Iza Darka Macana, našeg stripaša, scenarista, književnika, urednika i prevoditelja, plodna je godina. Monografija Eddyja Biukovića i domaće izdanje uspješnog serijala u Francuskoj “Maršala Bassa” među kulturnim su događajima godine i povod su razgovora za Jutarnji list. Prvi je to intervju za domaće novine nakon pet godina bojkotiranja razgovora za novine.
Jesu li ti nedostajali intervjui? Jesi li ti nedostajao intervjuima?
- Ne vjerujem da je itko ikome falio. Odustao sam zbog gomilu razloga. Jedan je bio to što nikad od intervjua nije bilo lijepih posljedica, nit’ su se knjige bolje prodavale, nit’ me itko zvao da što radim. Eventualno bi tražili da im platim piće jer sam bio u novinama. Dakle, uglavnom negativne posljedice. (smijeh)
Kraj stripovske 2017. godine obilježio je uspjeh “Maršal Bassa” i velika monografija Eddyja Biukovića. Jesi li osjetio zadovoljštinu u prosincu?
- Sredinom prosinca radio sam na trećem albumu i iako domaće izdanje jest bio lijep događaj, priča oko “Maršal Bassa” nije utjecala na relevantno mentalno stanje. S druge strane, monografija o Eddyju koja je izašla u listopadu i postala vidljiva oko Interlibera... jest čista sreća. To obećanje da ću je napraviti, taj kamen koji mi je ležao na želucu osamnaest godina, konačno je nestao!
U tvom i Kordejevu slučaju, “Maršal nije crk’o”, dapače, ide dalje. Radi se treći dio, izdavač je zadovoljan... Zašto vaš prethodni uradak o eurozombijima “Mi mrtvi” nije - uspio, prošao... koja je prava riječ?
- Eh, “Mi mrtvi” prošao je kod izdavača, objavljen je, na tržištu je prošao kao i većina novih naslova. Govorimo o knjižarskom tržištu u Francuskoj. Svaki izdavač koji se bavi tim poslom objavljuje dvadeset naslova, očekuje da mu je jedan bestseler i možda još dva, tri da pokriju troškove. Ostali naslovi, njih 80 posto, na tržištu gubi novac. Ali onaj bestseler ih izvlači. S druge strane, izdavač mora izdati dvadeset naslova da bi imao - policu! Također, nikad ne znaš što će biti bestseler. U teoriji, “Mi mrtvi” su trendi strip - zombi strip koji je izašao u vrijeme kad su ljude zanimali zombiji. Ali, to je čudan zombi strip u alternativnoj povijesti. Mišung žanrova koji je izdavački rizik. Ako miješaš žanrove, ako radiš zombije i alternativnu povijest, može se dogoditi super stvar: da strip kupe i oni koji vole zombije i oni koji vole alter-povijest.
Ili se može dogoditi, kao vjerojatno u našem slučaju, da ljudi koji vole zombije ne kupe strip jer ne vole alternativnu povijest, i da ljude koji čitaju alternativnu povijest ne privuku zombiji. Dogodilo se još nešto: imamo izvrsne kritike u Hrvatskoj i Španjolskoj, gdje je knjiga izašla kao integral, sva četiri albuma u jednom. Jer albumi mijenjaju “ton”, prvi je akcijski, drugi komedija, treći obiteljska drama i četvrti filozofija, i kad čitatelj u Francuskoj čeka sljedeći album, on stvori očekivanje nastavka koji ga - zezne, i odustane od praćenja. Kad je priča u jednoj knjizi, cijela između korica - čitat će se cijela i takva doživjeti. A ako je priča “pojedinačna”, ljudi očekuju od serijalizirane zabave da bude uvijek ista. Bez iznenađenja.
Je li to poučak integrala - stripa koji objedinjuje sve nastavke u jednom? Na našem tržištu Fibra je uvela takve knjige stripova.
- Integrali su na našem tržištu nužnost. Nastali su isključivo zbog nestrpljivosti Marka Šunjića, glavnog urednika “Fibre”, da čita stripove u nastavcima. (smijeh) Šunjić ne želi čekati nastavke i zbog toga je počeo izdavati integrale. Pokazalo se da ni drugi ne vole nastavke jer ne znaš hoćeš li doživjeti kraj ili će izdavač usput odustati. Ljudi vole kupiti nešto kompletno i pročitati kompletno. Tu se logika “Fibre” pokazala ispravnom i tržišno uspješnom.
