Neki dan sam gledala intervju koji je na televiziji dala Paulina Jazvić u vezi sa svojom novom izložbom. Govorila je kako je neke slike, prikazane na izložbi netom otvorenoj u zagrebačkoj Galeriji Kaptol, prefarbala pa napravila nove. To nije neuobičajena praksa; umjetnici to često rade.
Uglavnom, na slikama je vidljiv proces brisanja, grebanja i prekrivanja - ukratko, umjetničkog propitivanja. Rekla bih da je u najnovijem ciklusu ove slikarice to ponajviše izraženo u onome što se na slikama tek naslućuje; više su to, dakle, obrisi i slutnje. Suptilne su i nježne nijanse sive, bijele i crne, s povremenim akcentima crvene boje, koja se katkad pojavljuje kao definirajući element u samom središtu slike. Slike pozivaju na meditativnost, na zagledanost u sebe, na bijeg od sveopće ubrzanosti, ali i vizualnog bombardiranja naše svakodnevice.
Najbolje su slike na izložbi one koje imaju najmanje elemenata, koje su sasvim blizu minimalizma. Ljudska je figura minimalizirana, ako uopće postoji na ovim slikama; pojavljuje se tek na pojedinima i svedena je na siluetu. Ponekad je ispisana tek jedna riječ; primjerice, na jednoj slici na crvenoj liniji piše "Silence" - tišina. Na drugoj je ispisano "Beauty" - ljepota. Na jednoj slici, kad joj se približite, vidljive su siluete petnaestak ljudi; iznad jednog od njih nalazi se upitnik. Slika uživo daje osjećaj misterija, tajne, ponovno tog naslućivanja. Svaki potez i trag ruke umjetnice ostaju vidljivi.
Uz izložbu se navodi da "tamni rubovi i zonalni prijelazi sugeriraju eroziju, rubove sjećanja ili skrivene slojeve iskustva, dok tanki crveni i crni linearni akcenti funkcioniraju kao vizualni rezovi, markeri ili signali unutar tišine slike. Crvena linija, osobito u horizontalnoj poziciji, uvodi napetost i simultano dijeli i povezuje prostor, kao granica između dvaju stanja, iznad i ispod, prije i poslije", te da "proces nastanka slike, brisanje, grebanje, prekrivanje i ponovno otkrivanje, postaje ključni nositelj značenja". Složila bih se.
Kod Pauline Jazvić sviđa mi se i to što mijenja stilove. Nije to kod nje nesigurnost, tko je poznaje, zna da je jako puno toga istinski zanima, istovremeno, takav je tip. Omiljena je i široj publici, govori to među ostalim i odaziv na njezine izložbe.
Nedavno mi se u Muzej suvremene umjetnosti, na Trijenalu kiparstva koje je organizirala Gliptoteka HAZU, jako svidio njezin rad koji se sastojao od sljedećeg: svaki je dan spremala uznemirujuće vijesti u ružičastu kutiju, zatvorila je i omotala vrpcom. Tada sam pisala da Paulina Jazvić tumači kako je čin omatanja u ovom slučaju meditativna gesta, no ne bih rekla - niti bi mi se rad tada uopće svidio - da je to bijeg od stvarnosti. Ona te vijesti konzumira i nakon toga pokušava se nekako od njih zaštititi. Dakle, nije riječ o bijegu, nego prije o svojevrsnom preživljavanju.
U Hrvatskoj živimo u društvu pojačane polarizacije, u društvu u kojem se gomilaju loše vijesti i u kojem se takve polarizacije, rekla bih, čak ni ne sankcioniraju, pa zato osjećamo posljedice. U kakvom ćemo društvu danas živjeti bilo je teško predvidjeti prije desetak godina, no svakome bi nam dobro došla jedna ružičasta kutija u koju ćemo ubaciti vijest. I treba nam što više dobrih vijesti.
Prošle je godine, pak, u Galeriji Kranjčar, pokazala sasvim drugačije slike. Nekoliko je žena koje su se našle u stiješnjenoj, gotovo klaustrofobičnoj situaciji. Kako sam tada pisala, one nisu u bezizlaznim situacijama, dapače. Čini se da su pokleknule na trenutak, da će se izdići iz te situacije, krenuti dalje, treba im samo kratak odmor. Tu je žena u bijeloj haljini s crnim obrubom, lijepoj, elegantnoj, uz koju sjajno idu crne visoke potpetice, na usnama joj crveni, jarki ruž, frizura uređena, dakle njegovana je i jasno je da nije digla ruke od života, no legla je, nakratko, na parket, glavom prema dolje, svega joj je dosta. Promatra je, radoznalo, lisica. Iako se nalaze u interijeru, ne promatra je kućni ljubimac, nego divlja životinja. Tu je taj element nadrealnog i kontrasta. Kao što je u kontrastu i ta haljina s trenutačnim osjećajem žene na slici. U Galeriji Kranjčar izložbu je nazvala "Autistični pejzaži", a predgovor je napisao Vanja Babić.
Svojedobno je, kad govorimo o različitim medijima, u Pogonu Jedinstvo upečatljiva bila instalacija sastavljena od niza sjekira (rad "This is not another party"). Bavila se temom trauma, svjesnih i podsvjesnih, i suočavanja s tim traumama. Te je sjekire izložila i jedne subote na Dolcu, u sklopu festivala, na tri sata. Bile su joj zanimljive i reakcije okolnih prodavača i prodavačica - jedna joj je ponudila svoj med uz izreku "Sjekiru u med". U Muzeju za umjetnost i obrt okupiralo ju je značenje kućnih ljubimaca za ljude, a osobito njihova uloga u pandemiji, sve kroz lik njezina neodoljivog kraljevskog pudla Švrće. Često se bavi i porukama koje društvo šalje ženama o njihovu prihvatljivom izgledu. U radu "Fashion Talks" pokušala je idealno žensko tijelo, kakvim se smatralo tijelo lutke Barbie, ugurati unutar bijelog okvira Ikee. Barbie pruža otpor, pa je ukalupljuje lomeći joj noge i vrat, a rad je nastao 2005. godine.
Paulina Jazvić diplomirala je na dva fakulteta, i na Likovnoj akademiji i Tekstilno-tehnološkom fakultetu. Dugi niz godina pratim što radi, čini mi se da smo se upoznale kada je dobila Smirnoff International Fashion Award, međunarodnu nagradu, prvo mjesto za autore, nove nade u svijetu mode. Osvojila ju je za haljinu od sušenih ruža.
Uglavno, u Radićevoj ulici u Zagrebu slike pružile ono što mi je u tom trenutku bilo najviše potrebno. Mir. Na dan kad vam ljudi oko vas pojedu energiju, odite u Radićevu. Naravno, ne samo na taj dan.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....