Muzej grada Iloka i MUP zajedno potpisuju izložbeni projekt “Ukradena baština/Stolen heritage” koji se 28. rujna otvara u Muzeju Mimara.
Napravili su i aplikaciju pod istim nazivom koja se može preuzeti na Google Playu, a na kojoj je trinaest otuđenih umjetnina iz Iloka, iz posjeda znamenite obitelji Odescalchi. Projekt su prije Zagreba predstavili i u Iloku. Autorica izložbe i popratnog kataloga je Andrea Rimpf, a recenzentica je Branka Šulc, koja se i sama često bavila povratom umjetnina.
Umjetnine su iz Iloka ukradene u nekoliko navrata između 1944. i 1997. Budući da djela nemaju tržišnu, nego aukcijsku vrijednost, kako se navodi uz izložbu, tri djela koja su ukradena 1988. godine procijenjena su na nešto manje od 300.000 eura, a ona 1997. danas bi vrijedila 424.500 eura. Nekoliko je slika nestalo dva puta. Naime, 1944. otuđeno je više umjetnina, među kojima su bili i “Poklonstvo kraljeva” nepoznatog autora prema Paolu Veroneseu, slika Pierrea Augusta Renoira “Cvijeće u vazi”, N. Boucartha “Vojnici u krčmi se kockaju - kockari” te Heinricha Strupmayera “Žena s bijelim velom”.
Važno otkriće
Dio umjetnina 1957. vratio je tadašnji ravnatelj Muzeja grada Iloka Josip Meštrović iz Narodnog muzeja u Beogradu i Vojvođanskog muzeja iz Novog Sada, gdje su se nalazile. Slika “Poklonstvo kraljeva” ponovno je ukradena 1997., a ostale tri 1988.
U međuvremenu, niti jedna od spomenutih umjetnina nije pronađena, a u Muzeju grada Iloka danas se nalazi tek dvadesetak umjetnina obitelji Odeschalchi. Budući da je sačuvana vrlo loša dokumentacija kako su te umjetnine izgledale, važno je otkriće s početka ove godine: Branimir Kren poklonio je 254 negativa fotografija na kojima se nalazila i fotografija Renoira u boljoj rezoluciji.
Za čitavu je detektivsku priču važno i znati kako su umjetnine uopće došle u Ilok. Odescalchi se ubrajaju u najuglednije talijanske plemićke obitelji sa sjevera Italije, i iz ove kneževske obitelji potječe niz crkvenih velikodostojanstvenika, kao i papa Inocent XI (Benedikt Odescalchi, 1676.). Kako se može pronaći u knjizi Jasminke Najcer Sabljak, koja se opsežno bavila ovom obitelji, “zbog pomoći pružene monarhiji i obitelji Habsburg u ratovima, članovi papine obitelji nagrađeni su kneževskom titulom i velikim vlastelinstvom na samom istoku današnje Hrvatske”.
Car Leopold darovao je 1697. Liviju Odescalchiju, sinu papina brata Karla, srijemsko vojvodstvo. Bila je to naknada papi koji mu je posudio 330.000 dukata, a Leopold ih nije mogao vratiti. Livije je živio, doduše, u Rimu u palači na Trgu svetih apostola, u Ilok dolaze njegovi nasljednici, no bio je poznati mecena i sakupio je popriličnu zbirku umjetnina, koja kasnije, moguće je, dijelom preko njegovih nasljednika stiže u Ilok.
Pierre Auguste Renoir: “Cvijeće u vazi”
Djelomični povrat
Prvi je popis umjetnina napravljen 1886., a drugi 30. studenoga 1944., na popisu su ukupno 134 umjetnine, od toga 131 uljena slika. Na popisu te godine nije navedena niti jedna grafika, crtež ili minijatura, iako ih je zasigurno bilo u zbirci. Postoji mogućnost da je dio umjetnina i ranije iz dvorca obitelj već prenijela u Italiju. Kako navodi Andrea Rimpf:
“Umjetnine je nacistička vojska prenijela u Šid gdje ih je i ostavila zbog proboja fronte, a na njih je naišla Prva armija koja je otpremila iste u Narodni muzej u Beograd”. Mali dio umjetnina iz dvorca Odescalchi u Iloku predao je Kulturno-prosvjetni odbor u Iloku izaslaniku Jugoslavenske armije Anti Abramoviću.
Te su umjetnine djelomice vraćene 1957. kada je Narodni muzej predao Josipu Meštroviću, ravnatelju iločkog muzeja, 62 slike, od čega je desetak pripadalo zbirci Odescalchi, a ostatak je, kako kaže Andrea Rimpf: “činila rashodovana građa, odnosno umjetnine iz drugih palača i privatnih posjeda koje je preuzela partizanska vojska. Tako se u arhivskim dokumentima spominje da je među predanim slikama u Beogradu bilo dosta ‘kopija’ i jedna ili dvije slike Tiziana.”
Djela domaćih autora
No, otuđenja iz Muzeja grada Iloka počinju ponovno 1988., potom 1992., i nije riječ isključivo o zbirci Odescalchi, ukradena su i djela domaćih autora poput “Umjetničkih ogleda” Zlatka Price ili “Trogira” Zvonimira Mušića. Ipak, najvažnija djela ukradena su u svibnju 1997. Mate Batorović, tada v.d. ravnatelja Muzeja u progonstvu, ovako je opisao tijek krađe u popratnom katalogu:
“Na stepeništu u polukatu načinjen je betonski zid s metalnim vratima, koja nisu oštećena. U galerijski prostor počinitelj je ušao provalivši manja vrata, a ne glavna koja vode u galeriju iz stepeništa. U galeriji je iz okvira i blind-rama povadio djela velikih dimenzija: ‘Dva plemića’, ‘Uskrsnuće Lazarovo’ i još neke, a druge je prenio u prostoriju na prvom katu zapadnog dijela Dvorca... Sva 23 ukradena djela bez blind-rama mogu se smjestiti u prtljažnik najobičnijeg osobnog vozila.”
Uz spomenuto “Poklonstvo kraljeva” ukradena su i djela “Grof Petar Zrinski”, “Žena s crvenim turbanom”, “Ruski car Aleksandar III. Aleksandrovič Romanov”, “Kardinal Antun Maria Odescalchi”...
Hrvatska traži 475 umjetnina
Uz izložbu se navodi i kako MUP posjeduje bazu podataka te kako se koriste razvijene Interpolove baze podataka i baze podataka registra The Art Loss Register u Londonu.
Interpolovoj bazi ukradenih umjetnina pristup imaju policije svih 190 država članica, a u toj bazi podataka postoji ukupno oko 63.000 aktivnih objava potraga za umjetninama, od čega 475 raspisanih na zahtjev Hrvatske. Prema podacima Službe organiziranog kriminaliteta, godišnji je prosjek šezdesetak različitih kaznenih djela, u što se ubrajaju krađe, teške krađe, oštećenje, uništenje i nedopušteni izvoz spomenika kulture, krijumčarenja, krivotvorenja itd..
Najčešće se, čak, u osamdeset posto slučajeva, otuđuju umjetničke slike zatim razni predmeti iz sakralnih objekata, skulpture, stare knjige, rukopisi, arhivski dokumenti, staro oružje, stari novac, stari nakit, antikvitetni namještaj, arheološki predmeti... Najveći broj umjetničkih slika ukraden je iz privatnih stanova i obiteljskih kuća. Mogu se i pronaći u vrlo precizne upute kako pojedinci mogu pomoći u sprečavanju nelegalne trgovine umjetnina.