Dakle, “Mi, mrtvi” su samim formatom uspješniji kao integral.
- Da. Strukturalno, to je roman. Oni nisu zamišljeni kao stripovska serija, što diktira francusko tržište.
“Maršal Bass” je priča o prvog crnom čovjeku sa zvijezdom na Divljem zapadu. Tema je više nego aktualna u ovo “Trumpovo” vrijeme. Je li ta aktualnost utjecala na to da radite ovu priču i ovakav strip?
- Riječ je o slučajnom pogađanju trenutka i o nečemu što ne možeš kontrolirati. Glavna misao vodilja kod “Maršala...” bila je: “Ovo ne smijemo zajebati! Sad moramo biti tržišno komercijalni. Treći projekt mi neće proći!” (smijeh) I onda je bila uputa od urednika da se traži vestern. Godinu i pol sam lupao glavom u zid. Gdje naći nešto što nije napravljeno? I to u okviru francuskog stripa. I onda se pojavljuje trenutak koji je lijepo objasnio crtač i prijatelj Milan Jovanović - o čemu su svi popularni stripovi, filmovi, što je to o čemu pričaju ili o čemu pišu novine i mediji? O nekom tko je prvi, jedini ili najbolji. Drugi nisu bitni. Dakle, u hipotetskoj priči naš junak ne može biti samo agent FBI, on mora biti ili prvi agent ili najbolji. Teško da jedini može biti.
Tu “Maršal Bass” zadovoljava kriterije: on je prvi! Možda i najbolji, a u svoje vrijeme definitivno jedini. Plus, kad gledaš tu umjetnost pitcha (nuđenja priče), to mora biti vrlo kratko i jednostavno. Ono što je prodalo zombije jest da je to - “zombiokronija”, a ovdje - “prvi crni šerif”. Ta rečenica prodaje knjigu uredniku, tom rečenicom urednik prodaje knjigu nakladniku, nakladnik publici. Svima je sve jasno.
Što je ideja bolja, čini se da ju je lakše kraće izreći?
- Nažalost, da.
Kako je tebi bilo zagaziti u žanr vesterna? Je li igralo ulogu saznanje da je to Kordeju, moćnom crtaču - prvi vestern u karijeri!?
- S Kordejem to ne igra nikakvu ulogu. U stripu imaš crtače koji su rekli: “Ja sam crtač. Mene zanima crtanje dobre priče i da bih usavršio crtež, ne mogu se baviti pisanjem”. On želi crtati - sve, po mogućnosti kvalitetne priče! Takav je i Kordej. Njemu je izazov pokazati da će najbolje na svijetu nacrtati povijesni strip, SF strip, krimić i... vestern, recimo. Naime, Kordej od malih nogu ide za tim da postane najbolji strip-crtač na svijetu. E sad, ne postoje objektivni kriteriji kojima možeš proglasiti tog najboljeg crtača na svijetu, ali to znači - ako sjedne crtati vestern, Kordej želi nacrtati najbolji vestern na svijetu (smijeh). Iz perspektive scenarista, Kordej može nacrtati što god mu se da. Kad nekim drugim crtačima pišeš scenarij, moraš pisati sve, mizanscenu, natuknice, sve moguće... Kordeju ne napišeš što ljudi rade, niti kako likovi trebaju glumiti... nego kako se osjećaju. I onda on iz toga izvede glumu, postavi rakurs, režira. Sve što treba.
U “Maršalu Bassu” doista postoje stranice i prizori koje gledaš razjapljenih usta. U prvom dijelu postoje čak tri noćne, različite scene: razgovor oko vatre, na straži pod mjesečinom i napad bande u sumrak. Je li to scenaristički određeno ili je to svojevrsna Kordejeva demonstracija moći?
- Izvedba je kompletno Kordejeva. Moj je dio priča i koncentracija na kronologiju događaja, pa tako i dana i noći. U stripu noć donosi mir, kad se stane, sjedne i razgovara, kad se ne jašu konji da ne slome nogu... A može poslužiti i kao zatišje pred buru, pred dan, pred aktivnost...
Posebna su priča prizori preko dvije stranice. Te duplerice postale su svojevrstan trademark “Maršala”.
