Pripovijetke o vilama i vilenjacima, coprnicama, vješticama, mračnjacima, koje su Zdenku Bašiću pričale njegove dvije bake, a koje su tako uvjerljivo zvučale da je mislio da je riječ o istinitim događajima, u doba njegova djetinjstva kad je usmena predaja još i imala neku vrijednost, inspirirale su umjetnika za mnoge slikovnice.
Ova su fantastična bića prenesena i na dugometražni film na kojemu radi, “Sjeverozapadni vjetar”, nazvan prema jednoj od njegovih najzapaženijih slikovnica. Poznata je i njegova suradnja s prestižnom kućom Carlton iz Velike Britanije, za koje je radio “Alisu u zemlji čudesa”, “Pinokija”, “Snjeguljicu”, no Bašić se trenutačno najviše fokusira na film, kao i na novi spot koji radi za Gibonnija (prethodni spot za “Žeđam”, svojevrsne burtonovske estetike, podsjetimo, bio je jedan od najgledanijih spotova s ovih prostora).
Napravio je i dokumentarnu televizijsku seriju “Pjesmoslike”.
Hommage djetinjstvu
U zagrebačkoj Galeriji Kupola u Gradskoj knjižnici otvorena je izložba ovog autora “Vjetrovi i sjene”, na kojoj izlaže digitalne grafike, nastale kombinacijom mnoštva različitih tehnika, uz grafike su izložene lutke koje su proizašle iz njegova vrlo specifična vokabulara, dobro poznatog hrvatskoj publici.
Iz animiranog filma 'Guliver' Zdenka Bašića
Vilenjaci su kod ovog umjetnika bića krupnih crnih očiju i raščupane sijede kose - svoju priču pripovijedaju očima, usta nemaju, Nevidinčiće viđaju samo ljudi koji su rođeni u određeni sat, bijeli su, svijetli, u klupku, plaču i jadaju se svakom tko ih ima priliku ugledati, dok su u ovim, nimalo umivenim pričama, Coprnice one žene koje su “se sparile s vragom, a dijete koje je rođeno u toj vezi je skončalo”, i moraju se mazati njihovom mašću...
Na izložbi, čije su kustosice Ranka Javor i Isabella Mauro, prikazane su ilustracije iz dva djela umjetnika s diplomom Likovne akademije, Odsjeka za animirani film i nove medije - riječ je o knjigama “Mjesečeve sjene” i “Sjeverozapadni vjetar” (Planetopija).
Radnja Bašićevih priča odvija se na obroncima Medvednice, u Gajnicama, Podsusedu, samoborskom kraju, mjestima umjetnikova odrastanja, i svojevrstan su hommage njegovu djetinjstvu. Danas su na mnogim tim mjestima na kojima su nekoć bile napuštene livade shopping centri. To je u svojim knjigama opisivao i sam Bašić, tumačeći, kako piše: “O prošlim vremenima kada su ljudi čuli šum vjetra, a noć nije poznavala druga svjetla osim zvijezda i plamena svijeće. Svaki šum ili glas koji bi iz noći doletio na povjetarcu imao je značenje i svoga vlasnika. Oči su mogle vidjeti slike koje danas našim očima ostaju sakrivene iza zastora od gradskih svjetala i ulične buke koja ne čuje više ni samu sebe”.
Biće iz lopoča
Generacija baka posljednja je prepričavala etnološke legende kraja. Svaka je ilustracija uz pojedinu priču umjetničko djelo za sebe. Na ilustracijama je, povremeno im se vraćajući, Bašić radio punih deset godina. Prvo takvo nadrealno biće koje je naslikao bilo je biće iz lopoča. U osnovi su ovih priča također i suživot i međusobno poštovanje ljudi koji žive danju i vilinskih bića koja se pojavljuju noću, pa bi se ljudi i ta bića, ako bi se i slučajno susreli u sumrak, nježno nastojali izbjeći.
Zdenko Bašić je, kako navodi njegov matični izdavač Planetopija, “stvorio fantazmagoričan šumski svijet koji pod krošnjama krije iznenađenja, toplinu, opasnost i gorko-slatku radost odrastanja”.