OPSESIJA SMRĆU

Poznati hrvatski umjetnik: ‘Naslikao sam vlastito umiranje. Osjećaji koje sam morao prizvati bili su - strašni‘

Sven Klobučar

 Biljana Blivajs/Cropix
Na novoj izložbi u Galeriji SC Sven Klobučar dotaknuo se i teme eutanazije koju je provukao kroz fiktivnu priču koju gradi godinama

Sven Klobučar kaže za sebe da nije nikakav mračnjak ili depresivac, naprosto je zaokupljen smrću i svijetom mrtvih, a to se odražava i u njegovu umjetničkom radu. U Galeriji SC ovih se dana predstavlja još jednom po mnogočemu zanimljivom izložbom u kojoj se pak dotaknuo i teme eutanazije koju je provukao kroz priču koju stvara i nadograđuje godinama kroz različite medije.

"Prije petnaestak godina stvorio sam svoj svijet strave i užasa u kojem glavnu ulogu imaju pokojnici među kojima su neki od njih i potpuni luđaci. Nakon nekog vremena počeo sam razrađivati te likove, njihove karaktere i njihove dogodovštine u tom mom izmišljenom onostranom svijetu. Zaključio sam kako bi bio red da ih vidim izbliza i ja, njihov tvorac. To mogu samo ako probam isprovocirati osjećaj pred samu smrt. Smisla mi je imalo jedino ako se pokušam uživjeti kako je to napustiti ovaj svijet potpuno svjestan i zadovoljan svojim životom, a da pritom nisam na to osuđen od strane sebe, čovjeka ni bolesti. Znači svojevoljno pa čak i uz potporu drugih. Najbliže tomu mi se čini eutanazija", objašnjava Klobučar ideju za izložbu koju je naslovio "Dobrodošao među poražene".

Cijeli proces je, priča, napisao u jednu kratku priču koju će, nada se, jednog dana u potpunosti ispričati kroz neki strip, umjetničku knjigu ili film.

Najkraća verzija

"Već je jedna verzija uglazbljena, imam s prijateljem i kolegom Vojinom Hrasteom neki vizualno-glazbeni duo. Na izložbi sam prikazao najkraću verziju te priče. Ona se, naravno, odvija iz moje perspektive gdje ju pokušavam ispričati gledatelju. Nerazumljiva je iz razloga jer nisam u situaciji da mislim na gledatelja što je logično, ja proživljavam moru pa se ne zamaram koliko ću biti jasan. Na pola izložbe nastupa moja smrt, a ostatak pričam o tome što je sa mnom nakon nje i tu ne otkrivam ništa novo. Osjećaji koje sam morao prizvati su mi bili prestrašni, jako tjeskobni i mučni tako da mi je laknulo kada sam prešao na dio kada sam već ‘umro‘. Znači, te muke su mi prestale kada sam umro. Postavljao sam izložbu i jedva čekao da dođem do dijela gdje sam već pokojni kako bih se opustio. Očito mi je veći problem umirati nego umrijeti".

Izložbu čine slike, crteži, skulpture u kojima je jedan od glavnih motiva tzv. Jagorova šuma, mjesto gdje Klobučar smješta svoje likove, a sada i sebe na putu do smrti.

Jagorova šuma je inspirirana stvarnom lokacijom, otkriva umjetnik, jednom šumom u kojoj se kao dijete igrao, u blizini njegove kuće.

"Kroz nju prolazi potok koji počinje negdje ispod kuće mog prijatelja Jagora, a završava ispod moje. Udaljeni smo skoro kilometar. Jagor ima super ime, kao naručeno za to da šuma bude nazvana po njemu. On ju nije doživljavao kao nešto plodno za žanr strave i užasa, ja jesam. On se penjao po stablima i danas je između ostalog i alpinist, tako da je valjda i na njega utjecala. Tu staje sve o šumi i stvarnim događajima koja su me inspirirala, ostalo je mašta. U njoj se nalazi groblje, umobolnica i dosta likova, svi pokojni osim jedne djevojke koja radi kao cvjećarica na groblju, Magda se zove. Od ostalih likova tu je Wolfgang Gring - stari rakar koji kopa grobove preko 400 godina, psihijatar Kleo Schubert - sadist koji je ravnatelj i osnivač umobolnice, zatim Vojček - već sto godina mrtvi poljski vojnik koji trpi užasnu patnju pa svaki dan završava suicidom, koji mu, naravno, ne uspijeva jer je mrtav. Da ne nabrajam dalje ostale likove, ima ih puno. Uglavnom, totalna ludnica u šumi strave i užasa", priča Klobučar.

image

Sven Klobučar

Biljana Blivajs/Cropix
image

Sven Klobučar.

Biljana Blivajs/Cropix
image

Sven Klobučar: Veliki inkvizitor

Kaže da je potpuno uronjen u taj svoj svijet koji je stvorio tako da ga obrađuje u više medija. Trenutno s kolegom Davidom Lušičićem završava eksperimentalni film "Wolfgang Gring", piše scenarij za dugometražni animirani film, tu je spomenuta suradnja s Vojinom Hrasteom, piše knjigu, a i nada se ponovno nekoj umjetničkoj knjizi.

"Zvuči pohlepno, ali ništa nije isforsirano. Jednostavno nešto ne mogu prikazati nikako drugačije nego na primjer kroz film, nešto kroz crtež, skulpturu, a nešto mi je za pisanje. Jedino me je Vojin nagovorio da radimo glazbu. To mi ne bi palo na pamet. Želja mi je predstava".

Za razliku od prijašnjih izložbi ovdje je u središte priče Klobučar stavio sebe.

