“Novi ciklus na formalnoj je razini promjena, odlazak od realizma. Zasitio sam se čvrstih kanona figuracije, robovanja pravilima centralne perspektive. Riječ je o jednom posve drukčijem pristupu, i dugo nisam bio tako uzbuđen”, kaže Zlatan Vehabović, čija se izložba pod nazivom “Temelji u blatu” otvara večeras u MSU.
Šest slika, koliko će ih biti na izložbi, nastalo je u zadnjih godinu i pol, pod fluorescentnim svjetlom njegova zagrebačka ateljea, u skladišnim prostorima unutar SC-a, izvana obojanima živim bojama grafiti scene.
Prostori bez zaštite
Prizori su to s urbanih periferija, primjerice porušena drvena kućica u tropima ili nekadašnja montažna polukupola u gustoj šumi, uglavnom, nekad u funkciji, a danas posve neiskoristive, devastirane ljudske nastambe, u uskovitlanoj, na nekim slikama i prijetećoj prirodi. Vehabovićeva je umjetnička misao jasno artikulirana: “Priča je jednostavna, govori o ulozi interijera kod čovjeka, o tome što nam znači sklonište našeg doma, naša zaštita. Ideju sam vizualno koncipirao tako da su ljudske tvorevine u ekstremnim vanjskim eksterijerima. Prostori su fragilni, ne mogu nikoga zaštititi, slike pokazuju da je ta mogućnost zaštite zapravo iluzija”, kaže.
Miješaju se zemljane boje, u tonskoj gami, s kristalno plavima. Nastavak je to njegova rukopisa, no opet drukčiji, zreliji: “Smatram da je promjena golema, no meni se čini veći skok nego što izgleda nekom izvana.”
Avanturistički duh
U opusu Zlatana Vehabovića gledali smo prizore razorenih ljubavi, potom ciklus kitolovaca nastao na temelju škotske pjesme Owena Handa “My Donal“. Bio je to spoj avanturizma, čežnje, opasnosti i romantike. Primjećujem kako ga i ovaj put privlači surova priroda, otvoreni prostori u prirodi, nesigurnost, mogućnost bijega, no ovaj put čovjeka nema na slikama.
“Da, riječ je o temi koja me privlači. Od ljudi postoje samo tragovi. Razmišljao sam o tome i smatram da, čim se krene na slikanje ljudi, ulazi se u sferu preosobnog, voajerskog, što mene u ovom slučaju nije zanimalo. Zanimali su me naši tragovi, tragovi koje ostavljamo kao vrsta.”
Zlatan Vehabović autor je i šest slika za total design hotel Adriatic, Studija 3LHD, u Rovinju. Trenutačno je na doktorskom studiju na ALU. Također, njegov je rad na velikoj međunarodnoj izložbi u New Yorku “Gray Would be the Color, If I Had a Heart”. Izložbu je organizirala galerija koja ga zastupa, a čije je sjedište u New Yorku, Marc Straus. Riječ je o galeriji koja, među ostalima, zastupa i Hermanna Nitscha, primjerice, te s djelima umjetnika koje zastupa odlazi na najvažnije sajmove svijeta.
Ima i prostor za umjetnike, na Lower East Sideu, gdje je Vehabović bio četiri mjeseca na rezidenciji. Kako je došlo do suradnje pojašnjava: “Prije šest godina Marc Straus želio je pokazati slikarstvo istočne Europe, putovao je i ovim krajevima te izložio nekoliko autora. Nakon izložbe odlučio je otvoriti vlastitu galeriju, i zastupati mene i Marina Majića.” Da li je istočnoeuropska umjetnost trend, pitam. “Sve što se bazira na trendu u umjetnosti, promašena je priča”, odgovara.
Total design hotela
Zlatan Vehabović uključen je i u rezidencijalni program The Arctic Circle za jesen 2016.: s grupom znanstvenika i umjetnika putovat će brodom nekoliko tjedana po arktičkom arhipelagu: “Nije bilo lako ući u program. Oduševljen sam što idem na ovo putovanje.”
Kada se odlučio na studij slikarstva, početkom dvijetisućitih, Vehabovićeva je odluka bila subverzivna i pomalo i radikalna, jer se tad najviše govorilo o smrti slikarstva. Danas je on slikar suvremenog rukopisa, na čijim je djelima vidljiv utjecaj nove tehnologije, aktivizma, klasičnih filmova i avanturističkih knjiga.