Na ovogodišnjem popisu dobitnika najstarije europske nagrade za društvenu inovaciju SozialMarie je i projekt "Od 5 do 95", naših mladih autorica Arijane Lekić Fridrih i Andree Kaštelan. To je multimedijalni umjetnički web projekt koji služi kao medij za prenošenje priča i iskustava.
Akterice projekta su žene kojima je uglavnom to prvi susret s kamerom. Progovaraju o tome što znači biti žena u Hrvatskoj danas te kako se njihov životni put razlikuje od onog njihovih majki, baka i prabaka. Snimljeno je otprilike 300 djevojčica, djevojaka i žena, a objavili su 150 njihovih priča. Najmlađa sugovornica ima pet godina, a najstarija ne očekivanih 95, nego 100.
Govore o temama o kojima se često ne govori javno. Tema zlostavljanja bilo koje vrste bila je tabuizirana do unazad godinu dana. Žene su o zlostavljanju govorile anonimno, u strahu, što ne čudi s obzirom na to da su mehanizmi potpore za zlostavljane žene uglavnom nevladine organizacije koje se oskudnim sredstvima bore da im osiguraju potporu i sigurnost.
- Tu je, naravno, i pobačaj, o kojem se i dalje govori šaptom i unutar ženskog kruga. Hrvatsko društvo je iznimno konzervativno i žene se osjećaju manje vrijednima i oštećenima čak i kad je pobačaj bio spontan.
Vjerujemo i da je lakše govoriti o menstrualnom siromaštvu kad niste imali priliku upoznati djevojčicu koja zbog istog propušta nekoliko dana škole svakog mjeseca, ali malokoja od njih želi govoriti o tome. Rekle su nama, a na nama je da damo sve od sebe da se to promijeni i da djevojkama i ženama tijelo bude snaga, a ne slabost - govori Andrea Kaštelan.
- Ovo priznanje nam je dodatna motivacija za daljnji rad na projektu koji je iznimno zahtjevan, a nije honoriran ni podržan od strane institucija i sponzora. Sretne smo što je žiri prepoznao naš rad jer je 'Od5Do95' zaista rad koji proizlazi iz čiste upornosti i borbe za promjenu statusa quo - rekla nam je Arijana Lekić Fridrih, koja je s kolegicom zbog pandemijskih razloga dodjeli u Beču prisustvovala online.
Porez na spol
Svoju motivaciju za projekt objašnjava time što se prije četiri godine pojavio trend neokonzervativizma koji su propagirali i država i Crkva, a na udaru su se ponovno našle žene.
- Od tada do danas nije se mnogo promijenilo. Prije nekoliko tjedana Vlada Republike Hrvatske odbila je prijedlog kojim bi došlo do smanjenja poreza na menstrualne higijenske potrepštine iako si čak deset posto djevojaka i žena te proizvode ne može priuštiti. Plaćamo porez na spol, to i samo po sebi dovoljno govori o okolnostima koje su dovele do nastanka projekta.
Paralelno, slika žene koja je prisutna u medijima gotovo je uvijek cenzurirana, često autocenzurirana kako bi portretirana žena odgovarala očekivanjima društva, a ako imamo priliku čuti autentičnu žensku priču, ona je anonimna. Željele smo ženama dati prostor da pokažu lice i progovore, necenzurirano i po vlastitim uvjetima o svojim životima i položaju žena u Hrvatskoj - kaže Arijana.
Obje su studirale na Umjetničkoj akademiji u Splitu i poslije na ADU u Zagrebu, Arijana režiju dokumentarnog filma, a Andrea filmsko i TV snimanje. Aktivistice su, feministikinje, borkinje, ali, naglašavaju, i dalje optimistične. - Ne odustajemo lako i ne planiramo odustati dok žene ne budu potpuno ravopravne i ne kreću u život s jednakim šansama kao i muškarci - govore uglas.
Prve sugovornice bile su žene koje su poznavale, ali kako su počele objavljivati priče, do danas, žene im se uglavnom same javljaju za snimanje.
- Iznimno je teško ogoliti se pred kamerom, pogotovo zato što neke od naših sugovornica prvi put javno, pa čak i privatno pričaju o nekim svojim iskustvima. Okolina je gruba, ali sve su naše sugovornice iznimno hrabre i zbog toga im se divimo i na tome im zahvaljujemo - kaže Andrea.
Samo snimanje traje maksimalno pola sata, sa sugovornicama razgovaraju, ne intervjuiraju ih. Iako svakoj postave istih deset pitanja, ona su toliko otvorena da svaka od sugovornica može govoriti upravo o onome što želi. Ponavljanja su iznimno rijetka.
- Žene nam često govore da im je takav razgovor bio terapeutski ili da su prvi put izgovorile nešto čega do tada ni same nisu bile svjesne - naglašavaju.
Najstarije sugovornice
Svaka sugovornica i svaka priča im je jednako važna, ali izdvojile bi najstarije sugovornice koje su preživjele tri rata, nekoliko režima, siromaštvo, diskriminaciju u svakom aspektu života, ali osobito u nejednakom pristupu obrazovanju. Nadamo se, kažu, da nakon te generacije nikad više nijedna žena neće morati ispričati takvu priču.
Pitamo ih: jesu li Hrvatice konzervativne?
- Iz našeg iskustva, konzervativnije su djevojke i mlade žene dok su naše najstarije sugovornice iznimno slobodne i otvorene i nerijetko žale za nekim životnim odlukama koje nisu bile njihove, nego ih je netko donio umjesto njih. One su i te koje su osobito motivirane ispričati svoje priče, slobodne jer je društvo otpustilo očekivanja od njih, u strahu da mlađe žene ne ponavljaju greške koje su one napravile - govori Arijana.
Velikim problemom društva smatraju - tišinu.
- Tišina kojom su još uvijek obavijene imanentno ženske teme. Zlostavljanje, menstrualno siromaštvo, nejednake plaće za isti rad, očekivanje da žena bude ona koja se brine o obitelji i obavlja kućanski rad. Danas se od žena očekuje i mnogo više - da uz sve to izgrađuju i karijere. Ipak, možda je najveći problem što žene i dalje nemaju pravo na vlastiti izbor, bile one toga svjesne ili ne.
Odmalena se usvajaju rodne uloge, u tome veliku ulogu igra i školski sustav, ali i sve ono što već kao djevojčice upijaju oko sebe. Za djevojčice imamo poseban set pitanja, a uporno se ponavlja odgovor - tata je na poslu, mama je u kuhinji - objašnjava.
Iako je njihov projekt trenutno samofinanciran, odlučile su ga nastaviti neovisno o okolnostima i budžetu. Polako rade na tome da njihova web stranica postane muzej ženske usmene povijesti.
- Iako naš projekt često nazivaju subverzivnim, ne bojimo se te karakterizacije, shvaćamo je kao kompliment. Ne bojimo se ni pritisaka ni odbijanja financiranja projekta i ne planiramo raditi kompromise. Nastavljamo dalje - zaključuje Andrea.