VELIKI INTERVJU

VLASTA DELIMAR Misli se da sam imala gomile ljubavnika, a imala sam tri muškarca u životu

    AUTOR:
    • Mirjana Dugandžija

  • OBJAVLJENO:
  • 12.01.2020. u 22:01

Zagreb, 070120.
Performerica Vlasta Delimar, fotografirana u HDLU gdje je postavljena njezina izlozba 40 godina art ljubavi Vlaste Delimar.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovacev / CROPIX

Vlasta Delimar

Kad  sam vezana uz jednu osobu, nemam potrebe lunjati okolo. Niti sada, sa 63 godine, ne smijem sjesti sama na klupu u parku, odmah dođe neki muškarac. Seksualna vibra? Ne znam što vide u meni

Za mene je moje tijelo strah, seks, sram, ponos, žalost, osveta, varka, bolest, smrt, rana, strast, hladnoća... postoji li žena za koju njezino tijelo nije i mnogo više od toga? Jedna od takvih, koja svoje golo tijelo osjeća na mnoštvo načina, prije svega kao umjetničku moć tumačenja sebe i svijeta oko sebe, performerica je Vlasta Delimar. Njezina retrospektivna izložba u povodu 40 godina rada upravo je otvorena u Hrvatskom domu likovnih umjetnika u Zagrebu.

Vlasta Delimar performansom se počela baviti sedamdesetih godina prošlog stoljeća kao pridružena članica Grupe šestorice umjetnika koju su činili umjetnički buntovni i životno nekonvencionalni Željko Jerman, Vlado Martek, Boris Demur, Mladen i Sven Stilinović te Fedor Vučemilović. Trojica, nažalost, više nisu među živima. Ali Vlasta Delimar - performans i danas izvodi sa sadašnjim partnerom Milanom Božićem - svojom izložbom od 40 fotografija podsjeća i kako je od njih učila, a zatim se otisnula vlastitim putem, u vremenima tako različitima od današnjeg.

Četrdeset godina vašeg rada pred vama se doslovce razmotava... imate li tremu?

- Ne, samo sam jako vesela jer sam uspjela tih 40 godina opstati kao Vlasta Delimar, beskompromisno, bez obzira na trendove... nisam potpala pod komercijalnost.

A jeste li imali tremu kad ste se prvi put u javnosti razodjenuli?

- Ne, jer raditi s vlastitim tijelom, moj je odabir. Naš tijelo je ogroman poligon istine i slobode, kroz njega pokazati umjetnost, najprirodniji je odabir.

Prvi put je to bilo sa Željkom Jermanom, 19. studenog 1979., u galeriji Podrum, na današnjem mjestu Kulturnog kluba Mesnička.

- Razmišljala i o tome da dođem baš na to mjesto, uključim nekog drugog umjesto Jermana, jer on nije više živ... i tako mu napravim hommage. Ali ne, nije mi sjelo. Tako da sam napravila jedan mali happening uz publiku. S obzirom na to da smo Jerman i ja napisali na svojim nagim tijelima riječ ‘ja’... publika i ja uzajamno smo se pečatili, na kraju sam bila puna pečata s tom riječju. Jerman i ja napravili i performans s našeg vjenčanja 1978., i u općini i u crkvi...

Anarhistica Vlasta se vjenčava u crkvi... sjajno! Zašto?

- Zato što je to jedna društvena konvencija. I, u biti, i matičar i svećenik govore isto. Mislim da bih i danas, nisu se vremena toliko promijenila.

Uvijek govorite da je tijelo istina, ali... danas više nije. Biste li na svojem tijelu napravili neki beauty kirurški zahvat?

- Ne bih. Mnogi reagiraju na to kao na izdaju, ali ja svoje tijelo od početka bavljenja performansom vidim kao živu skulpturu. S godinama se mijenja, i to me veseli... Ono pomalo stari, kao i sve u skladu s prirodom.

Tijelo gubi ljepotu. Žalosno?

- Tijelo se mijenja ne samo vizualno nego i mentalno, vidim to i na kolegama i kolegicama, usporava se, veseli me se da sam drugačija nego prije 40 godina.

Meni se čini da će se svi složiti s ‘pravom na orgazam’, ali je pitanje ‘kako do orgazma’. Muškarci umiru znatno ranije, ili su bračni parovi razvedeni... puno je usamljenih starijih žena - velika i bolna sociološka istina.

