Počele su popuštati mjere za razdvajanje ljudi, što znači da rastu mjere za njihovo – spajanje. Strah od povratka u društvo u mnogih pojedinaca zacijelo raste. Mnogi se, naime, sad uopće ne osjećaju loše.
Štoviše, mnogi su sretniji negoli bijahu. Navikli su se na to da cijeli dan provode s dragim ukućanima, osjećaju se ispunjeno, sigurno, kreativni su, dobre volje, dan im brzo prođe. Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način, rečenica je kojom počinje “Ana Karenjina”, glasovit roman Lava Nikolajeviča Tolstoja iz 1878., koji je eto do danas preživio kao srednjoškolska lektira.
Tolstoj plete više ljubavnih priča, a najviše se pamti ta središnja, o nesretnoj, strasnoj ljubavi između naslovne junakinje i Vronskog. Diskretan autoportret dao je u liku Konstantina Levina, koji je u samo naoko sretnom braku s Kitty.
Tolstoj nije, dakle, štedio sebe, ali nije ni zatajio istinu da sretni ljudi doista – postoje. Takvi sretni ljudi uvijek su sretni eto na isti, dosadan način. Za njih i ne znamo, ne primjećujemo ih, smatramo ih nevažnim, nezanimljivim, običnim, rekao bih.
Škola na daljinu mnogim je roditeljima eto donijela sreću da uživaju sa svojom djecom cijeli dan, posao na daljinu mnogim je ženama i muževima donio užitak zajedničkog produljenog jutarnjeg čavrljanja u krevetu. Svima skupa djeluje kao bajka što svaki dan mogu zajedno u šetnju kad kod požele i koliko god požele. Mnogima među njima povratak će u takozvani normalan život, značiti povratak na lošije. Kvaliteta življenja ponovno će pasti.
Ima eto čak i samaca koji uživaju u postojećoj sveopćoj samoći. Onih kojima se sad čini da je cijeli svijet odjednom počeo funkcionirati onako kako oni žele da inače funkcionira. Mnogo je više, dakako, ljudi kojima će povratak u, nazovimo ih tako, vanjske okvire društva, predstavljati problem ne zato što su sretni, negoli zato što su nesretni.
Neki će se plašiti i pogleda, a kamoli rukovanja; kad tkogod zakašlje, stegnut će im se grlo od prepasti, a neće se sigurno osjećati čak ni pokraj recimo vodoskoka, jer i njegove kapi mogu širiti zarazu. Sreću što je minula izolacija će pak reklamirati opet najviše oni nesretni – koji su jedva dočekali da ne moraju gledati ukućane, koji ne mogu bez šanka, koji jure za poslovima, da poslovi ne bi jurili njih, mnogi frustrirani boravkom sa samim sobom, kao ne baš idealnim društvom.
Bilo kako bilo, čeka nas opet jedno zajedničko iskustvo koje nitko od nas neće doživjeti na isti način. Zato se, uostalom, i pišu romani…