Vedri duše, zdravo! Ako i postoji u našoj zemljici netko tko ne zna ovaj stih Percyja Bysshea Shelleyja, evo najbolje zgode da ga nauči. Tako možete pozdraviti Đuru Sedera, uđete li u njegov atelijer na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, prostor pun boja i platna i osmijeha 92-godišnjeg slikara. Najstarijeg među aktivnima. Nema dana da ga ondje nema.
“Naravno”, kaže, “još uvijek sam – uvijek u atelijeru.”
Đuro Seder nekima je najpoznatiji po njegovoj sakralnoj fazi nakon 80-ih godina prošlog stoljeća; nekima po “crnoj slici” iz perioda Gorgone, neki vole njegove autoportrete na kojima je i dječak i starac, ali uvijek će se, govoreći o njegovu slikarstvu, izreći riječi humanizam, radost, Sunce, naivnost, boje... energičnost srođena s disciplinom.
Đuro Seder rođen je 1927. godine u Zagrebu; bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti; redovni je član HAZU, dobitnik mnogih nagrada.
Svaki dan slikate?
- Svaki dan dođem i svaki dan nastojim slikati. A povremeno to i činim. Moram stojećki slikati, ne mogu sjediti i slikati, pa me nakon nekog vremena počnu boljeti noge. Godine i tijelo su jedno, a slikarski duh nešto drugo. On traži svoje puteve, a ja idem za njim.
I danas vas vodi slikarska strast?
- To je klasična priča, da umjetnik nikad nije zadovoljan, pa i ja mislim da bih mogao nešto bolje napraviti, nešto drugo, jače, a imam uporište, da tako kažem, u velikim slikarima iz povijesti koji su jako dugo živjeli, Tizian, Rembrandt, Michelangelo, to su sve umjetnici koji su u kasnim godinama napravili remek-djela. Tizian je napravio onu svoju Pietu, ogromnu veličanstvenu sliku, u 90. godini.
Đuro Seder i Mirjana Dugandžija
Pa ni Picasso se nije dao.
- Broj jedan! Jedan od najdražih! Jedan od genija novog vremena. I u poznim godinama volio je slikati muško-ženske parove, uvijek je bio pun erosa i volio život.
I vi ste ciklus Dvoje započeli relativno kasno.
- I nastavljam ga raditi, ta je tema meni vječna. Ali to nije samo tema muško-žensko, nego i tema komunikacije. Čovjeku je po prirodi njegovoj potrebna komunikacija, jer samoća je na neki način kraj. Smrt. Čovjek je biće za sebe i za druge. Drugi za mene i ja za druge. Ima uspona, padova, tragičnih završetaka, kakav život već je... ali ljudska drama komunikacije umjetniku je uvijek inspirativna.
Samoćom je, pogotovo danas, zaokupljen i najobičniji čovjek.
- Gledam oko sebe ptice... Cijela priroda se druži, spaja, razdvaja. U slikarstvu postoji još nešto, ono traži da forma bude uvijek nova, da zaintrigira, da se ne ponavlja, to je i samom autoru dosadno. Morate se boriti da staro uništite, da nađete nešto novo. Kao što se sve na svijetu razvija, tako i umjetnost traži nove vizure, nešto od života “lovi”.
U karijeri ste mijenjali vizure, niste se uljuljkivali.
- Ako ostajete u shemi koju ste naučili, u kojoj vam je ugodno, to postaje mrtvo. Morate se s tim boriti. Oko toga se cijeli život i ja mučim. Nešto sam valjda i napravio.
Imali ste crnu fazu u slikarstvu, s kojom ste se nemilo obračunali.
- Skoro 14 godina sam ustrajao u crnoj gami. Iscrpilo se, postalo besmisleno... govoriti što ste već rekli. Ta faza je imala veze i s nekom mojom osobnom dramom, o privatnim stvarima ne kanim govoriti, i kad se sve to iživjelo, kraj.
Đuro Seder
Ima li tu straha od toga da se neće moći dalje?
