O novinarima-piscima, kao navodnom fenomenu suvremene hrvatske proze, puno se govorilo posljednjih desetljeća - novinari su pisali romane i priče, uglavnom uronjene u tzv. stvarnosne teme kojima su se bavili u svojoj novinarskoj profesiji, no u drugom smjeru i mnogi su poznati pisci postajali kolumnisti visokotiražnih medija. Slučaj Drage Hedla nije iz te priče; premda se radi o novinaru koji je razotkrio brojne afere hrvatskoga društva i uzduž i poprijeko publicistički analizirao jednu destrukciju, slučaj Glavaš, ne treba zaboraviti da je Drago Hedl na počecima svoje karijere bio prije svega pisac.
Nježna strana
Prvu knjigu, “Smijeh na kiši”, objavio je daleke 1969., pisao je kritike i eseje, dramu i prozu, a njegova “Osječka slikovnica” je od onih malih knjiga koje puno znače jednom gradu i njegovim stanovnicima jer u njoj zapisuje priče o ljudima, mjestima, sadašnjosti i prošlosti... “Osječke slikovnice” prisjetila sam se kad je do mene došla informacija da je Hedl napisao roman koji će, sada znamo, svojim pripovjednim umijećem, ali i svojevrsnom “mekoćom” i nježnošću iznenaditi one koji Hedla poznaju po njegovim oštrim novinarskim dosezima.
Drago Hedl: Strah je najstarija emocija, starija od ljubavi
“Donjodravska obala” bitno pojačava osječku dionicu recentne proze, a zanimljivo je primijetiti da se njezini pisci uvijek posredno ili neposredno doista bave i samim gradom, pojedinim etapama njegove bliže ili dalje povijesti, sudbinama toga multinacionalnog grada. “Donjodravska obala” roman je kojim je, kako je već primjećeno, Osijek dobio svog Tribusona, svoje “Grlom u jagode”, vremenski smještene malo unatrag, u ne tako atraktivne 50-godine prošlog stoljeća u siromašnom, radničkom naselju uz obalu Drave. Roman precizno oživljava Osijek toga vremena, atmosferu, njegove stanovnike, lokacije, navike i način života, ali i jezik koji se podosta razlikuje od njegove suvremene varijante. U Hedlovom romanu, naime, sluša se Glas Amerike a ne Radio Luxembourg, dok je predmet žudnje tranzistor, a ne gramofon.
Roman je to koji se uklapa u dionicu proze koja tematizira odrastanje, jednim dijelom svakako i poluautobiografski, što nam jasno daju do znanje obiteljske fotografije autora na kraju knjige. Premda se u romanu radi o obitelji Kenig (nekada, dakako König), posve je sigurno da je u nju Hedl upleo podosta atmosfere i likova svoga vlastitog odrastanja. Pripovjedač je dječak Dado i roman započinje kao topla, ležerna i sugestivna priča o tzv. malim ljudima, njihovoj svakodnevici, onoj koju ne bilježe velike povijesti.
Mir je još gori
No, u toj Donjodravskoj ulici broj 11 likovi, a posebno Dadina folksdojčerska obitelj, itekako su obilježeni velikom poviješću, na način koji sjajno sublimira Dadina omama Justa, inače jedan od najvažnijih i najsnažnijih likova u romanu: “Rat je jako gadna stvar, a za one koji ga izgube mir je još gori”.
Obitelj Kenig je obitelj individualaca, to su i dječak Dado i njegov otac koji unatoč svemu vjeruje u pravdu i poštenje, ali prije svega omama Justa, sjajno karakterizirana “majka hrabrost” koja je u ratu izgubila muža i sinove, ali nije snagu, duh i vitalnost. Temom sudbine njemačkih obitelji nakon 2. svjetskog rata bavili su se i drugi pisci, međutim Hedlova je metoda ponešto drukčija - svakodnevica je tu važnija od ideologije, život teče naizgled normalno i mirno, čak i kad zapne od toga likovi ne rade velike drame, jer ih pokreće volja za preživljavanjem. Dječak Dado, primjerice, sve do polaska u školu uopće ne zna da je njegovo ime njemačko. Hedl na toj svojoj donjodravskoj adresi uspijeva ocrtati šaroliku galeriju likova - vojna lica, doseljenike, učitelje, bivše partizane - i svašta se među njima događa (brakovi, preljubi, trudnoće, pokušaj bijega preko granice...), pa oni nisu tek kulise za obitelj koja je u centru pozornosti. Pomoću svih njih sjajno je, gotovo filmski napeto i dramatično, prikazan nestanak jedne adrese, jednog vremena koje se simbolički prekida i gubi u vatrenoj stihiji osječke Kožare.
Mračna freska
Politika je, dakako, ta koja zapravo upravlja životima Hedlovih likova, bez njihove volje i krivnje, pa roman prema svome kraju, uza sav blagi humor i naglasak na običnoj svakodnevici, prerasta u snažnu i mračnu fresku tragedija pojedinaca na ovim prostorima. Sam kraj romana, kada Justa umire nepravedno optužena, otac završava u zatvoru, a dječak i majka napuštaju naslovnu adresu, onaj je u kojem roman dobiva obrise tamnog i upozoravajućeg, snažnog, na kraju i hedlovski novinarski obojenog. No, otkriće da se “špiclov” zapravo osvećuje Dadinoj obitelji iz malog, privatnog razloga, sjajno zaokružuje bezvremensku priču o tome kako su rat i poraće često dobra izlika za egoistične osvete sakrivene pod plaštem prevladavajuće ideologije.