Pandemija koja upravlja našim životima stegla je gotovo cijelo čovječanstvo u roku od nekoliko tjedana.
Koronavirus, dobra je vijest, nije apokaliptično smrtonosan, a loša je vijest što se sve više pokazuje da je zarazan poput ospica, te se u današnjem putujućem svijetu nije mogao do naglo raširiti posvuda.
Razne teorije zavjera, od toga da je umjetno stvoren do toga da je namjerno pušten u širu populaciju, naravno da su besmislene, no da bismo shvatili njihovu besmislenost, dobro je istaći nekoliko činjenica.
Prvo, genetski materijal virusa proučili su znanstvenici diljem planeta, ukazavši na njegovu složenost koja se ne može kreirati ljudskom rukom.
Drugo, izbijanje pandemije nije se moglo predvidjeti a, vjerojatno, ni zaustaviti ni na koji način. Toga 31. prosinca 2019., kad je kineska vlada objavila da je detektirala slučajeve “upale pluća nepoznatog uzroka” u južnoj Kini, bijaše to tek jedan od najmanje dvanaest takvih izvještaja toga mjeseca o pojavama novih zaraza u svijetu, a koje je zabilježila Svjetska zdravstvena organizacija. Dotad je već u prosincu prijavljena, među ostalim, pojava ebole u zapadnoj Africi, ospice na Pacifiku, denga groznica u Afganistanu, sve gore od gorega…
Naime, epidemije izbijaju stalno, čak i češće negoli ratovi, i ne postoji dan u ljudskom postojanju a da netko negdje nije umro od neke nove zaraze. Fernand Braudel, francuski povjesničar kojem ću se češće vraćati, nabraja u svojim “Strukturama sadašnjice” desetke i stotine raznih epidemija u svega nekoliko europskih krajeva tečajem godina 17. stoljeća. Sifilis, kolera, malarija, gripa, razne danas nepoznate bolesti i vječita kuga.
Osobito su, dakako, pogođeni gradovi. Braudel piše: “Kuga je od 1622. do 1628. svake godine u Amsterdamu (bilanca: 35 tisuća mrtvih). U Parizu je 1612., 1619., 1631., 1638., 1662., 1668. (posljednja). Valja primijetiti da su u Parizu od 1612, ‘na silu odnosili oboljele iz njihovih kuća i premještali u bolnicu Saint-Louis, i u lječilište u predgrađu Saint-Marcel’. U Londonu je bolest u pet navrata, od 1593. do 1664-1665., odnijela ukupno, kažu nam, 156.463 žrtve.”
Dakle, Shakespeare, stalan naš gost dnevnički, pretpostavljam da i nije mogao biti do eto bombastičan, opjevavajući svijet u kužna vremena. Epidemije su, ukratko, naša sudbina. Onako kako se mi borimo da ovladamo prirodom, tako se i priroda bori da ovlada nama, osobito otkako nas je sve više i više. Takva je sudbina svake vrste. Tako je bilo, tako je sada, a tako će biti i ubuduće. Stoga ne treba gubiti nerve, ostanite doma. Koliko god se proljeće budi, ne zaboravite da uokolo i dalje vreba smrt, ako ne vas, onda nekoga koga volite, i tko mu se jednako veseli.