- Jako dobro! Ima uvijek straha od toga da se zanijemi! Zašuti, da nemaš što reći. Davno je netko rekao umjetniku, ako nemaš što reći, radije zašuti, nego da govoriš u prazno. Na žalost, mnogi ne šute.
Nakon crne slike otvorili ste cijelo novo poglavlje.
- Bacio sam se naglavce u slikanje bojama! Slikao sam sve, mrtvu prirodu, sunce, pejsaž. Ali meni se uvijek vraćaju ljudi, ljudi su moja tema. Ne moraju to biti određene fizionomije, nego ljudi kao generička bića. A onda je došla ta sakralna tema...
Vaša važna tema, po kritičarima i vrlo uspješna, a oni tu baš nisu jako velikodušni. Ali, prije 80-ih godina prošlog stoljeća, uopće niste mislili da ćete se njome baviti.
- Došli su mi fratri iz Bosne s prijedlogom da nešto napravim za njih, Biblija mi je postala nova tema. To je eminentno humanistička tema, ljudska priča patnje i spasenja. Novi izazov koji je bio poput eksplozije... Osamdesetih godina ja sam već imao blizu 60 godina, i tih desetak godina prije tog našeg rata svako sam ljeto putovao u Bosnu i u nekoj crkvi nešto oslikao. Istovremeno sam u ateljeu te iste teme radio u ulju, jedan novi svijet se rađao koji je meni. Imao sam što o tome reći, a nisam ni sam znao.
Niste bili jedini slikar na tom zadatku.
- Treba reći da je među tim bosanskim fratrima iz Bosne srebrene bio jedan, Vjeko Jarak, koji je obilazio atelijere poznatijih umjetnika u Zagrebu i predlagao - bi li oni bili voljni sudjelovati u osuvremenjivanju crkvi u tom kraju. Želio je da se te crkve, krajnje zapuštene, još od Austrije ništa nije bilo napravljeno, malo “posadašnje”. Išli su i Slavko Šohaj i Zlatko Šimunović i Dubravka Kantoci... Dulčić prvi! Sve velika imena.
Gdje ste sve bili?
- Haha... Bio sam kao neki putujući slikar, ponekad u Sarajevu, a ponekad u seoskim župama. Radio sam u franjevačkom samostanu u Plehanu, u Dubici, Koraću, Novoj Bili, gdje je bila bolnica za vrijeme rata, u Vitezu. Za vrijeme rata naši su radovi dosta propali. Srećom, i kasnije sam pozivan da nešto radim... Družio sam se s uglavnom s bosanskim franjevcima koji su bili jako fini ljudi. Bosna mi je bila čarobna, i pejsaži i ljudi, ali ja sam takav čovjek, otvoren sam prema drugome, prema svakom doživljaju. Sarajevo je bilo jako šarmantno, i taj istok, muslimani. To je zemlja s tri vjere, koje obogaćuju jedna dugu. Do rata... Smiješno, sad svaki svoj tor čuva, a čovjek, ako se ne otvara drugome, atrofirat će, to je zakon prirode. Na sreću, ne bavim se politikom.
Odgojeni ste kao vjernik, to je sigurno pomoglo.
- Da, u građanskoj familiji, išli smo u crkvu kao mala djeca. Poslije, manje. Sistem u kojem smo živjeli bio je vjeri nesklon, a i u mladosti, to čovjek malo zapusti.
U mladosti ima važnijih stvari od vječnosti.
- Što je prirodno. Tako da sam bio dosta daleko od toga... Kad su franjevci došli s biblijskim temama, osjetio sam da je to nešto meni jako blisko. Kroz slikanje sam se i sam približio Bibliji, liku Isusa Krista. To je nešto što još uvijek može apsolutno čovjeka obasjati, može čovjeku reći nešto iznad svakodnevice, od ljudske sudbine koja ide - rodiš se, živiš, umreš. Govori o tome da imamo oca, koji nas voli, zovemo ga bog, ali sve velike duhovne tradicije, kako god ga zvale, govore isto: da je život dar, da nije sve kaos, da je sve jedan red, da jedna beskrajna ljubav to drži... i da treba iskreirati život, a ne samo roditi se i umrijeti. Samo, današnji svijet je prilično zalaufan sa svojom tehnologijom, što je isto genijalno, samo na drugi način, to je druga kreacija, što bi bez nje, ali malo nas previše nosi...
