IZLOŽBA

UZBUNA U ZAGREBU ZBOG PICASSA Jesu li dva platna koja će se prodavati u Mimari doista djelo slavnog slikara

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 21.11.2019. u 17:58

Getty images

 

“Picasso: Otkrivajući remek-djela” stoji u pozivnici na izložbu u Muzeju Mimara, odaslanoj na novinarske adrese, uz koju piše kako će “izložiti dva remek-djela Pabla Picassa”.

Dva djela koja ćemo u javnosti prvi put vidjeti iz kubističke su rane faze Pabla Picassa, kada s Georgesom Braqueom ruši dotadašnje umjetničke konvencije početka 20. stoljeća.

Tko je presudio da je riječ baš o umjetninama koje se može nazvati remek-djelima slavnog španjolskog umjetnika, u pozivnici se ne navodi. No, zato piše, doslovce, koja je “misao vodilja izložbe”: “Kada je 1999. godine Hrvat naslijedio dva remek-djela Pabla Picassa, niti slutiti nije mogao na kakvu avanturu će ga potraga za istinom o djelima odvesti”.

Nazvali smo Anu Hoić, glasnogovornicu Muzeja Mimara, koja kaže kako su oni samo domaćini ove izložbe te nas uputila dalje na organizatore.

U prvim tekstovima koji su se pojavili o izložbi spominje se Vera Horvat Pintarić, naša najvažnija teoretičarka umjetnosti, uz navod kako je ona vidjela umjetnine za koje se tvrdi da su Picassove. Kada smo je nazvali, rekla nam je sljedeće: “Da, bili su prije desetak godina kod mene, dvojica iz Dubrovnika, i pokazali su mi jedan rad, ne dva. Ne sjećam se tko su, nisu iz naše struke. Ja sam im odgovorila kako nisam stručnjak za Picassa.

Potvrdu kako je uistinu riječ o ovom umjetniku daju ili njegov sin Claude, ili međunarodni stručnjaci za određeno razdoblje ovog umjetnika, poznato je točno koji su.” Na pitanje ima li u Hrvatskoj uopće stručnjaka za Picassa, Vera Horvat Pintarić odgovara kako nema. I nadodaje: “Baš me je prije vas zvala i jedna kustosica iz Muzeja Mimara da me pita isto, mislim li da je riječ o Picassu.”

Inače, svi hrvatski galeristi, bez iznimka, kažu kako se ne trude niti pogledati kada im netko dođe tvrdeći da ima Picassa, odmahuju rukom.

Naravno, to ne znači da iznimaka nema i da se Picasso na našem tržištu ne može pojaviti.

Vino i gitare

Iz Mimare nas upućuju na Mirjanu Štrbac, koja vodi marketing izložbe. Ona nas, pak, poziva na, kako navodi, ekskluzivno predstavljanje dva navedena rada, u Esplanadu, sljedeći utorak. I na pozivnici za predstavljanje u Esplanadi piše kako je riječ o “dva iznimna remek-djela”, uz napomenu da nastupaju, prilikom predstavljanja ovih umjetnina u Smaragdnoj dvorani, Drago Diklić i Profesionalci, kantautorica Tommi Mischell, da je dress code “Black Tie or Lounge Suit”, a voditelji su Fran Mikuličić i Ella Mische. Piju se hrvatska vina. Nakon Esplanade slike će, dakle, od 2. prosinca biti izložene u Muzeju Mimara.

Mirjana Štrbac kaže kako “iz jasnih razloga vlasnik ne želi izaći u javnost”, potvrđuje kako je riječ o osobi iz Dubrovnika. Izložba je prodajnog karaktera, pa se u Nacionalu, koji je pisao o ovoj temi, može pročitati kako će vlasnici “ne pokaže li Hrvatska interes, djela prodati u Katar ili u Kinu”.