- Točno! U ulici moje mame svi su muškarci otišli, žene su zbilja usamljene. Eh, sad...! Mislim da bi svaka žena trebala razmišljati kako osmisliti svoj život ako ostane sama. To se meni je nije dogodilo, ali mislim da ne bih imala problema ni da jest, život mi je toliko bogat da jedva čekam da mi se uspori... Spomenula sam usporenje kao zrelost tijela. Jedva čekam ići u toplice jer imam umjetni kuk. Ako ništa drugo, svaki dan šetam, to je najbolje i za smišljanje radova. A imam i problema s kralježnicom, pa doma imam i sobni bicikl. Tako ja ipak interveniram u starenje svojeg tijela.

Bili ste pridružena članica Grupe šestorice sedamdesetih godina, je li takva grupa tjelesno oslobođenih, umjetnički subverzivnih umjetnika moguća danas?

- Svaka generacija nosi svoje, ne poznajem previše mlade umjetnike, ali valjda bi mogla postojati.

Kako ste se okupljali u vaše vrijeme?

- Nismo svi ni telefon imali... pa smo se puno posjećivali. Mnogi su živjeli s roditeljima, a ja i Jerman sami, blagodat. Voćarsku 5 Jerman je ponekad zvao Sloboda Europa... bilo je kao na Gumici, znamo da su onda tako zvali Autobusni kolodvor, gdje se išlo cugati kad je sve drugo bilo zatvoreno. Počela sam pisati knjigu koja se zove ‘Voćarska 5’, gdje opisujem sva ta događanja, sastanke, ludovanja, tulume.

Kako ste tulumarili 70-ih?

- Nitko nije imao previše novca, pili smo jeftina pića, Jerman je pio Lavov, a u susjedstvu smo imali Dalmatinca koji je prodavao groznu rakiju. Zvali smo je Plavi Radion. Kad si mlad, možeš svašta staviti u sebe. Drogirali se nismo jer nismo to voljeli, a nismo ni imali novca. Svaki ponedjeljak Grupa šestorice imala je radni sastanak. Najradniji je trenutak bio kad smo tiskali časopis Maj 75, u samizdatu, otprilike dvije godine. Unutra su bili radovi, nešto smo izdavali u sitotisku, naklada je bila 200 komada. Atmosfera - fenomenalna. Časopis smo spajali klamericom, kuhao bi se lonac graha s rebricama, Darivoj Čada došao bi iz Frankfurta, iz Ljubljane Zagoričnik, književnik, pa Matjaž Hanžek, iz Beograda Raša Todosijević... proslavljali smo broj do kasno u noć. Kako to mladi ljudi rade! Iz današnje perspektive, vrlo romantično.

Je li to bilo vrijeme kad je žena seksualno slobodnije živjela nego danas, jer ta je tema jako podložna manipulativnim interpretacijama.

- Ja s muškarcima nisam imala nikad problema jer sam u tom okruženju uvijek bila ravnopravna, poštovana, osoba za dijalog... nisam se osjećala kao seksualni objekt.

Zagreb, 070120.
Performerica Vlasta Delimar, fotografirana u HDLU gdje je postavljena njezina izlozba 40 godina art ljubavi Vlaste Delimar.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovacev / CROPIX
 

A danas?

- Ne računam one koji pišu grozne komentare pod moje performanse... ali ja i sada, sa 63 godine, ne smijem sjesti sama na klupu u parku, odmah netko dođe. To je neka pristupačnost, možda je to neka seksualna vibra, ne znam što vide u meni. Svojoj kćeri koja ima 31 godinu kažem - dokad ću ja imati tu privlačnost?

Seksualnu?

- Prije tri godine imala sam u Novigradu izložbu s jumbo plakatom na kojem je pisalo ‘Imam 60 godina’. Počele su mi dolaziti takve poruke, netko bi rekao da su seksističke... Ali ako sam i dalje seksualno poželjna, meni je to okej. Koliko žena sa 63 godine to doživljava? Očito postoji ta neka erotska slika ili potka koja me može samo veseliti.

Što kaže vaš partner, Milan Božić, na to? Je li ljubomoran?

- Nikad mi nije najiskrenije odgovorio, ne buni se, nekad se može osjetiti lagana ljubomora. I njega žene jako vole, a meni je draže da muškarca kojeg volim i s kojim živim vole i druge žene nego da kažu - kakvog to ružnog muškarca imaš uz sebe.

Niste ljubomorni? Jesu li bivši partneri bili ljubomorni kad bi se razodjenuli?