- Taj moment duplerice pojavio se u “Mi, mrtvi”. Kad smo ga počinjali, imali smo gotov početak od osam stranica koji je išao na odobrenje. Kad je prošao, trebalo je nastaviti strip pa sam ja u strahu od bjeline papira predložio Kordeju da tu lijevu, parnu stranicu “razvučemo” na dvije. Bio sam vrlo zadovoljan kako sam u vrlo kratkom roku dobio još jednu gotovu stranicu (smijeh). I onda je to postao princip za seriju da u svakom albumu imaš jednu duplericu. Što bi rekao Igor: “Daj tu spektakl!” (smijeh)
Evidentno je “Maršal Bass” dobar strip koji je uspio na tržištu. Treći dio je napisan i nacrtan, znači li to da ćemo vidjeti i četvrti?
- Ako je ono što su nam rekli točno, bit će ih sedam. Ali, pričekajmo ugovor.
Kad se gleda ova nova faza “Macan i Kordej osvajaju Francusku”, prvo su bili zombiji u paralelnoj povijesti, pa smo sad na Divljem zapadu... Kad će neki “science fiction” u svemiru?
- Razgovaralo se u tom smjeru nešto, ali nisam daleko odmakao. Imam samo setting koji ti, naravno, neću reći. (smijeh) Fali mi ona prava klasična SF ideja. Neću Indijance i kauboje na nekom planetu pa da radim lažni “science fiction”, jer je to zapravo vestern u svemiru. Primjer: ako se radnja događa na Marsu, SF bi pričao o tome kako doći do Marsa za 15 minuta ili kako disati u atmosferi bogatoj ugljičnim dioksidom. Onda imaš onaj “science” iz kratice.
Što je za tebe žanr? I zašto ga mi podcjenjujemo!?
- Postoje dvije vrste odgovora: “filozofski” i “normalan”. Filozofski bi glasio: ionako je sve žanr. Recimo, većina mainstreama kod nas je žanr Krleže. Tako bi, naime, trebala izgledati literatura, ozbiljna književnost, ona koja oblikuje svijest i slično. Kod filmova se to dogodilo Sundanceu. Nekad je to bio festival posvećen filmovima koji su drukčiji, a onda je postao žanr filmova o luzerima koji pomažu jedni drugima da uspiju u životu (smijeh). Sam Sundance je postao žanr. A i Robertu Redfordu se odbije od poreza.
A normalan odgovor?
- Žanra nema bez para. Žanr se proizvodi kad netko plaća, a ako se plaća, to znači da se prodaje. A kako kod nas nitko ne plaća, to znači da se ne prodaje i nema para. Nema žanra. Osuđen si na legalni samizdat. Kod nas kultura ovisi o novcu od Ministarstva kulture. Da se razumijemo, to nije negativno, nego nužno. Knjige izlaze ako dobiju potporu Ministarstva. U praksi to znači da će bilo koji izdavač objaviti bilo koju knjigu ako je za nju dobio potporu. To je slična situacija kao da autor sam objavljuje knjigu koju je napisao - ne ovisi o uredničkoj prosudbi, nego o nečemu drugom. Osobe poput urednika, scenarista, žanrovskih pisaca uglavnom su funkcija tržišta. Ako nemaš tržište, nećeš imati takvih ljudi.
Monografija Eddyja Biukovića (uz izložbu u Klovićevim dvorima), osamnaest godina nakon smrti, jedan je od kulturnih događaja godine. Zašto je moralo proći osamnaest godina?
- Uvijek je to bio neki, kako rekoh, kamen u želucu. I to nadgrobni kamen... Knjiga je zapinjala tolike godine jer bih nešto malo napravio, pa sam mogao to zanemariti i produljiti “agoniju”. Nije to bila laka knjiga za završavanje, i dovoljno govori podatak da smo njegovu monografiju pripremali duplo dulje nego što je trajala Eddyjeva karijera. Izložba u Klovićevim i monografija planirana za Interliber nisu toliko povezani, nego su dva događaja koja su se manje-više dogodila u isto vrijeme. Moram reći i da monografije ne bi bilo bez velike podrške Tatjane Jambrišak, Meline Mikulić i Gorana Sudžuke. Hvala im.
Danas u Hrvatskoj djeluje prilično moćna gomilica crtača za inozemno, ne samo američko tržište. Često se Eddyja i tebe navodi kao one koji su otvorili vrata domaćim crtačima na američko tržište.