Sretni ste jer cijeli život radite što volite?
- Naravno! Samo moram reći, nije to lako raditi. Radim što volim, ali se i mučim, itekak’ se razljutim, kad mi ne ide...
Svjesni ste kad promašite?
- Naravno! Ne smatram sebe genijem, talentiran sam čovjek do neke mjere. Puno truda, ali na kraju sve to jako volim. Možda zato i živim tako dugo.
Treba li slikar više živjeti s ljudima, ili sam sa sobom?
- Kak’ kome paše. Ja samo znam da ak’ sam s ljudima, zabavljam se, i lijepo mi je, ali niš’ se ne događa. A kad sam pred platnom, onda se nešto ipak događa. Čovjek mora biti u svojoj samoći ako hoće nešto učiniti. Imate umjetnike, u našoj sredini, koji su, što se kaže, “lake ruke”... Murtić je nevjerojatnom sposobnošću svladavao sve što je htio, napravio sjajne stvari, a Ivo Tartaglia, moj profesor, dubio je, vraćao se, mučio... i opet napravio sjajne stvari! Ali mu je dugo trebalo.
Vi?
- Ja? Ja se mučim, haha, ne da se baš mučim, trudim se. A želim da izgleda kao da se nisam mučio, sve u umjetnosti mora izgledati kao da je izliveno, ako na kraju sve ne izgleda kao da je potpuno spontano, nije dobro. Slikar i profesor, Đuro Tiljak govorio je - “svaki slikar mora naći svoj trik”. A Tartaglia je, suprotno njemu, nudio recept, svoj način. Ali slikar mora sebe naći, inače nije veselje, nemate od života i umjetnosti ništa. Čovjek mora biti i bezobrazan, sam, svoj, osloboditi se autoriteta i škole. Tko uspije, nešto na kraju može napraviti.
Imamo dobrih mladih drskih slikara?
- Imamo, sigurno, premda se stalno priča da je slikarstvo iživljeno. Ali sve ove zamjene za vizualnu umjetnost, performansi, instalacije, ready made... mogu biti čak i dobri, ali nisu ni sluga jednoj dobroj slici. Za moj pojam.
Imamo li tržište?
- E, to me nemojte pitati. Ja sam imao sreću da sam, razmjerno kasno, ali ipak na vrijeme, dobio namještenje u Akademiji, sa 56 godina. Mladi će se dovijati... kao i uvijek. A, znate, čovjek mora imati i neko povjerenje u sudbinu. Kad sam odlučio studirati slikarstvo, mama, dvije tete i otac su se sastali, i rekli mi: “Ti Đuro, ideš u takvu stvar, a mi nemamo neke imovine da ti pomognemo... Gladan buš!” Rekao sam da me uopće nije briga. I nisam nikad bio gladan. Ali nije bilo lako. Mladi ljudi koji imaju žar u sebi, snaći će se, i vjerujem, takvima sudbina ponekad izlazi u susret... netko vam doda.
Baš ste optimist!
- Iako, pisao sam dosta tužne pjesme... onak, malo zasjenjene.. haha. Objavio sam zbirku poezije “Otac iz lonca”. Već dugo ne pišem, žao mi je to, ali treba vremena, nije to sjesti i pjesmicu napisati.
Bili ste član slavne konceptualne grupe Gorgona, ali neposlušan.
- Malo sam se bunio, kritizirao. Postalo mi je malo zagušljivo, u duhovnom smislu, iako, to je bila jako šarmantna grupa intelektualaca. Svak je slikao doma što je htio. A kao grupa nismo niš’ risali, sve smo podvrgavali ironiji, vicu, na nivou jednom finom, naravno. Sve je bila antislika, antitekst, antidrama, sve anti, kontra, samo nikad “za”, malo pozitive, nikakve katarze. To me počelo malo frustrirati, želio sam nešto napraviti, u to vrijeme sam sve crno slikao, ali sam htio sam da uđem cijeli u život, da sve pulsira, a ne da stalno ironiziram život, fućkaš ti ironiziranje...