- Pa, Jerman nije, on je bio taj koji poticao moj performans, možda je privatno imao nešto protiv, pogotovo pod naš kraj, ali... zanemarivo. Martek je romantičar, pjesnik, nije imao razloga za ljubomoru. Mnogi naši vrhunski intelektualci, s obzirom na to da su odrasli u patrijarhalnoj sredini, na našem Balkanu, teško se odupiru tome. Obrazovali su se, putovali, ali to kad-tad provali iz njih.

Nakon nekoliko godina udali ste se za drugog člana Grupe, Vladu Marteka.

- Bilo mi je teško, i Jerman i ja smo plakali kao kiša, ali ja nisam mogla ostati, podnijeti njegov alkohol. Već sam bila u drugom stanju s Vladom Martekom, a kad sam rodila, on je nekamo otišao, pa mi je pumpicu za izdajanje u rodilište donio bivši muž.

Vrijeme 70-ih i 80-ih bilo je vrijeme seksualnih sloboda, paralelnih seksualnih veza... Je li to izazivalo u vašoj grupi napetosti?

- Kad sam vezana uz jednu osobu, nemam potrebe lunjati okolo. Jesam zaljubljiva, ali samo platonski. Imala sam dva braka i sada partnersku zajednicu. Doslovno sam imala ta tri muškarca u životu.

Ne vjerujem.

- E, pa, sad... Vjeruj ili ne! Mnogi ne vjeruju, misle da sam imala ne znam koliko ljubavnika, avantura, ali nisam, ne zato što sam konzervativna, nego mi tako paše.

Tko je danas publika vaših performansa?

- Naravno, to je publika koja je sad ostarjela, kao i mi, koja je bila moja mlada publika. Jednom mi je veliki Mangelos rekao - vi radite takvu umjetnost da će se jedna mala količina ljudi vrtjeti oko vas i to će trajati cijeli vaš život. Istina! Umjetnost koju mi radimo nije građanska i komercijalna i zato nemamo puno publike. Je li to greška našeg obrazovanja? Naša sigurno nije. Ali mladu publiku vidim preko društvenih mreža, žene rade diplomske i doktorske radove o nama... To me veseli.

Sudionici Hoda za život vaša publika sigurno nisu.

- Mogli bi biti! Ali očito su neki utjecaji u društvu puno jači, crkva, politički konzervativizam.

Veliku popularnost stekli ste kao Lady Godiva koja gola jaše na konju kroz grad. Mitološka Lady Godiva to je u 11. stoljeću učinila da ‘smekša’ supruga kako bi smanjio poreze... kome ste vi htjeli pomoći?

- Ja sam ja taj performans htjela napraviti ‘95., ‘96, odmah nakon rata, ali nisam uspjela. Tražila sam pomoć institucija da lakše dobijem od policije dozvolu. Recimo, u Muzeju suvremene umjetnosti jedan dio umjetničkog savjeta bile su žene; tvrdile su da vrijeđam dostojanstvo žene.

Žene su vas i inače znale napadati - feministice.

- Da, ali nisam se osvrtala. Onda sam se obratila Igoru Zidiću, koji je tad bio na čelu Moderne galerije. On je pokazao dobru volju, ali tražio je dozvolu od policije, koja je rekla da se performans može izvesti, ali da jahačica mora biti odjevena!

Super!

- Poludjela sam i 2001. rekla - idem, bez dozvole, pa što bude. Projahala sam gola od HNK Masarykovom i Bogovićevom i krenuli smo prema Jelačić placu, na kojem je bilo natjecanje u streljaštvu, ogromna gužva - sreća što je konj bio filmski, naviknut na gužvu i buku. Mio Vesović je rekao da se vratimo preko Gajeve na Zrinjevac, jer tamo je i tebao biti cilj performansa.

Zagreb, 070120.
Performerica Vlasta Delimar, fotografirana u drutvu novinarke Mirjane Duganzije u HDLU gdje je postavljena njezina izlozba 40 godina art ljubavi Vlaste Delimar.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovacev / CROPIX
 

Za što ste se kao Lady Godiva zalagali?

- Mene je strašno iritirala ta kulturna katastrofa, i prije rata i poslije rata, jer ako smo imali rat, nećemo prestati disati i živjeti... mrtvilo u institucijama, pa folklor, turbofolk koji je zavladao... Moj je čin bio protest, jednom gestom ne može se puno toga promijeniti, ali barem sam pokazala što mislim. Stalno govorim da se mi umjetnici koji imamo privilegij iskazati bunt trebamo buniti svaki dan, ne jednom godišnje, a materijala ima koliko hoćeš.

