SVEN KLOBUČAR

UMJETNIK OPSJEDNUT DUHOVIMA I LUĐACIMA GOVORI ZA JUTARNJI 'Nisam depresivac, naprotiv. Samo volim horore'

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 27.05.2019. u 13:32

Zagreb, 210519.
Umjetnik Sven Klobucar, fotografiran u Galeriji VN gdje je postavljena njegova izlozba crteza pod nazivom Razgovor s duhom.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX

Sven Klobučar

Za ciklus svojih crteža “Mrtvi”, koji prati imaginarni lik grobara Wolfganga Gringa koji neprestano vidi duhove, upravo je dobio treću nagradu na izložbi HT-a. A u Galeriji Nazor izlaže ciklus “Razgovor s duhom”, čiji  je centralni lik psihijatar Kleo Schubert iz 19. stoljeća

Umjetnik Sven Klobučar u zagrebačkoj Galeriji Vladimir Nazor ovaj je tjedan otvorio samostalnu izložbu crteža “Razgovor s duhom”. Paralelno je u Muzeju suvremene umjetnosti u sklopu skupne HT izložbe izložio ciklus “Mrtvi”, za što je dobio treću nagradu. Teme kojima se bavi u dva izložena ciklusa povezane su, pripovijedaju o dva izmišljena lika koji su, svaki na svoj način vezani uz mrtve, no mrtve koji su još prisutni među nama.

Ciklus “Mrtvi” izveden u tehnici tuša, tempere, akvarela na papiru prati imaginarni lik Wolfganga Gringa koji je grobar više od četiri stotine godina, dok na izložbi u Galeriji Nazor Klobučarove crteže nosi priča o doktoru Kleu Schbertu koji je u 19. stoljeću bio vlasnik i ravnatelj privatne umobolnice. Nakon njegove smrti nekadašnja je umobolnica preuređena u hotel nazvan Ludnica, koji su osnovali potomci njegovih pacijenata.

Popularnost je tog hotela s vremenom opadala, i napušten je, a zašto je napušten kroz predgovor izložbi objasnit će kritičar i umjetnik Boris Greiner, koji tumači da su se “duhovi bivših pacijenata neprestano muvali uokolo, poput muha bez glave, i smetali osoblju, tanjuri su padali, liftovi sami išli gore-dolje, čaše se izlijevale u krila večernjih haljina, a uslijed stalnog lupetanja, tumaranja, sudaranja i slično nije se moglo spavati, stoga je i onim najvećim ljubiteljima dotičnog žanra uskoro dosadio taj totalan kaos”.

 

Život u Dubrovniku

Tridesetsedmogodišnji umjetnik Sven Klobučar diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Slavomira Drinkovića. Usprkos formalnom obrazovanju dominantan medij kojim se bavi je crtež. U njegovim su radovima primjetne reference na popularnu kulturu - stripove, SF i horor-filmove.

Sam umjetnik pojašnjava nam svoje likovne preokupacije: “Wolfgang Gring prvi put se pojavio na mojoj izložbi u dubrovačkoj galeriji Otok u sklopu Art radionice Lazareti te je od tada manje-više stalno prisutan u mom radu. Nije ni živ ni mrtav. Živi život, odnosno smrt “svojih” pokojnika. Ne zna ništa drugo. Naime, rad “Mrtvi” predstavlja zapravo crteže pokojnika, duhova, živih mrtvaca koje on evidentira iz hobija i strasti, kao da skuplja sličice. Svaki duh ima ime i neku karakteristiku – najčešće gdje i u koliko sati se može vidjeti, poput duha Hermana koji se uvijek oko 2.45 pojavljuje ispred prozora. Protagonisti su, naime, vrlo živopisni, primjerice, Jari, koji je “među mrtvima poznat kao lažov” ili Max Bromm koji “od 1971. čeka u redu za kremiranje”.