"Mislim da sam morao ući u svoju psihu i upoznati taj odvratan osjećaj da bih mogao nastaviti dalje baviti se svojim likovima. Do sada su svi oni imali uloge statista i obrađivao sam ih površno. Sve osim priče o mrtvom vojniku Vojčeku i živoj cvjećarici Magdi, njih sam počeo razrađivati do najsitnijih detalja. O njima pišem i scenarij za dugometražni film. Pišem i knjigu. Sve sam ih razumio, svaki njihov osjećaj osim onog kod Vojčeka, osjećaj pred smrt. Da bih ga razumio morao sam neko vrijeme živjeti tako. Ponavljam, strašan period mi je to bio. Još sam morao i tajiti. Nitko nije znao kako se osjećam jer je jedna od tih emocija bila i potpuna samoća, čak ni moja žena koja jako dobro prati i razumije moj rad. Saznati će kad pročita ovaj tekst".

Priznaje da bez obzira što svoje radove javno prezentira, nema nikakvu namjeru da gledatelje uvuče u tu svoju strašnu priču.

"Nisam uopće opterećen time, samo sobom i svojim radom. Ja se ponudim, ali publika ionako neće to shvatiti na način na koji ja to gledam, ne zbog toga jer je to jako duboko i komplicirano već zato jer je nemoguće tako nešto. Ipak ja to gradim cijeli svoj život. Točnije, nekih tridesetak godina. I bolje da je tako. Ne shvaćam ni ja, gdje bi još i publika?"

Smrt djeda

A njegova opsesija smrću, duhovima i svijetom mrtvih započela je još u mladosti s jednom stvarnim događajem.

"Imao sam četrnaest godina kada mi je umro djed. Nisam bio ni velik ni mali. Bilo je to kod kuće, nije umro u bolnici. Ja sam zaista svjedočio smrti, umislio sam si da je morala stajati tamo negdje, ali ju ja nisam vidio. Rekao sam si da nema veze, vidjet ću je kasnije, u njegovim godinama, možda stariji. Ne bih imao ništa protiv jer je umro lijepo, okružen voljenima. Tu sam počeo razmišljati o njoj i ostalo se samo zakotrljalo. Nisam mračnjak, a kamoli depresivac, baš naprotiv, veseo sam i jako zadovoljan, imam divnu obitelj i prijatelje. Mrzim drame, ne mogu gledati teške filmove. Volim horore, tamo je sve nemoguće, nakon nekog vremena i smiješno. Javno nastupam s tim mračnim temama pa me može neko tako doživjeti, iako sam možda od svega par ljudi čuo da misle za mene da sam mračnjak. Odmah se kroz radove skuži da nisam. Uz horor mi je definitivno najdraži žanr komedija. Više volim dan nego noć".

image

Sven Klobučar

image

Sven Klobučar: Jagorova sumatriptans

Foto Boris Cvjtanović/
image

Sven Klobučar: Ekshumacija

Na pitanje vjeruje li u život nakon smrti odgovara: "Nemam pojma, ne usudim se reći, ali koliko god to grubo zvuči, ja sam uvjeren, i to čvrsto da je ateizam karakteristika glupog čovjeka. Nije on nužno glup, ima velikih umova koji su ateisti, ali oni imaju tu karakteristiku glupana. Ne govorim o religiji već o tome da netko na nešto što je u svojim temeljima čovjeku neshvatljivo stavlja točku. Potpuno neznanstveno razmišljanje. Pametan čovjek ima potrebu razgovarati i razmišljati o transcendentalnom, o nečemu što nadilazi razumsku spoznaju. Ne znam jel postoji život nakon smrti. Ne zamaram se na taj način, ali ono u što zaista čvrsto vjerujem je to da smrt nije ružna, iako me jako rastuži. Bavljenje njom me čini više suosjećajnijim čovjekom po tom pitanju".

Sam naslov izložbe iskopao je, priča, među silnim rečenicama koje godinama zapisuje. Pravilo mu je da ne razmišlja puno, sve treba doći samo od sebe.

"Ako previše razmišljam, zanemarujem podsvijest koja mi je najbitnija. Uzalud mi sve ove godine ako moram razbijati glavu što i kako. Tako i s naslovom, prva bilježnica koja mi je pod rukom i sigurno ću naći ono što mi odgovara. Tako sam i našao rečenicu ‘dobrodošao među poražene‘. Odmah sam si zamislio nekog lika kako mi to kaže kada me ugleda mrtvog. Idealna rečenica za doček mrtvaca".

Pa iako je priča plod umjetnikove mašte neke su stvari preuzete iz stvarnog života. Tu je recimo spomenuta referenca na kuću, djeda, na jednom je radu prikazao prizor s krematorija na Mirogoju, no osim Jagorove šume autobiografskih elemenata zapravo i nema u njegovu radu.

"Poštujem smrt, poštujem ljude koji je se boje i na kraju najviše od svega poštujem mir mrtvog čovjeka. Svejedno bilo meni blizak ili netko nepoznat. Ne pada mi na pamet koristiti prave ljude u pričama. Čak su i imena koja dajem svojim likovima uglavnom nordijska ili germanska, a mrtvaci ljudi koji su umrli u prosjeku prije sto godina, baš radi toga da se netko ne bi prepoznao negdje. Kada netko izgubi nekoga koga ja nisam poznavao, ja stvarno suosjećam. Kod kondoliranja sam iskren kod izražavanja sućuti i drži me možda duže nego je za očekivati. Da bih se bavio ovom temom moram imati veliko poštovanje prema svemu tome, prema nečijem životu i tugovanju. Isto tako i s mojim luđacima, veliko i iskreno razumijevanje imam za psihičke bolesnike. Ja sam s time na čisto".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. svibanj 2024 00:24