 2017. niz falsifikata. Pridružili su mu se mnogi stručnjaci, dokazalo se da je najmanje dvadeset lažnih Modiglianija u Palazzo Ducale, nakon čega je i intervenirala policija koja ih zaplijenila. Naime, Modigliani je jedno od onih imena koje se najviše falsificira na tržištu umjetnina. Razloga je mnogo, popularan je među kolekcionarima, smatra se, doduše pogrešno, da ga je lako falsificirati, a umro je mlad pa nije za sobom ostavio mnogo djela. Nakon izložbe u Genovi na kojoj su se talijanski kustosi poprilično osramotili, niti se jedan muzej do bečke Albertine nije usudio napraviti izložbu Modiglianija.
Prva izložba u pandemiji
No, ravnatelj Albertine Klaus Albrecht Schröder na suradnju je pozvao upravo Restellinija, koji potpisuje i Catalogue Raisonné, listu svih djela koja su poznata od pojedinog umjetnika. Upoznao ih je zajednički prijatelj, odmah su “kliknuli" i odlučili se na suradnju, izložbu kojom je Schröder želio obilježiti sto godina od smrti ovog umjetnika. Pandemija je sve nešto malo odgodila, no izložba je sada pred nama. Riječ je o prvoj postpandemijskoj izložbi u muzeju nadomak opere kojeg u neka druga vremena posjeti i milijun ljudi godišnje. Na izložbi je osamdeset slika, Modiglianija i njegovih suvremenika.
Čitala sam što je Marc Restellini povodom lažnih Modiglianija izjavljivao u novinama od The New York Timesa do Le Mondea, i činio mi se poprilično ljut, kažem mu na početku ekskluzivnog razgovora za Jutarnji list. Odgovara protupitanjem: “Kako ne bih bio?” i nastavlja “To je, naime, također u opisu mog posla. Nakon što sam otišao u Genovu i ugledao krivotvorine, tamo sam uistinu napravio nered koliko me sve to izbacilo izvan takta”.
Privatni kolekcionari
Naslućujem, iz načina na koji gestikulira, kad vidim koliko mu je stalo, da je priča i osobne prirode. Kako se pokazalo, dobro sam naslutila: “Moj je djed Isaac Antcher bio slikar i to upravo iz Modiglianijeva kruga. Za ime ovog umjetnika znam od kada znam za sebe, provlači se kroz tri generacije u mojoj obitelji”. Zajedno su, naime, ovi slikari promovirali poljskog pjesnika i trgovca umjetninama Leopolda Zborowskog.
S obzirom na to da je projekt našeg sugovornika i Modiglianijev Catalogue Raisonné, čini se, govorim mu da je teško moguće napraviti izložbu Modiglianija bez njega. “Moguće je, no kakvu izložbu, to je pitanje” odgovara.
Pridružio nam se u razgovoru i ravnatelj Albertine Klaus Albrecht Schröder koji nas upućuje na činjenicu da je čak “80 posto Modiglianovih radova u privatnim rukama. Mnogi ne žele posuditi djela radi sigurnosti, a neki su se i opekli izložbama poput one u Genovi. Cijelo je ovo područje kontaminirano lažnim umjetninama.Privatni kolekcionari, naravno, drže do svojih zbirki, i bitno im je da su im djela u dobrom kontekstu prikazana, a Marca svi oni dobro poznaju, zato smo i dobili umjetnine koje smo željeli”. Kustos izložbe, lovac na lažne Modiglianije se nadovezuje: “Upravo tako. Kolekcionari koji u svojim zbirkama imaju Modiglianija, svoja će djela posuditi rijetko i bitno je da vas poznaju. Oni koji su izlagali u Genovi, ostali su šokirani. Neki su me zvali ranije, njima sam savjetovao da ne izlažu. Vlasnik želi sačuvati reputaciju slike, njezinu kvalitetu i izlagat će isključivo ako mu se garantira i kvaliteta.