O svemu će na predstavljanje slike, navodi se, govoriti Vladan Desnica, pročelnik Odsjeka za konzerviranje i restauriranje umjetnina na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti te voditelj Znanstveno-istraživačkog prirodoslovnog laboratorija ALU, Igor Jelovac, stalni sudski vještak za grafologiju, dokumente i rukopise, te umjetnik i istraživač Nick Kačić Miošić, iza kojih su, kažu, godine istraživanja tih dviju slika. No, iako su je tražili od Claudea, 72-godišnjeg umjetnikova sina kojeg je Pablo Picasso dobio dok je bio u vezi s François Gilot, potvrdu o autentičnosti autorstva slika nisu dobili.

Profimedia

Claude Picasso

 

O svemu smo razgovarali s Vladanom Desnicom. On nam kaže: “Tri, četiri godine radim na tome. Velik broj istraživanja koja smo proveli ukazuju na to da bi to trebala biti Picassova djela, u usporedbi s onim što smo mogli pronaći. Među istraživanjima koja smo proveli su rendgenska fluorescentna analiza, infracrvena reflektografija slika i slično. No, baza podataka za Picassa, nažalost, nije dostupna.” Na naš upit zašto nije dostupna, odgovara: “Nasljednici ne daju, muzeji skrivaju, djelomice i zbog toga što bi dostupnost ove baze olakšala posao krivotvoriteljima.” No, potvrda od Claudea Picassa nije stigla? “Ne, od njega nije”, kaže Desnica.

Kako nismo vidjeli sliku uživo, već samo preko fotografija, pitali smo Desnicu kakav mu je bio osjećaj kada je vidio sliku, ljudi koji se dugo bave ovim poslom često znaju osjetiti je li original, no samo je kratko odgovorio: “Ja sam ipak po struci fizičar, teško mi je na taj način suditi”.

Imaju dokaze

Kontaktirao nas je i Nick Kačić Miošić, koji živi u Americi i koji nam se predstavio kao stručnjak za Picassa, Modiglianija i Cézannea te “mnogih drugih umjetnika”, kako je rekao. “Posjedujemo niz dokaza da je riječ o originalu”, kaže. No, ne i potvrdu Claudea Picassa: “Ne, nemamo”, kaže i nastavlja: “Kontaktirali smo i Anne Baldessari (ravnateljica Muzeja Picasso, op. aut.), koja je rekla da procjenjuje samo djela koja su u Francuskoj.”

Javnosti nepoznati vlasnici navodno su punih dvadeset godina dokazivali kako je to uistinu Picasso. U službenom pozivu na stranicama Muzeju Mimara piše i kako je “izložba kulminacija dvadesetogodišnjeg neobičnog puta vlasnika u borbi s birokracijom, različitim interesnim skupinama te domaćim i stranim institucijama u procesu dokazivanja autentičnosti djela.

Međunarodni tim profesionalaca iz Amerike, Austrije i Hrvatske, sastavljen od znanstvenika, povjesničara umjetnosti, umjetnika i nezavisnih istraživača, marljivo je radio na preciznom prikupljanju znanstvenih, povijesnih i drugih dokaza kako bi ova djela danas mogla biti dostojno i ponosno prezentirana hrvatskoj i svjetskoj javnosti.”

Mirjana Štrbac poslala nam je i životopis Vladimira Markovića koji je, kako kaže, prethodni vlasnik slika. Kako navodi, “Marković je 1991. godine izgubio i svoj stan u Zemunu, dok je on bio na putu u Njemačkoj. Naime u stan mu je provalio odbjegli policijski inspektor iz Zagreba uz pomoć Vojislava Šešelja i Vladimiru oduzeo stan i svu imovinu u stanu. Vladimir im je postao neprijatelj, jer je bio Hrvat i tako ostao na ulici. Nije imao drugog izbora nego potražiti negdje drugdje stan. Tako je otišao iz Njemačke živjeti kao podstanar u Kopar u Istri.”

Priča dalje kaže kako je Marković djela naslijedio od svojih roditelja, a oni od prvog vlasnika Istvána Szabe, studenta medicine u Parizu. István Szabó je,naravno, poznati redatelj, no on nije student medicine istog imena povezan s Picassom.