Na javne prosvjede ne idete?

- Nikada. A stalno sam prisutna. Stalno vičem, govorim svojim tijelom, tako da meni ne treba da budem u gomili sa 10.000 ili 100.000 ljudi. Oni su kao grupa vidljivi, ali treba i pojedinac biti vidljiv, što u grupi nije.

Je li vama važnije naglasiti neki društveni problem ili neku osobnu dramu?

- To ide paralelno. Naravno da ću društvo ukomponirati u svoj rad. Kod današnjih umjetnika koji se bave aktivizmom meni fali upravo poetika likovnosti, umjetnička komponenta. Ako radiš neko istraživanje, primjerice o tome koliko žena nije seksualno aktivno, i onda dobijete statistike, razgovore, i te brojke plasirate kao umjetnički rad, mene to ne zadovoljava.

Četrdeset godina... što nam je u tih 40 godina reklo vaše tijelo?

- E, to ćete vi kao publika procijeniti! A ja se 40 godina izgrađujem ne samo kao umjetnica nego i kao osoba. I to je važno ne samo za umjetnika... izgrađivati sebe, mnogi to ili nisu osvijestili ili im se čini da to nije važno, a kad ostare, začude se - jesu li to zaista oni? Na kraju mojeg performansa kažem: ‘Ja sam sretna umjetnica’. I jesam.

Performans samo rijetkima omogućava da zarade novac. Koliko vam je važan novac?

- Novac je blagostanje ako ga imamo, ali mi nije primaran. Nisam nikad izgrađivala karijeru radi novca, čak i nemam tu sposobnost stvaranja novca. Ali ne želim biti u panici - ajme meni, što će se dogoditi ako ostanem bez novca. Nikad se nije dogodilo da ostanem ‘kruva gladna’. Ako nemaš tu hrabrost u sebi, ništa od svega... i uvijek sam skromno živjela.

Što to znači?

- Troši koliko imaš. Zašto bih išla na skijanje ako ću zato godinu dana lošije živjeti? Tu sam skromnost naučila i od svojih roditelja, koji su krenuli od kofera i žlice. Kad to vizualiziraš, to je fenomenalno, pa si tako ponosan kad kupiš onaj mali rešo na kojem ćeš kuhati ručak. Moj otac je svoj prvi kaput kupio za svoju prvu plaću... i kako je bio podstanar, netko mu ga je ukrao! Kad vidim mlade ljude koji nose poderane hlače zato što je to moda... svi su uniformirani, oni nemaju pojma što je značilo nositi poderane hlače kad je to je bila sramota... nositi danas takve traperice, što je to? Nekakav bunt? Takva ispraznost! A moj je otac prodavao boce - i danas ih ljudi iz siromaštva prodaju - kako bi kupio pasirku i meni kao maloj bebi pasirao paradajz...

Rođeni u Zagrebu, odrasli ste u Koprivnici.

- Moja je mama rođena u Zagrebu, otac je došao iz Koprivnice, zaposlio se u Zagrebačkoj konoplji, koja i danas postoji, ali kad sam se rodila, vratio se u Koprivnicu da bi bio svoj gazda. I život je krenuo nabolje. Bio je užar...

Čak je htio da i vi to budete. Pa ste na prijemni na primijenjenoj morali pobjeći.

- Nije mogao shvatiti da meni novac nije važan, da mi je umjetnost važnija... Roditeljska briga, jasno. A čak i njemu je taj užarski posao bio dosadan, pa je napravio užarsku radionicu usred polja, uzgajao povrće, kokoši, svinje... Uz imanje je bio romantičan potok, na njemu je napravio kućicu sebi za ‘razmišljanje’.

Kad ste shvatili da se želite baviti umjetnošću?

- Sa 12 godina. Nije to samo to što sam lijepo crtala, osjećala sam da tu mora nečeg bitnijeg.

I danas lijepo crtate?

- Ne! Kad sam završila primijenjenu, rekla sam si - ne želim više primiti olovku ili kist. U pet godina drilanja svoj sam zanatski dio završila. Za potrebe časopisa Maj 75 nešto bih i nacrtala... Umjetnost, barem za mene, nije znati lijepo crtati.

Što je najveći hrvatski tabu danas?

- Golo tijelo.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo