Josef i Anni Albers, jedan od najpoznatijih umjetničkih parova znamenite škole Bauhaus, poticali su jedno drugo u stvaralaštvu, no nikada nisu zajedno stvarali ako se izuzmu, kako stoji u njihovim biografijama, “kreativne božićne čestitke i uskrsna jaja koje su zajedno izrađivali i slali prijateljima i obitelji”.
Ove se godine diljem svijeta obilježava stota godišnjica Bauhausa, škole smještene u Njemačkoj no puno šireg međunarodnog utjecaja. Škola je utemeljena 1919. godine, a 1933., na njezinom vrhuncu, nacisti je zatvaraju. Zalagala se, među ostalim, za umjetnost dostupnu svima, za ukidanje granica između primijenjene i tzv. elitne umjetnosti. Obljetnica se već počela obilježavati, pa je u Tate Modernu u Londonu do 27. siječnja otvorena izložba Anni Albers, s mnogim otkrićima na izložbi.
Zatvorili nacisti
U MSU sutra se otvara, a jučer je predstavljena novinarima, izložba “Josef i Anni Albers: Putovanje kroz slijepo iskustvo”. Radovi su, njih šezdeset i tri, posuđeni iz Fundacije Josefa i Anni Albers, smještene Americi, u Connecticutu, gdje je umjetnički par pobjegao iz Njemačke pred nacistima i gdje su oboje ostali do kraja života. Anni je nadživjela Josefa dvadesetak godina. Uključuje pregled stvaralaštva bračnog para od ranih studija, nastalih dvadesetih godina prošloga stoljeća, pa sve do ulja i grafika iz šezdesetih i sedamdesetih, među njima i najpoznatijih radova Josefa Albersa, jednog od pionira modernizma, “Hommage kvadratu”.
Izložba je, nažalost, otvorena u manjim prostorima MSU, nije velika opsegom, no vrlo je interesantna, a jučer su predstavili Snježana Pintarić, ravnateljica muzeja, i autor ove putujuće izložbe koja je stigla u Zagreb iz Italije, Fritz Horstman. Dio je projekta “VIBE: Voyage Inside a Blind Experience”, a među mnogim je suradnicima i Institut za slijepe u Milanu.
Izložba je, naime, prilagođena slijepim i slabovidnim osobama, a sve radove prate taktilne reprodukcije koje omogućuju svim posjetiocima istraživanje djela putem dodira, a postavljene su tik uz pojedini rad. Izložbe bazirane na takvom doživljaju umjetničkog djela do sada su uglavnom bile ograničene na figuralno slikarstvo i skulpturu te na stalni postav muzeja, utoliko je ovaj projekt korak dalje. Također postoji i tamna komora, gdje osobe koje vide ulaze u zatamnjeni prostor s podražajima za sva osjetila osim vida, pa mogu doživjeti iskustvo slijepih. Jedna se tapiserija Anni Albers također može dodirivati, kao i dvije nedovršene slike koje potpisuje Josef Albers: naslikane su na tvrđoj strani lesonita. Katalog je i na Brailleovu pismo.
Josef Albers je, kada je imao 62 godine, a to je bilo pedesetih godina prošlog stoljeća, počeo rad na ciklusu “Hommage kvadratu”, opsesivno je radio na tome, pa je napravio više od dvije tisuće takvih radova Smatrao je da temeljni geometrijski oblici, poput kvadrata ili trokutaimaju svoju osobnost i izazivaju reakcije kao i figuracija.
Koristeći ono što je naizgled bio jednostavan format, Albers je slikao kvadrat unutar kvadrata kako bi primjerice pokazao da se boja direktno iz tube ima drukčiji izgled ovisno o podlozi koja je ispod. Velik je problem za ove slike kada ih se reproducira putem fotografija, jer mehaničke reprodukcije ne mogu pokazati dijelove slike na kojima je vidljiva ruka.
50 nijansi crvene
Radovi iz ove najpoznatije Albersove serije stoje na početku izložbe, i često je riječ o raznim nijansama iste boje u kvadratu. Josef Albers je, naime, tvrdio: “Ako kažete crveno, a pedeset ljudi sluša, mirne se duše može očekivati da na umu imaju pedeset različitih nijansi crvene boje”.
Na temelju teorije o psihologiji boja i psihološkom profilu onoga koji zamisli određenu nijansu crvene, toplu ili hladnu, Josef Albers osmislio je tri kade s vodom, jednu s toplom, jednu s hladnom i jednu s mlakom, i tako ukazao na osjećaje koji prate pojedinca kada zaroni ruku u jednu od tih kada, i povezanost tog osjećaja s bojama,. Tri se kade pokazuju i na izložbi. Osim njegovih slika i grafika, mogu se pogledati i radovi grafičke umjetnosti Josefa Albersa, naslovnice za ploče eksperimentalnog jazza iz pedesetih godina, a stolovi na izložbi po njegovim su nacrtima.
Josef Albers, rođen u Bottropu u industrijskom dijelu Njemačke 1888. godine, u početku je bio učitelj u rodnom gradu, koji kao mladić napušta, kao i zvanje učitelja. Bio je slikar, dizajner, profesor i teoretičar boja. Anni Albers, pravim imenom Annelise Elsa Frieda Fleischmann, rođena je jedanaest godina kasnije u Berlinu, u imućnoj obitelji koja joj je pružala razne mogućnosti, i svojem je ocu još u mladosti rekla da je njezina najveća želja iskusiti što svijet pruža putem umjetnosti. Josef je, pak, prvi sin slikara dekoratera, povremeno i vodoinstalatera, kao dijete je bolovao od tuberkuloze pa nije sudjelovao u Prvom svjetskom ratu, nakon čega se zaposlio u Bauhausu kao učitelj. Par se upoznao u Weimaru 1922. godine. Nakon tri godine su se vjenčali, a na njihovom berlinskom vjenčanju bili su mnogi umjetnici, među kojima i Vasilij Kandinski i Paul Klee. Godine 1933. nacisti zatvaraju Bauhaus i oni odlaze u Ameriku.
Prvo je Josef oklijevao oko odlaska u Ameriku jer, kako je napisao, ne govori niti riječi engleskog. Brzo je stigao odgovor: “Svejedno dođi”. Odmah se predomislio jer je njegova ideja ionako bila da nauči studente gledati. “Ja sam ovdje da otvaram oči”, odgovorio je, i našao se u planinama Sjeverne Karoline, u danas legendarnom Black Mountain College. Pamti se po nehijerarhijskom pristupu školovanju, bez testova, ocjena. Kasnije dolazi na čelo Odjela za dizajn na Yaleu. 1971. prvi je živući umjetnik koji ima samostalnu izložbu u MoMA-i u New Yorku.
Boje u meksiku
Nedavno je o njegovu opusu pisao i Washington Post. Njihov likovni kritičar tumači kako je Albers s vremenom postao najutjecajniji učitelj umjetnosti u 20. stoljeću u Americi, kod njega se među ostalima školovao i Robert Rauschenberg, kasnije protagonist radikalno drukčijeg pop arta. Par je često u Meksiku. “Umjetnost he posvuda”, zapisala je Anni u jednoj od svojih bilježnica, a Albers je pisao svojem prijatelju Vasiliju Kandinskom kako je “napokon pronašao što želi slikati, a to su isključivi boje”. Ona je, pak, a može se pogledati i na zagrebačkoj izložbi, počela slikati meandre.
Podudarilo se s obljetnicom Bauhausa da je Charles Darwent, u izdanju Thames&Hudsona, prošli mjesec objavio knjigu o životu Josefa Albersa, u kojoj su do sada nepoznati arhivski dokumenti, među kojima i pisma koja su Albersu pisali prijatelji i ljubitelji njegova rada, među kojima su John Cage, koji je s njim učio na Black Mountainu, potom Robert Rauschenberg, Richard Serra, Eva Hesse, Virgil Thomson, Saul Steinberg.
Darwent, inače kritičar Independenta, piše da ga su se studenti sjećali na sljedeći način: imao je stroge poglede na banalne stvari, kako se treba piti pivo ili napraviti hot dog, a Rauschenberg, koji je kod njega studirao na Black Mountain Collegeu, nazvao ga je “nemogućom osobom”.
Anni Albers je sve donedavno, pa i do trenutačne velike izložbe uvijek nekako ostajala po strani. Problem je predstavljala i činjenica da su na Bauhausu žene usmjeravali da se bave više primijenjenom umjetnosti, tkanjem, a ne primjerice slikarstvom. Tek se kasnije počela baviti grafikama. U tekstilu je ostvarila neke od najinovativnijih formi, znamenita je i njezina knjiga “O tekstilu”.