Što znači krajolik umjetnicima danas, kako ga prikazati u suvremenim umjetničkim izričajima i koliko jedan takav tradicionalni žanr može biti odgovarajuća forma za autore koji se žele pozabaviti nekim aktualnim društvenim temama i problemima, samo su neka od pitanja koja problematizira izložba “Užasi zavičaja” koja se večeras otvara u palači Sponza u Dubrovniku u sklopu 69. dubrovačkih ljetnih igara.
Izložba okuplja suvremene dubrovačke umjetnike, njih ukupno trideset troje, koji se na poziv kustoskog kolektiva Groma predstavljaju radovima na temu krajolika. Riječ je o svojevrsnom nastavku jedne prethodne izložbe u istom prostoru na kojoj su bili izloženi radovi slikara Josipa Pine Trostmanna. Na Trostmannove pejzaže dubrovački su suvremeni umjetnici, od kojih mnogi njegovi učenici, odgovorili gotovo subverzivnim pristupom.
Ivona Vlašić: “Fly me to the Moon”
Melankolična težina
“Užasi zavičaja” mala su enciklopedija problema jednog grada odnosno slike Grada, ističu kustosice izložbe. “Slika Grada stigmatizirana je ikona opterećena s jedne strane slavnom prošlošću, a s druge strane nerazumijevanjem te prošlosti kao i potreba suvremenosti. Toj ishlapljeloj ‘slici’ onemogućeno je biti suvremenom. Anestetička uloga ljepote krajolika dvosjekli je mač. ‘Užasi’ skriveni iza lijepog prizora tim su veći. Izložba ‘Užasi zavičaja’ prilika je da se kroz vizualne umjetnosti progovori o napuštenoj sadašnjosti. Prilika da se, bez ikakvih očekivanja da će do promjena doći, autoironično postavi pozicija građanina-umjetnika u kontekstu nove-stare slike Grada”.
Kako su dakle suvremeni dubrovački umjetnici odgovorili na uvriježenu, idealiziranu sliku Dubrovnika i njegovog krajolika? Što su oni od svih gradskih simbola i ljepota kojima se diči grad u reklamnim kampanjama turističke zajednice odabrali kao motiv za svoja umjetnička istraživanja? I što ih nadahnjuje u gradu koji je danas najpoznatija turistička meka u Hrvatskoj, gradu koji se od silnih restorana, kafića, parkirališta, kruzera i suncobrana gotovo pa i ne vidi... Dubrovački krajolici, u radovima tamošnjih umjetnika vrlo su široko postavljena tema od strane triju kustosica Srđane Cvijetić, Helene Puhare i Lucije Vuković, iz Kustoske radne organizacije Groma.
Helena Puhara, Srđana Cvijetić i Lucija Vuković iz Kustoske radne organizacije Groma
“Izložba tematizira pojam pejzaža i zavičaja u suvremenim umjetničkim likovnim praksama kroz jedan vrlo personalizirani odnos. Neki umjetnici bave se prirodom, a neki svakodnevnim prostorom u kojem živimo. Radovi na izložbi pristupima variraju od onih melankoličnih, koji s dozom nostalgije ukazuju na krajolike kojih više nema, sve do onih koji se bave nekom novonastalom situacijom te ulaze u odnos s njom na jedan aktivniji i angažiraniji način”, kažu kustosice. “Najveći broj radova referira se na ljepotu koju je teško podnijeti kao takvu. Umjetnici okupljeni na ovoj izložbi uglavnom se bave tom istom ljepotom, kojom smo svi ovdje opsjednuti, putem različitih medija. Bave se i dijelovima koji nisu na prvu prepoznatljivi kao nešto idealno lijepo, ali nose neku melankoličnu težinu.”
Mrak grada
Marijana Pende predstavlja se reinterpretacijom svog starog rada “Libertas”, zastavom na kojoj su slova zamijenjena oznakama za funtu, dolar i euro. Umjetnica će za prigodu izložbe u Sponzi tom zastavom zamotati Orlandov stup. Tim činom ona želi, kako objašnjavaju kustosice, ukazati na slučaj Orlanda, kao ikoničkog mjesta za Dubrovnik, koji više ne može nositi zastavu jer puca i zamijenit će se replikom. Stanko Ivanković nizom slika “Mrak grada” prikazuje noćne prizore Dubrovnika koji su sasvim nešto drugo od onog sunčanog i osvijetljenog kakav je u percepciji većine ljudi.
Mala tijela, male glave
Neki pak radovi nose i tragične priče, otkrivaju tri kustosice, kao na primjer rad Borisa Cvjetanovića “Mala tijela, male glave” u kojem se poznati fotograf bavi jednim mučnim slučajem zlostavljanja djece, prešućivanog desetljećima.
“Taj rad govori o temi našeg interesa s nekog drugog aspekta, sociološkog i psihološkog, ovdje kroz prizmu zajednice, a ne nužno krajolika’’, tumače kustosice kojima je kao polazište za izložbu poslužio rad Luka Piplice gdje on koristi motiv čempresa koji su osvijetljeni s crvenim kazališnim reflektorima: “Umjetnik ljepotu predstavlja kao strahotu koja se naslućuje”, kažu kustosice.
Luko Piplica: Čempresi osvijetljeni reflektorima
Ciklus fotografija Borka Vukosava stavlja fokus na palme koje se zbog palmine pipe suše, izumiru i polako nestaju, a suha i mrtva stabla palmi metaforički su znak, svojevrsni memento mori. Sličan motiv koristi i Ivona Vlašić koja sjene palminih grana montira u slike idiličnih prizora iz prošlosti.
Osim navedenih autora još izlažu i Anamarija Bezek, Mara Bratoš, Pasko Burđelez, Mario Cvjetković, Viktor Daldon, Ivo Dimnić, Ivana Dražić Selmani, Marko Ercegović, Marija Grazio, Grupa ABS, Tina Gverović, heART, Katarina Ivanišin Kardum, Ivana Jelavić, Stjepo Kaleb, Sven Klobučar, Igor Knezović, Dario Kulišić, Miranda Rako Kuzmanić, Berta Miloš, Maro Mitrović, Ana Opalić, Ivana Pegan Baće, Izvor Pende, Ana Požar Piplica, Nives Sertić i Slaven Tolj.
Izložba “Užasi zavičaja”, inače, dio je programa za razvoj publike Dubrovačkih ljetnih igara Ključevi od grada i programa umjetničkih intervencija u javnim prostorima Art radionice Lazareti Grad je mrtav. Živio Grad!, a otvorenom ostaje do zatvaranja Igara, 25. kolovoza.