Dojadi!
- Tak je. Totalni pesimizam... na kraju se ubiješ. Vani se Gorgona još jako cijeni, i moje crne slike putuju po muzejima, Marinko Sudac to vodi. Ali to je sasvim iza mene.
Kako godine idu, vaše teme su sve vedrije?
- Ne znam. Ni Biblija nije vedra, mi smo ipak bića tragike. Jer umiremo. Zamjeraju mi što sam se uopće usudio nešto negativno o Gorgoni reći. Ljudi su mi bili jako dragi, Knifer, Vaništa... ali, uzmite, recimo, grčku tragediju. Ona ima katarzu, ma kako tragično završila. U Gorgoni nije bilo nikakve katarze. Čak ni propasti! Samo crno... ja to zovem “loša beskonačnost”.
I Hegel. To je valjda njegov termin.
- E, tak je. A to našem vremenu paše, u tome se prepoznaje. Beckett je napisao “U očekivanju Godota”. Godot bude došel, bude, bude... al’ nikad ne dođe. Niš’ se ne dogodi, niš’.
Živimo u sizifovsko vrijeme?
- Da. Gorgona je to prepoznala. A onda čovjek doživi 92 godine i sve gleda s mirnije pozicije.
Lako je vama, s tim vašim pregledom nad stoljećem.
- Pregledom nad stoljećem, pa je, da. A ono je bilo fenomenalno u umjetnosti, Picasso, Matisse, njemački ekspresionizam, predivno slikarstvo koje je mene impregniralo. A onda su počela ova izvijavanja sva moguća, do danas. Danas je kaotična scena totalno.
Pa tako Damien Hirst za 6 milijuna dolara proda sliku punu točkica i ničeg više.
- A dvjesto ljudi radi za njega.
Pa da, prave te točkice.
- Pa onda onaj Jeff Koons...
Imate 92 godine. Teško je kad više nema vršnjaka koje možete na ulici pozdraviti?
- Čudno. Ali mene smrt ne zabrinjava. Smatram da je život dar, i dokle živim do tad ću živjeti, ja sam potpuno miran... nit sam sâm odabrao da se rodim, nit ću umrijeti kad ja hoću. Samo znam da ako ništa ne radim, ako se pustim, ako samo legnem u krevet... začas ću otići. Ali ako se držim posla koji volim...
Rodili ste se Zagrebu, ali prezime je iz Srijema.
- Iz Srijemskih Karlovaca. Sederi su doseljenici iz Njemačke, Švabe, koje je Austrija naseljavala kad su protjerali Turke. I danas ima u Karlovcima ulica koja se zove Švapska. Jedan beogradski pjesnik je napisao stih “Mutno Dunavo, s metrima mulja”, predivno. Jedan fini zavičaj koji sam volio, kao i moj otac. A mama je bila Zagrepčanka, iz Zagorja. Otac je došao u Zagreb sa sestrom, kao gimnazijalac. Završio je pravo, postao advokat, a sestra krojačica. Sve konzulske žene su kod nje šivale. Četiri puta se ženila, jako strasna osoba, da, i kreativna je bila. Dobila je nagradu u Parizu.
Možda ste njen talent naslijedili?
- Ne znam. Inače su mi samo seljaci među precima. Otac je došao iz seljačke kuće, davao je instrukcije da bi se školovao, neko vrijeme je bio u sjemeništu, to je bilo besplatno... ali nije dugo tam’ izdržao, haha.
Nije se dao gnjaviti, kao ni vi.
- Uvijek sam radio što sam htio. Sam zaviđam onom vremenu kad su slikari vani stajali i slikali, direktno po prirodi. Danas bi vas ljudi gledali kao luđaka... ko je taj?!