Na izložbi Alberta Giacomettija koja se otvara u rujnu u Umjetničkom paviljonu vidjet ćemo radove iz kasnije faze velikog europskog kipara, nastale između 1956. i 1960. godine.
Naglasak je na skulpturama Giacomettijevih takozvanih tankih ljudi, ciklusu skulptura “Žene iz Venecije” te skulpturi “Čovjek koji hoda”. Sve zajedno devet skulptura, dvanaest crteža i dvadesetak litografija, četrdeset djela švicarskog umjetnika koji je djelovao u Parizu. U temelju svih je ovih djela prikaz ljudskog lika.
Trošak je izložbe oko dva milijuna kuna. Kao i prethodna veća izložba međunarodnog predznaka, ona Joana Miróa (u međuvremenu je bio i Rodin), i ova izložba u Paviljon dolazi iz francuskog privatnog muzeja, fondacije Maeght. Aimé Maeght, privatni kolekcionar kojemu je muzej 60-ih otvorio tadašnji ministar kulture Francuske, glasoviti André Malraux, bio je prijatelji sa Giacomettijem, kojeg je upoznao kada je ovaj izlagao na Venecijanskom bijenalu. Uz Braquea, Miróa i Caldera, Giacometti je bio među Maeghtovim najboljim prijateljima, prijateljstvo je nadilazio klasičan odnos mecena-umjetnik, i upravo je Maeght priredio prvu poslijeratnu Giacomettijevu izložbu.
Velika zbirka
Maeght je od kipara kupio 35 skulptura, među kojima su “Čovjek koji pokazuje prstom”, “Nos”, “Štap na glavi, dvije verzije “Čovjeka koji hoda”, 30 crteža i gotovo stotinu litografija, te je uz Kunsthaus Zürich i Fondaciju Giacometti u Parizu u kolekciji najveći broj skulptura ovog umjetnika.
Podsjetimo kako je skulptura “Čovjek koji hoda”, jedan od pet dopuštenih odljeva, svojedobno prodana za 104, 3 milijuna dolara na aukciji, što je bilo najskuplje kiparsko djelo, a u međuvremenu je srušen još jedan rekord, pa je Giacomettijev “Čovjek koji pokazuje prstom” prodan za 141milijun dolara.
Takve cifre za Giacomettijeve radove i vrijede, smatra ravnateljica Umjetničkog paviljona Jasminka Poklečki Stošić, koja nadodaje: “Da dolazi samo skulptura ‘Čovjek koji hoda’ već bi to bila velika vrijednost. Olivier Kaeppelin, ravnatelj Fondacije Maeght, rekao mi je kako nije rijetkost da se izložbe baziraju na samo jednoj, ovoj skulpturi”.
Riječ je o amblematskom djelu, površina je hrapava, pokazuje osamljenog čovjeka koji korača, skulptura je visoka gotovo dva metra (1,83). U statičnom mediju skulpture na virtuozan način pokazuje pokret, melankoličnu, potištenu figuru kao da je progutala atmosfera koja ju okružuje. Filozofi i povjesničari smatraju kako je riječ o djelu koje najbolje vizualizira stanje svijesti poslijeratnog doba. Iako je živio u doba Prvog svjetskog rata, imao je trinaest godina kada je započeo, te Španjolskog građanskog rata i Drugog svjetskog rata (iz Švicarske se u Pariz, doduše, vraća tek 1945.), Giacometti je sam tvrdio da nije toliko riječ o referencama na rat, koliko na apsurdnost i krhkost ljudske egzistencije, “svako biće stvara svoju vlastitu prazninu, to želim prikazati u skulpturi”.
Prijatelj Sartre
Nije bilo naodmet, u tom egzistencijalističkom tumačenju, to što su Giacomettiju i supruzi Annette, Jean Paul Sartre i Simone de Beauvoir bili među najboljim prijateljima, a tumačilo se kako je Giacometti u umjetnosti ono što je Sartre u filozofiji.
Naziv je zagrebačke izložbe “Portreti sadašnjosti”, kako kaže Jasminka Poklečki Stošić: “Već sam neko vrijeme razmišljala o Giacomettijevoj izložbi. No, na neki mi je način drago da sam ju uspjela realizirati tek sada. Ranije bih napravila retrospektivu, a sada izlažem ona djela koja su u dijalogu sa sadašnjicom, s patnjama, stradanjima, izbjeglicama, Giacomettija u interpretaciji 21. stoljeća, 2016. Vrijeme me potaknulo na drugačije čitanje.”
