U nastavku donosimo:
- tezu i antitezu zagrebačke likovne scene kroz 60. Zagrebački salon i izložbu u Klovićevim dvorima
- pogled na ideje Jacquesa Ellula i njihovu vezu s lokalnim kustoskim konceptima
- primjere radova i estetika koje otkrivaju ambicije i slijepe točke današnje umjetnosti
- što mit o kralju Tomislavu znači u kulturnoj memoriji i zašto ključni dijelovi izostaju
- iskustva i stavove publike i autora o vrijednosti, granicama i učincima ovih izložbi
Dva izložbena događaja otvorena prošle godine u Zagrebu odlično ilustriraju sadašnji trenutak hrvatske kulture. A kultura je, uistinu, zrcalo društva. Ali ne zato što pruža njegov vjeran odraz, nego zato što najbolje pokazuje tragove prljavštine svih društvenih čimbenika koji se u njoj, tašto i samozaljubljeno, ogledaju. Kultura trpi sve otiske prljavih prstiju i masne fleke približenih lica njezinih dičnih protagonista. Dva događaja o kojima govorim imaju sve predispozicije da budu teza i antiteza jednog kulturnog pejzaža. Možemo li iz njih izvući neku sintezu?
Prva izložba predstavlja tezu i to, rekao bih, dominantnu tezu hrvatske likovnosti danas, koja nam se sada predstavila kroz 60. Zagrebački salon, konceptualno osmišljen od kustoskog kolektiva KUĆĆA i nazvan: "K...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....