- Mi to nismo radili zbog drugih, nego zbog sebe. Početkom devedesetih nismo imali posla, sve što je postojalo propalo je. Animacija, stripovi, magazini... Trebalo je naći posao. Ja sam htio živjeti od stripa i opcija nije bila da se to radi ovdje, nego vani. Kao scenarist je prilično suludo htjeti takvo što jer ne pišeš na svom jeziku i nisi dio kruga tih ljudi na tržištu... osim ako nemaš svog crtača, onda je sve lakše. Boljih od Eddyja nije bilo i rad s njim je bila... nužnost. Ako je to ohrabrilo druge da pokušaju i rade sličnu stvar, super. Ali nisam radio za “zajedničku stvar”, “opće dobro” ili slično. Gledao sam svoje dupe.
Treba reći da su prije nas otišli Kordej i Parlov u Italiju, ali to valjda ne zvuči tako atraktivno, a i Kordej je radio za Amerikance (prvo u Danskoj, pa u studiju u Kanadi). Mi smo svoje napravili odavde, na mjestu koje je vidljivo, još i radnja stripa koja se događa kod nas... valjda su “Grendeli” zbog toga ostali tako zanimljivi.
Kad pogledam situaciju sad, malo mi je žao što su ljudi “otišli” stripom za kruhom. Nikad nisam htio otići odavde, uvijek sam htio tu raditi. Devedesetih smo propustili veliku šansu, jer smo imali ljudi, talenta i znanja, ali nije bilo novca, volje, prilike da stvorimo stripaški raj. A moglo se.
Postoji općeprihvaćena teza koja kaže da volimo strip zbog Alana Forda i Zagora... To baš i nije točno. Mi strip volimo i, još važnije, poznajemo zbog školskih časopisa koji su bili puni dobrih stripova dobrih autora... Ivica Bednjanec, ti, Štef Bartolić u Modroj lasti objavljivali ste više od dvadeset godina.
- Dijete ne zanima tko je autor ni koliko on objavljuje. Dijete čita strip zbog junaka. Jedino u slučaju Bednjanca Modra lasta uspjela je stvoriti lik “čika Ivice”, autora kojeg je znalo poneko dijete. Kad djeca odrastu zaboravljaju i ne znaju priču o autorstvu. Zato ti stripovi ostaju u školi. S druge strane, škola i lektira te oblikuju više nego što znaš. Sve što sam naučio, naučio sam u školi, makar bilo i krivo (smijeh).
Tvoja heroina Borovnica objavljivala se dvadeset godina. Iako ne izlazi na vidljivijim mjestima, svake godine na Interliberu djevojke i žene prilično vjerno dolaze po svoju Borovnicu, svoju dozu sjećanja.
- Problem koji sam imao s Borovnicom u Modroj lasti jest da je to školski časopis, a ja sam sve više zaboravljao školu. Naravno, strip može reciklirati unedogled zadane parametre, zadane likove i da sve bude očekivano. Svaki put kad bih malo pobjegao od tih tema, javili bi mi: “Mi smo ipak školski časopis!” I bili bi u pravu. Osjećao sam se skučeno.
Strip magazin Q koji si izdavao, više ne izlazi. U međuvremenu je postao kultan.
- To obično znači da se nije prodavao (smijeh). Q strip nije ostvarivao gubitke osim u prvoj godini izlaženja. Jer je bio na, što se kaže, državnoj sisi.
Državna sisa? Pa te pare su bile smiješne. Bi li Q strip mogao više da je dobivao više novca?
- Mislim da ne. Moj problem s Q stripom bio je što nisam poštovao želju svih čitatelja periodike na svijetu. Daj nam ono na što smo navikli! A ja sam previše mijenjao sadržaj, otkrivajući nešto novo... što ljudi baš ne vole. Prodaja svakog idućeg broja je padala.
Nedavno je objavljena divna slikovnica “Lice” koju si radio s Tomislavom Tomićem... Te slikovnice i rad za djecu također su tvoja konstanta. Od svih, ti se baš odlučiš za najtežu publiku.
- Misliš da nikad neću odrasti (smijeh). Moram priznati da se u posljednje vrijeme odvajam od rada za djecu jer djeca konzumiraju druge stvari, koje ja ne radim. Recimo, posljednji roman iz serijala “Neruševac” prodao se u pedeset primjeraka. “Borovnica” ne izlazi više nigdje. Nemamo naviku kupovanja domaćih knjiga. Možda neke knjige ili slikovnice doguraju kroz otkup u knjižnice, što je opet izdavaču financijski neisplativo. Kad se sve zbroji... perspektiva je jasna: nema je. Barem ovdje.