Djetinjstvo
Ravnateljica Umjetničkog paviljona smatra, kao i mnoštvo kritičara, kako ni jedan kipar dvadesetog stoljeća nije tako dobro prikazao svakodnevnicu ispunjenu ljudskom patnjom kao Giacometti, i nastavlja: “Uostalom, kada se 1 vraća u Pariz iz Švicarske, vidi izbjeglice, ljude koji spavaju po cesti, beskućnike, ljude koji su izašli iz logora. I prije susreta sa Sartreom imao je takav nagon u sebi, stremio je ka prikazivanju egzistencije, problematike ljudskog življenja, nije mogao stvarati drukčija djela nego ona koja su na samoj granici života i smrti. Sam je rekao da umjetnost nije tu da bude lijepa već da obilježi čovjeka, da bude život.”
Kritika je skulpturu “Čovjek koji hoda” opisivala da izgleda kao da je “osvanula iz pepela holokausta”, ili da je “skroman prikaz čovjeka, no moćan simbol ljudskog roda”.
Znao je portretirati po modelima, tko je u tom slučaju “Čovjek koji hoda”, pitam Jasminku Poklečki Stošić: “Nije poznato, no naišla sam na neke teorije da je prikazana Giacomettijeva svijest”.
Prve skulpture s tankim ljudskim likom nastale su početkom četrdesetih, dok je još u Švicarskoj. Skulpture su tada dimenzijama sve manje i manje, u jednom je trenutku izjavio kako se boji da će se pretvoriti u prah, a kada se selio, rekao je kako bi te skulpture mogle stati u šest kutija šibica. Po povratku u Pariz, ove tanke skulpture poprimaju monumentalne dimenzije, početno inspirirane jednim natječajem za skulpture pred neboderom na Manhattanu, na kojemu umjetnik naposljetku nije niti konkurirao. U velikoj je verziji napravio skulpture koje ga “proganjaju” od četrdesetih, i odlio ih u broncu.
Što se tiče ciklusa “Žene iz Venecije”, riječ je o skulpturama koje je radio za Bijenale u Veneciji, 1956. “Kada ih gledate uživo, nešto je čudno na skulpturama, stoje čvrsto na tlu gdje su postavljene, no gotovo kao da istodobno nestaju. Pune su ožiljaka, živih rana, u proporcijama imaju izdužena tijela i male sitne glave, izgledaju kao filiforma petricificirajuća bića iz kojih izvire smrt”, kaže Poklečki Stošić.
Seksualne fantazije
Čitav taj egzistencijalizam tumači se, uz mnoge ratove kroz koje je živio, u Giacomettijevim mnogim ispisanim biografijama, i njegovim djetinjstvom. Rođen je 1901. u Borongovu, talijanskom dijelu Švicarske, majka mu je umrla brzo nakon rođenja, on je odrastao uz oca, postimpresionističkog slikara Giovannija. Alberto Giacometti je imao i svoju tamnu stranu, pa je Laura Wilson, profesorica na psihijatriji u New Yorku, u svojoj tezi o ovom umjetniku tvrdila: “Bio je izmučen opsesijama bordelima, seksualnim fantazijama, čak dijelom i sadizmom, pozirao je nag ocu za slike, osjećao je to kao poniženje, što otac nije razumio”.
No, s druge ga je strane otac poticao na stvaranje. Od malih nogu crta, oslikava slikovnice (“Snjeguljicu”), u osvit Prvog svjetskog rata stvara i prve skulpture, portrete obitelji, brata i djeda. Otac mu je bio i švicarski izbornik Venecijanskog bijenala, pa i tamo odlazi s njim, oduševljava se Tintorettom pa, potom, i Giottom u Padovi: “Njihove su me slike pogodile ravno u trbuh, osjećao sam sa njih bol i patnju”.
Model mu je bila i voljena supruga, a nerijetko je znao i uništavati već nastale skulpture, naročito na početku stvaralaštva - jer nije prikazivala bit čovjeka kojeg je portretirao. Bio je, kratko, član nadrealističkog pokreta, bavio se i erotikom. Za njega se, za razliku od njegovih drugih kolega, nije moglo reći da nije prepoznat u vremenu u kojemu je stvarao. No, on je tumačio: “Odbijao sam utjecaj uspjeha i prepoznavanja koliko god sam mogao. Najbolji put da se postigne uspjeh je bježati od njega”,ističući i da mu je u prvom planu čovjek: “Umjetničko djelo, kako god važno, beznačajno je u usporedbi s ljudskim bićem”.