Restellini nam dalje pojašnjava i zašto potreba za krivotvorenjem Modiglianija: “Umro je mlad, i nije slikao toliko puno koliko primjerice, Picasso. Usporedbe radi, u francuskim je muzejima oko šest tisuća Picassovih djela, a dvadesetak Modiglianijevih. Neki smatraju i da je lako kopirati Modiglianija, no griješe. Njegova su djela slojevita. Možda se teorija njime nije toliko bavili koliko s Picassom, no Modigliani je nekako ostao usamljen u svojem djelovanju. Naime, nema umjetnika koji ga direktno slijede, koji se na njega nadovezuju, kao na primjerice Picassa. Mnogo je više sljedbenika imao Chaim Soutine, koji je izvršio utjecaj na američki ekspresionizam, a kojeg je prepoznao i promovirao upravo Modigliani. Na izložbi, inače, možete pogledati i portret Soutinea kojeg je radio talijanski umjetnik, na kojemu je vidljivo kako ga prepoznaje kao vrhunskog autora”.
Drugi naš sugovornik, ravnatelj Albertine podsjeća kako je slična stvar, kada je stvar u posjedovanju, kod Maxa Ernsta: “80 posto je u rukama privatnih kolekcionara, a 20 u muzejima. Kod René Magrittea je, recimo, obrnuto. Na sve utječe veliki broj faktora”.
Uz Modiglianijevu se izložbu koja će se u poznatom muzeju biti otvorena sve do siječnja sljedeće godine, poziva da se pogledaju djela umjetnika čiji je čitav život obilježen “siromaštvom, pretjeranom upotrebom droga, ozbiljnim bolestima, mnogim udarcima sudbine”.
Noćni provodi i droga
Modigliani je od malih nogu bio boležljiv. Najmlađe je dijete u obitelji iz Livorna, rođen 12. srpnja 1884., nadimak mu je bio Dolcile, Slatki, držali su ga i školovali doma, kako ne bi radi bolesti previše bio u interakciji s drugima, što ga je, naravno, definiralo. Dok je živio u Parizu, gdje je bio protagonistom znamenite scene s Montmartrea, često se znao drogirati, puno žešće od svojih kolega. On je bio, poznato je i veliki ljubitelj žena. Posljednja slika na izložbi, primjerice, jest ona na kojoj mu pozira njegova supruga Jeanne Hébuterne koju je upoznao kao osamnaestogodišnju djevojku, bila je četrnaest godina mlađa od njega. On je željela učiti slikanje, a sama je studirala na Muzičkoj akademiji. Zaljubili su se, dobili su kćer. Bila je u visokoj trudnoći s drugim djetetom kada je preminuo od posljedica tuberkuloze. Nakon što je umro, sebi je oduzela život. Kćer kojoj je bilo tek četrnaest mjeseci podizala je potom njegova sestra. Na slici izloženoj u Albertini, portret Jeannette naslikan s velikom nježnosti. Je li nešto slutio, teško je reći, iz današnje se perspektive sluti da jest.
To su priče o Modiglianiju koje se, naravno, često prepričavaju, njegov se život rado romantizira. No, udruženju nakon tiskovne konferencije Marc Restellini gotovo pa zavapio prema novinarima: “Molim vas, pomozite mi da se promijeni percepcija oko Modiglianija”. Što ga najviše smeta u toj percepciji, pitam ovog kustosa. Odgovara mi: “Ideja da je on dekorativni umjetnik, da radi lijepe slike. Nerazumijevanje koliko je zapravo on bio avangardan umjetnik, kao i velike količine kabalističkih referenci u njegovim radovima. Nije ih lako pokazati, no za mene je to bilo jako bitno na izložbi. Da pokažem i jednu drugu sliku Modiglianija, iza one koja je uvijek u prvom planu: drama oko njegovih djevojaka, kakav je i koliki bio zavodnik, droge, lažne umjetnine…”.
Na izložbi su i radovi Picassa, Rivere te Brancusija, među mnogim drugima, koji svjedoče o zajedničkoj povezanosti niza umjetnika te epohe u Parizu. Nekoliko je i crnobijelih fotografija, na izložbi, na kojima su talijanski i španjolski umjetnik zajedno. Priča o izložbi, priča je i o zajedničkom prijateljstvu, međusobnom utjecaju kojeg su ovi umjetnici imali jedni na druge? “Upravo tako. Modigliani je bio jako elokventan, dobro je pri tom govorio i francuski, imao je snažan utjecaj”.