Voditeljica marketinga izložbe Mirjana Štrbac poslala nam je i priču o povijesti slike, a koju je dobila od vlasnika.

“Mladi István Szabó”, kaže ta priča, “Židov mađarskog porijekla, rodom iz malog gradića Sombora u Vojvodini koja je bila u sastavu tadašnje Austro-Ugarske monarhije, došao je oko 1910. godine u Pariz studirati medicinu.

Njegova obitelj je bila bogata pa su mu mogli omogućiti lagodan studij u Parizu. Međutim, uz uspješan studij medicine, mladi student se jako zanimao za umjetnost, a posebno za moderno slikarstvo. Tako ga je odmah očarao kubizam Picassa i Braquea”. Tajanstveni današnji vlasnici slika tvrde kako su pronašli podatak kako je Szabó početkom 1913. godine, očaran kubizmom, kupio prvu sliku od Picassa na Montmartreu pod nazivom “Žena s gitarom” ili “Djevojka s gitarom”, ulje na platnu, dimenzija 68 puta 56 centimetara, s potpisom “Picasso 10”.

Kako se pomalo upoznao s Pablom Picassom, nakon nekog vremena zamolio ga je da mu naslika i jednu drugu sliku. Priča dalje govori: “Picasso mu je udovoljio želji, jer je tada bio siromašan i u nemilosti od francuskih vlasti zbog njegovog antiratnog stava i ponašanja, kao i prijatelj mu Braque. Napravio je tako kolaž ‘Gitara i mandolina’, mrtvu priroda na platnu, istih dimenzija kao i prva 68 puta 56 centimetara.

Nju Picasso nije potpisao nego je na poleđini rukom napisao grafitnom olovkom datum: ‘15 juin 13’. István Szabó uspio je diplomirati medicinu početkom Prvog svjetskog rata, no za njega nastaju problemi jer je bio strani državljanin. Morao je napustiti Francusku pa se uspio nekako prebaciti u Švicarsku, gdje je ostao do pred kraj Prvog svjetskog rata.

Dio kupljenih slika uspio je prenijeti sa sobom u Švicarsku. Među njima bile su i ove dvije slike. Pred kraj rata otišao je iz Švicarske prema Vojvodini kako bi se vratio kući i pomogao starim i bolesnim roditeljima.”

Bogata obitelj

Uspio je doći do Zemuna koji je tada još bio u sastavu Austro-Ugarske. Tamo je upoznao bogatu obitelj Vladimira Markovića koja ga je sklonila u svoju kuću. Tako je preživio Prvi svjetski rat, ali je izgubio roditelje i imovinu u Vojvodini. U znak zahvalnosti Markovićima je poklonio ove dvije slike, a oni su mu dali novčanu nagradu kako bi mu to pomoglo da počne raditi kao liječnik, doktor medicine.”

Obitelj Marković je slike izložila u svojoj kući u Zemunu, tvrdi se dalje, ali kad su ih vidjeli njihovi prijatelji, svi su se izrugivali da su to dječje igrarije, a ne slikarstvo. Slike su spremili u jedan drveni sanduk na tavanu kuće.” I tu su, kaže se, ostale skoro 60 godina u mraku.

Obitelj Marković je bila imućna - govori dalje rekonstrukcija sudbine dviju navodnih Picassovih slika - ali nacionalizacijom poslije drugog svjetskog rata vlasti nove Jugoslavije oduzele su im kuće u Prijedoru i Banjoj Luci, a ostavile im samo kuću u Zemunu. Vlasti su na njenom mjestu odlučile izgraditi neboder, pa je kuću trebalo srušiti.

“Kada se kuća trebala rušiti, a prethodno osloboditi od namještaja i stvari, Vladimir (Vlado) Marković sjetio se priče o slikama pa ih je pronašao u potkrovlju i izvadio iz sanduka. Zanijemio je kad je na prvoj slici vidio potpis ‘Picasso 10’.” Priča je, koju su nam poslali tečno ispripovijedana, no i dalje vlasnicima ostaje da dokažu autentičnost.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo