Stotinu najvažnijih srpskih filmova - među kojima su i naslovi hrvatskih redatelja poput Vatroslava Mimice, Veljka Bulajića i Branka Bauera - Republika Srbija proglasila je koncem prošle godine kulturnim dobrom od posebnog značaja.
Tim činom srpska je kulturna politika najznačajniji dio svoje filmske baštine faktički pretvorila u javnu domenu, što je davna i do sada još uvijek neispunjena želja hrvatske filmske zajednice.
Dva dana uoči Stare godine, direktor beogradske Jugoslovenske kinoteke Jugoslav Pantelić na konferenciji za novinare predstavio je projekt sistematske restauracije i prezentacije najznačajnijih filmova nastalih u proizvodnji srpskih produkcijskih kuća tijekom povijesti.
Tom prilikom, Pantelić je novinarima obznanio i popis točno sto naslova za koje će JK predložiti da ih srpski parlament proglasi za kulturno dobro od posebnog značaja. Popis od stotinu filmova nastao je anketom u kojoj su istaknuti kritičari i teoretičari predlagali svoj izbor najvažnijih filmova iz srpske kinematografije. Kandidati za popis bili su svi filmovi nastali u produkciji srpskih produkcijskih kuća, ili filmovi koji se po sistemu bodovanja Media/Creative Europe zbog autorskog tima, teme i lokacija kvalificiraju za dio nacionalnog filmskog korpusa.
Ironična situacija
Najstariji među filmovima koji će činiti srpski filmski kanon je film “Karađorđe” iz 1911., a najnoviji su “Rane” Srđana Dragojevića iz 1998. i “Nož” Miroslava Lekića iz 1999. Na listi su - očekivano - i najvažniji crnovalovski klasici Aleksandra Petrovića, Dušana Makavejeva, Želimira Žilnika i drugih. Na popisu je i devet filmova nastalih nakon raspada Jugoslavije.
Zanimljivo je da na popisu nema kosovskih naslova.
Na listi sto odabranih - očekivano - nalazi se i dosta filmova hrvatskih filmaša koji su snimljeni u (ko)produkcijskim aranžmanima s beogradskim ili novosadskim produkcijskim tvrtkama.
Tako se na popisu koji je Pantelić predstavio javnosti nalaze “Prekobrojna” (1962), “Zimovanje u Jakobsfeldu” (1975) i “Salaš u Malom ritu” (1976) Branka Bauera, “Bitka na Neretvi” (1969) Veljka Bulajića, “Banović Strahinja” (1981) Vatroslava Mimice, “Ritam zločina” (1981) Zorana Tadića, “Pad Italije” (1981) Lordana Zafranovića te “U raljama života” Rajka Grlića.
Od istaknutijih filmova koje su zagrebački filmaši snimali u srpskim (ko)produkcijama na popisu nedostaju samo “Službeni položaj” Fadila Hadžića te “Kota 905” Mate Relje.
Prekobrojna
Izglasa li srpski parlament popis koji je predložio Pantelić u ime Jugoslavenske kinoteke, ovi će se hrvatski filmaši naći u ironičnoj situaciji. Naime, njihovi filmovi proizvedeni u Srbiji mogli bi postati jedini dio njihovog opusa koji će biti javno dostupan i priznat kao javno dobro. Jer, njihovi hrvatski filmovi u najvećem broju slučajeva nemaju DVD izdanja, o njihovoj se prezentaciji nitko ne brine, a njihov je pravni status predmet svađe između Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) te tvrtke Jadran film.
Bitka na Neretvi
Filmovi koji se uvršteni na popis Jugoslavenske kinoteke trebali bi biti restaurirani, a njihov negativ i materijali trajno zaštićeni. Njihovo nekomercijalno prikazivanje u kinotekama, neprofitnim kinima i na predstavljanjima u inozemstvu bilo bi pravo Jugoslovenske kinoteke, a za izdavanje DVD-a Jugoslovenskoj bi kinoteci trebao dogovor s producentskim tvrtkama.
Salaš u Malom ritu
Privatizacija
Premda daleko od idealnog, takav status je ipak korak dalje u odnosu na status hrvatskih filmskih klasika.
Jer, od cjelokupne hrvatske filmske baštine javno su dostupni i na DVD-u izdani samo filmovi koje su proizveli manje i specijalizirane produkcijske kuće poput Zagreb filma, Croatia filma, te kino-klubova i Filmskog autorskog studija čije produkcije već godinama sistematski objavljuje Hrvatski filmski savez. Ali, produkcija daleko najveće produkcijske tvrtke i desetljetnog monopolista u području dugometražnog igranog filma - Jadran filma - potpuno je zanemarena. Od desetina i desetina igranih filmova koje je JF proizveo do 1990. na DVD-u je izdano samo desetak, najveći dio tijekom jednokratne kampanje izdanja uz novine. Cjelokupna hrvatska filmska baština privatizirana je zajedno s tvrtkom iz Dubrave, premda oko stvarnog vlasništva JF nad tim filmovima postoje i oprečna mišljenja, a status tih klasika bio je predmet nekoliko žučljivih prepirki na okruglim stolovima tijekom pulskog festivala.
Zimovanje u Jakobsfeldu
I u Beogradu se može neformalno saznati kako je nova akcija Jugoslavenske kinoteke zapravo reakcija na nedavno privatizaciju najveće srpske produkcijske kuće iz socijalizma - Avala filma.
Ritam zločina
Premda zakon na kojem se temelji najnovija zaštita u Srbiji postoji od 1992., vodstvo Jugoslovenske kinoteke sve do konca prošle godine nije na taj način zaštićivalo filmske klasike. Kad je nakon privatizacije većih produkcijskih kuća poput Avala filma ili Dunav filma srpskoj filmskoj baštini zaprijetio “hrvatski” scenarij, novoimenovani šef Pantelić i Jugoslovenska kinoteka reagirali su uvrštavanjem filmova na popis kulturnih dobara, kako bi barem dijelom sanirali štetu nalik onoj koja je zadesila hrvatsku filmsku kulturu.
Pad Italije
Zajednička baština
Na popisu su i filmovi hrvatskih autora koji su snimljeni u aranžmanima s beogradskim i novosadskim produkcijskim kućama:
“Prekobrojna”, “Bitka na Neretvi” Veljka Bulajića, “Salaš u Malom ritu” i “Zimovanje u Jakobsfeldu” Branka Bauera, “Ritam zločina” Zorana Tadića, “Pad Italije” Lordana Zafranovića, “Banović Strahinja” Vatroslava Mimice i “U raljama Života” Rajka Grlića.
Banović Strahinja
U raljama života