Zagreb, 170519.
MSU, Avenija Dubrovnik.
Otvorenje 12. izlozbe HT nagrada za hrvatsku suvremenu umjetnost i svecana dodjela cetriju HT nagrada.
Na fotografiji: Sven Klobucar, treca nagrada.
Foto: Ranko Suvar / CROPIX
Ranko Šuvar / CROPIX

Sven Klobučar osvojio je treću nagradu na 12. izložbi HT nagrade za hrvatsku suvremenu umjetnost

 

Ne može se, nastavlja naš sugovornik sjetiti kada je prvi put došao na ideju za temu kojom se bavi već godinama: “Vjerujem da bih trebao imati pripremljen odgovor na to pitanje, no nemam ga. Samo mogu reći da mi je drago da ljudi nisu vidjeli morbidnost na crtežima jer mi to nikako nije bila namjera. Svi su ti likovi više-manje bezopasni, čak i kada ispuštaju krikove. Više su, zapravo, jadni i bude suosjećanje. Volim horore, to je žanr kojim se oduševljavam dugi niz godina, još od školskih dana, pa se i ovi radovi baziraju na hororima iz osamdesetih, to je neki moj povratak u djetinjstvo.

Također, zanimljivo mi je kako se horori, kako odmiče vrijeme, sve više pretvaraju u nešto sasvim drugo. Nedavno sam gledao reprizu Drakule na Trećem programu HTV-u iz 1931. godine, a koji iz današnje perspektive izgleda poput komedije. Komedija je, inače, žanr koji mi je uz horor najdraži. Nisam depresivac, kako bi netko mogao pomisliti iz mojih zadnjih radova. Dapače, nazvao bih sebe prije vedrom osobom. Jednom sam, prilikom izložbe u Dubrovniku, nacrtao sebe obješenog i taj crtež stavio na Facebook. Moja je sestra odmah alarmirala roditelje, no objasnio sam im kako mi je naprosto trebao taj motiv, a bilo mi je najlakše da budem sam sebi model.”

Rođen je u Zagrebu, u Dubrovniku živi posljednje četiri godine: “Došao sam radi ljubavi, postao sam dubrovački zet i mogu reći da sam jako sretan u ovom gradu. Ja sam dijete iz centra Zagreba, kao i moji roditelji, i čitav sam rani život proveo motajući se po centru, tako da Zagreb, zapravo, nisam nikada konzumirao do kraja, dalje od Britanca.” Budući da je u Dubrovniku četiri godine, je li vidio problem centralizacije, pitamo ga. “Da, iako moram reći da i Umjetnička galerija i Lazareti i Galerija Flora imaju sjajan program, a u Galeriju Flora i mnogi međunarodni umjetnici dolaze rado na rezidencije, upravo radi jakog programa.”

Nakon što sje doselio u Dubrovnik, na samom početku, našao je posao koji mu je, kako tumači, bio inspirativan: “Došao sam kao samostalan umjetnik i nisam znao što bih pa sam se zaposlio na pjaci, gdje sam prodavao suvenire. Čitavu sam sezonu proveo na pjaci, to mi je bio jedan od najdražih poslova, ljudi su dolazili odasvud, dobio sam mnoštvo inspiracije u kratkom roku. Katkad najbolju inspiraciju dobijem izvan klasičnih institucija, na cesti, iz života”, kaže i dodaje da ga se katkad može susresti kako i crta prizore ovog grada “to nije nešto što izlažem, no i ne sramim se toga”.

Na pitanje kako je završio u umjetničkim vodama, je li znao odmah što želi, kaže kako je sve teklo spontano: “Nitko iz moje obitelji nije u umjetničkim vodama, mada ja prepoznajem talent i kod mame i tate i tete. Išao sam u Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn te paralelno u ZKM na dramsku. Godinu dana nakon srednje škole odlučivao sam što bih, dok sam bio u vojsci, i akademija je nekako prevagnula. Iako je crtež moj medij, upisao sam kiparstvo ponajprije jer sam bio pod utjecajem Denisa Kraškovića, koji je tada došao predavati na školu i privukao me svojim pristupom programu, a u međuvremenu je postao i moj prijatelj. Na Likovnoj sam akademiji posve slučajno završio u klasi Slavomira Drinkovića.

