Heisaku Kosawa (1897. - 1968.), prvi japanski psihoanalitičar, domogao se Europe, namolivši starijeg brata novac, jedva nekako, godine 1932.
U Beču je studirao na Institutu za psihoanalizu do sljedećeg ljeta pod paskom Richarda Sterbe i supervizijom Paula Federna. Dakako, silno je želio upoznati Sigmunda Freuda, te je na koncu dospio u njegovu slavnu kuću, na adresi Berggasse 19.
Ponio je papire sa svojom studijom, prevedenom na njemački, pod naslovom “Dvije vrste osjećaja krivnje”, u kojoj objašnjava Ajasov kompleks u opoziciji prema Freudovom Edipovom kompleksu. Edip jest, znamo, mitski starogrčki, a Ajas je sin jednog indijskog vladara...
Stari Freud mladog čovjeka očito nije doživio ozbiljno. Naime, savjetovao mu je da si nađe kakvu domaću žensku da bolje nauči njemački. Freud je, ukratko, naspram silno zainteresiranog Japanca ispao provincijalac. Očito ga je doživio kao egzotičnog, ako ne i zaostalog.
Kosawa je sve do smrti ostao manje-više jedini japanski psihoanalitičar, budući da se Freudova osnovna slika čovjeka (temeljena, među ostalim, na monoteističkoj religiji) nimalo ne podudara s japanskom. Japanci, naime, ne razumiju Freudovu shemu id-ego-superego, njegovu definiciju osjećaja krivnje, sve tako redom.
Znači, tko ne zna njemački ili nije kršćanin, ne razumije psihoanalizu. To je možda i točno.
O utjecaju Freuda na kinesku kulturu ne bi se moglo napisati ni toliko. Prije Drugoga svjetskog rata značajnih kontakata nije bilo, a nakon njega Komunistička partija zabranila je psihoanalizu kao “buržoasko praznovjerje”.
Istočnoj slici čovjeka ne pristaje slika našega, individualca, faustovca, pojedinačnog problema-čovjeka, pa se i njegove “muke” čine nerazumnim.
Onako kako je Freud postupio s Kosawom, tako i danas prosječan zapadni intelektualac postupa s ostatkom svijeta. Uopće mu ne pada na pamet da bi se on trebao prilagoditi njemu, nego je prirodno da se ostatak svijeta prilagodi njemu.
Na taj način doživljava i pandemiju koronavirusa. Kao nešto što je došlo odnekud iz zaostalog, ili barem nepoznatog, ostatka svijeta, sa Istoka, gdje slabo znaju njemački (ili engleski), a čak ne razumiju ni koncept super-ega, a kamoli da znaju kako se treba boriti protiv virusa.
Freud jest, među ostalim, i jedan od utemeljitelja zapadnjačke masovne psihologije iz koje se poslije razvila i zapadnjačka etnopsihijatrija. Tako se danas može govoriti o narcizmu cijelih zapadnjačkih zajednica. A u slučaju pandemije (mora se naći krivac za virus!) i o narcizmu cijelog Zapada.
Možda se, napokon, nađe i koji Japanac ili Kinez da nas analizira kako treba, objektivno rekao bih.