Modigliani je radio najčešće portrete, rjeđe autoportrete, na izložbi je tek jedan, gdje je u ulozi Pierrota. No, portrete nije radio po narudžbi. Također je, iako nimalo lako imovinskog stanja, odbio ponudu da radi za jedan satirički časopis uz rečenicu, ostalo je zabilježeno, “Radije bih umro od gladi”.
Obračun s kolonijalizmom
Ljubitelja je opusa ovog umjetnika mnogo. Što je to što ljude privlači Modiglianiju, odgovara nam kustos izložbe: “Vjerujem da je to ljepota, ljudima se čini da sanjaju dok gledaju njegova djela. Uživo je impresivna tajanstvenost i snaga jednog od najvažnijih umjetnika epohe”. Ravnatelj Albertine Klaus Albrecht Schröder se nadovezuje: “Kod njega portretirani kao da lebde u zraku, radi njega ljudi sanjare”. Tijekom tiskovne konferencije potegnula se, inače, žestoka rasprava oko toga koliko je korektno koristiti izraz primitivizam u umjetnosti, a koji često ima negativan predznak.
To, je naime, naziv prvog poglavlja izložbe na kojemu se pokazuje umjetnost kojom su se bavili drevni narodi, a koja je poprilično utjecala na umjetnike u Parizu s početka 20. stoljeća. Marc Restellini nam odgovara: “Riječ je upravo o obračunu s kolonijalnim pogledom na svijet. Odnosi se na pravac u sklopu kojeg umjetnici traže reference u prirodi, povratak korijenima, odbijaju moderno društvo i industrijalizaciju” govori nam, i nastavlja “U to je doba pogled akademskih krugova bio kolonijalistički, tako da se stvorio pogrešan pogled na pojam “primitivism” i upravo ovom izložbom želimo zatvoriti to poglavlje. Pojam primitivizam, koristimo jednako kao impresionizam, simbolizam, bilo koje drugo razdoblje. Ono što pokazujemo na ovoj izložbi empatički je pristup jednog umjetnika drugom, koji, ponavljam, nema nikakve veze s kolonijalizmom, dapače. Ako kao umjetnik vidite nečiji rad, ne znate mu ime jer je tradicija naroda takva da se autora ne potpisuje, on je i dalje za vas sjajan umjetnik, dopire do vas, osjećate njegov pristup. Pomislite ovaj je umjetnik sjajan, nalazio je rješenja".
Slikao je žene koje je ljubio Uz glave koje su oblikovali umjetnici drevnih naroda, na izložbi su skulpture koje su pod njihovim utjecajem radili Picasso, Brancusi, Modigliani. Modigliani se školovao za slikara, želio se baviti i kiparstvom, i neki su od radova s ovog područja na izložbi, no morao je prestati jer mu je materijal štetio od djetinjstva narušenom zdravlju.
Na izložbi je zasebno poglavlje posvećeno protagonisticama njegovih radova. Žene je često portretirao. Uz spomenutu Jeannet, među poznatijim je njegovim ljubavnicama ruska pjesnikinja Anna Akhmatova. Ona je bila u braku, nije to priječilo njihovu vezu, zajedno su obilazili muzeje, ona je pisala o dahu umjetnosti koji ih je spajao. Druga mu je u na slikama zabilježena ljubav bila Beatrice Hastings, likovna kritičarka, novinarka, koja je prvi put kada ga je upoznala, napisala da je “ružan, pohlepan i previše žestok”. Uslijedila je žestoka veza, ona je trebala pratiti za novine parišku art scenu, no i sama je postala njezinom protagonisticom. Ljepota je njegovih aktova, pak, tumači kritika, među ostalim i u tome da gledaju direktno u oči, u žutim i oker tonovima koji kao da su nastali pod umjetnim svjetlom po noći.
Jedinu samostalnu izložbu za života imao je 1917. godine, bila je to ujedno i njegova najplodnija godina. Naslikao je 25 aktova, izložio ih je u Galeriji Berthe Weill, no ispao je skandal, policija je prijetila da će skinuti slike jer predstavljaju prijetnju javnom redu i miru. Skinuo ih je sam...