On je bio sjajan profesor, i danas mi je teško da ga više nema, toliko ga cijenim i njegovu smrt ne mogu prežaliti. Obožavao sam ga i imao sam tu sreću da je on obožavao mene. Bio je izvrstan umjetnik, no znao je ostaviti sve sa strane kako bi se posve posvetio studentima. Zapravo, iz današnje perspektive jasno mi je da mi se sve posložilo onako kako je trebalo.”

 

Pravi izbor

Na pitanje je li ikad požalio što se nije nastavio baviti glumom, što nije upisao Akademiju dramskih umjetnosti, kaže da nije: “Kada se nađem sa svojim kolegom i prijateljem Vojinom Hrasteom, uvijek nešto zajedno glumatamo, i to nas zabavlja. No, vjerujem da je to – to, da je Likovna akademija bila pravi izbor.” Dokazuju to i priznanja koja je dobio, pa i najnovije, ono HT-a: “Znači, mi kad dobijem priznanja, lagao bih kad bih rekao da mi ne znači, pogotovo kao samostalnom umjetniku, i od struke. Ne glumim skromnost i ne govorim to iz pristojnosti, nagradu nisam očekivao i po mojem je mišljenju stvarno kvalitetna izložba, svaki pojedini rad na njoj. Žiri je imao slatke brige i težak posao.”

 

Eksperiment s glumcima

Nije se, dakle, odlučio za glumu, no s glumcima je surađivao na seriji fotografija na kojoj se bavio temom ludila i luđaka, svojedobno pokazanoj u zagrebačkoj Galeriji Greta. “To je bio eksperiment u mojem stvaralaštvu, želio sam pokazati jednu simboliku zarobljenosti u luđačkoj košulji. Uglavnom su modeli bili glumci, ekipa koju poznajem, s kojima sam prijatelj, Jadranka Đokić, Goran Bogdan, Ivana Krizmanić, potom i dosta kolega među kojima Boris Greiner i Marko Ercegović.

Sve je snimao, sjajno, Boris Cvjetanović, kao što su i svi jednako sjajno odglumili. Nije bilo teško skupiti ekipu, brzo smo se posložili. Zadovoljan sam kako je sve prošlo. No, i ova je izložba dio mojeg istog promišljanja kao crteži. Zapravo bih rekao da imam čitavo vrijeme istu izložbu, koju nadograđujem. Na izložbu u Gretu inače je došao je i jedan doktor koji radi u jednoj psihijatrijskoj bolnici provjeriti ne radi li se o nekom ismijavanju. Nakon što je vidio da je to priča upravo protiv stigmatizacije psihičkih bolesnika, doveo je i svoje pacijente na izložbu. I to mi je bila nagrada, da je izložba prepoznata i na taj način.”

Izložba u Galeriji VN i radovi u MSU, dakle, slične su tematike, nose ih dva različita protagonista, jedan je bio grobar, a drugi je bio na čelu ludnice. Za kraj razgovora pitamo našeg sugovornika koji mu je draži. Odgovara: “Za sada grobar jer je stariji, dulje je tu i bolje ga poznajem. Boris Greiner piše mi, u pravilu, tekstove za izložbu, i on je prepoznao lik grobara, zna se dogoditi da u svakom tekstu napiše nešto što o njemu nisam znao, a uklapa se. Tako da ga smatram koautorom čitave priče. Jednom mi je, iz zezancije, prošle godine poslao kolaž s fotografijom, filmski plakat na kojem je bio grobar Wolfgang Gring. Nisam mogao vjerovati, no to je uistinu bio on. Nisam ga nikad ni pitao gdje je i kako pronašao fotografiju, nije me zanimalo, no bio sam oduševljen.”

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo