Britanski umjetnik Phil Collins u zagrebačkoj galeriji Nova izlaže ciklus koji prati neobične sudbine učitelja marksizma u bivšem Istočnom Berlinu. Pozvale su ga kustosice WHW.
Posebno je zadovoljan, kaže, što izlaže u Zagrebu, jer ovdje njegov rad ima potreban kontekst, kakav nema u Engleskoj ili Americi. Mogu ga razumjeti. Naime, moj bivši učitelj općenarodne obrane iz srednje škole danas vozi tramvaj.
41-godišnji Phil Collins važno je ime suvremene likovne scene, bio je i u najužoj konkurenciji za nagradu Turner. Trenutačno živi u Berlinu i Kölnu.
U jednom radu spaja dijaloge iz meksičkih sapunica s dramom “Služavke” Jeana Geneta. U drugom je tema njegove umjetnosti reality televizija. U trećem to su ratovi i izbjeglički kampovi (tijekom krize na Kosovu). U četvrtoj velika skupina fanova Smithsa u Bogoti i Istanbulu pjevaju karaoke verzije njihovih pjesma ispred fototapeta, praveći se da snimaju cover za album...
Drugi svjetovi
Njegov rad, tako ga opisuje kritika, karakterizira mračan humor.
Kako ste pronašli bivše učitelje marksizma?
- O ovom projektu razmišljam godinama. Zanimalo me kako je imati neko znanje koje u jednom trenutku prestane biti važno, predavati jedan predmet koji odjednom nikom ne treba. Želio sam saznati što se s njima dogodilo i kako funkcioniraju danas, kada je ideologija posve drukčija. Temu sam počeo raditi nakon dvadesete obljetnice pada Berlinskog zida. Tražio sam po raznim novinama, pronašao sam mnogo ljudi, naposljetku sam ih intervjuirao deset. Od tih deset odabrao sam njih troje za snimanje videa. Pri odabiru, nije me zanimao politički film, koliko emocije koje ovi ljudi mogu pružiti. Izbjegavao sam bilo koju vrstu agresije.
I koje su njihove sudbine? Jeste li se iznenadili promijenjenim stavovima?
- Jednoj od intervjuiranih, profesorici marksizma, partner je počinio samoubojstvo iste godine kad je pao zid pa ona tu godinu povezuje s tugom. Druga je bankarica koja se obogatila. Ona je uspješno primijenila svoje znanje marksizma, političke ekonomije i teorije u praksi, na slobodnom tržištu. Treća ima agenciju za spajanje parova, a i majka je gimnastičarke koja je nastupala na Olimpijskim igrama.
Vi ste neko vrijeme živjeli u Beogradu?
- Ja sam iz Engleske (rođen je u Runcornu, op. a.) otišao na studij, na koledž u Belfast. U Britaniji se u školi predaje povijest iz perspektive kraljevstva, mene su zanimali drugi svjetovi. Iz Belfasta sam otišao na Kosovo. Želio sam iz prve ruke razumjeti konflikt, i razliku između toga što i kako mediji izvještavaju, a koja je realna situacija. Pa sam vidio da mediji pokazuju srednjovjekovne slike, prizore traktora i marama, što, naravno, nije odgovaralo pravom stanju stvari. Onda sam otišao u Srbiju gdje sam živio godinu dana. Tamo sam radio s Albancima koji žive u Srbiji, priču o naslijeđu putem jezika. Nakon Srbije otišao sam u Palestinu, pa u Bagdad.
U Bagdadu ste radili casting za nepostojeći holivudski film. Ljudima to niste rekli. Je li to etično?
- A je li etično bombardirati ih? Da, rekao sam da je casting. Zanimalo me koliko traga ostavlja nametanje zapadnjačkog modela života, i to u gradu koji proživljava tako ekstremne situacije. Na casting je došlo osamdesetak ljudi.
Novinari u galeriji
Za rad “Shady Lane Productions” koji je konkurirao za nagradu Turner, plaćali ste novinare da sjede u galerijskom prostoru i istražuju?
- Oni su sjedili u galerijskom prostoru od 9 do 17 sati i istraživali su što se dogodilo s ljudima koji su sudjelovali u reality programima, a zatim smo ih izgubil iz vida. Mnogi su moji prijatelji s fakulteta novinari i jako su dobri u pronalaženju ljudi. Našli su ženu koja je nastupala u Superdadilji i proglašena je najgorom majkom u Britaniji. Ona je ispričala kako je u njezinoj kući bilo 90 ljudi, i kako su je non stop provocirali. Naravno da je pukla.