Proći će još dosta vremena prije negoli se glumac Filip Vidović (27) “oslobodi” i raspriča u intervjuima. Možda će to biti dobro, a možda je i sasvim nevažno, pa i suvišno, jer glumac - kao i pisac, slikar, plesač... - čuva se za svoje djelo. Verbalizacija tu nije nužna.
Ovih dana, akteri predstave “Mačka na vrućem limenom krovu” Tennesseeja Williamsa u zagrebačkom HNK ulaze u završne probe. Premijera je 13. listopada. Filip Vidović je Brick, bivša ragbijaška velika nada koja tone u alkohol i bijes prema obitelji; Zrinka Cvitešić njegova supruga Maggie, a Milan Pleština - Big Daddy, pater familias ove traumatizirane bogataške obitelji, s ključnim dijalogom o sinovljevoj homoseksualnosti. Filipu Vidoviću to je druga velika, glavna uloga u životu i ovom kazalištu, nakon lanjske uloge u ogromnom hitu “Ciganin ali najljepši”. Filip Vidović - sin pokojnog glumačkog velikana Ivice Vidovića i svestrane glumice Gordane Gadžić - kao Sandi zvjezdanom je statusu predstave možda i presudno pridonio. Prvi je put glumio, kao dijete, na Brijunima, u “Play Beckett”, s ocem, Šerbedžijom, Kvrgićem i Zijahom Sokolovićem. Tad nije razumio ni čime se to tata točno bavi, ali mu se svidjelo pa je krenuo u glumački studio ZKM-a...
“Mačka na vrućem limenom krovu”, drama iz 1955. godine... što nam danas ima reći?
- To je izuzetno moderna drama klasika Tennesseeja Williamsa. Neki je i danas vide samo kao ‘klasičnu’, ali mi želimo izvući baš njenu modernost - želimo među licima uspostaviti intenzivne i direktne odnose, želimo beskompromisno prikazati laži na kojima se temelje mnoge obitelji. U vrijeme kad je po njemu sniman hit film s Elizabeth Taylor i Paulom Newmanom, 1958., koji većini ljudi prvo padne na pamet, mnoge su stvari bile tabu - homoseksualnost, na primjer - dakle jedna od najbitnijih tema iz komada, u filmu je na neki način preskočena. Inače, pisac je bio iznimno nezadovoljan filmom, a ni Paul Newman nije bio sretan.
Brick i Margaret u središtu su te južnjačke zavrzlame.
- To su dvoje ljudi koji se jako vole, ali on nju, u većem dijelu komada, ne podnosi. Klasično, najviše mrzimo one koje najviše volimo. S druge strane tu je otac, Big Daddy, koji u jednom trenutku povjeruje da nije smrtno bolestan, jer mu svi u obitelji lažu. Ali baš tada njegovi odnosi s obitelji postaju duboki i istiniti. Kad se netko nasmrt bolestan vrati ‘u život’... to je navala adrenalina, sreće i ogromne iskrenosti.
Imate neku otvoreno homoseksualnu scenu u predstavi?
- Ne. Ali nemojmo sad odavati sve tajne naših uloga i predstave.
Srela sam prije nekoliko dana Ivicu Buljana, direktora Drame HNK i “Ciganina...”, rekao mi je da vas je gledao na probi u sceni s Big Dadyjem, da ste odlični.
- A joj... hvala mu. On je divna osoba.
Osjećate zahvalnost prema njemu?
- Veliku. Pametan je, zanimljiv, dobro radi, imam baš neki osjećaj da me štiti, ne znam kako bih to rekao... ono kad znaš da netko, negdje, stalno brine o tebi, pita kako je bilo na probi. Siguran sam da je svakom glumcu važno da ga netko to pita - kako se osjećaš na probi, je li ti dobro? Inače, prije ‘Ciganina...’, znao sam ga samo iz viđenja.
Buljan i Magelli, jesu li slični kao redatelji?
- Potiču na istraživanje, daju glumcima slobodu, po tome su slični. Ponekad redatelji dođu s gotovom idejom, zatvore se u svoje vizije prije nego znaju kakvi su glumci s kojima će raditi... A mi smo jako različiti. I Buljan i Magelli imaju prisniji odnos s glumcima.
Zvijezda ste, dobro vam ide, ali glumaca je puno, konkurencija velika.
- Svjestan sam da me možda ljudi tako doživljavaju, ali se ja ne osjećam zvijezdom. Puno ljudi izlazi s Akademije, nažalost nema dovoljno audicija i nema dovoljno prilika za mlade da se pokažu. Ja sam i sâm bio na pripravničkom u Trešnji, a onda, nekih godinu dana, imao sam po jednu predstavu mjesečno... to je stvarno sklizak,nezgodan teren, čak zastrašujući. Sad sam sretan tu gdje jesam.
Zavide li vam ljudi?
- Ne...!
Ili nećete reći?
- Pa ne znam, možda, ali imam svoje društvo zdravih ljudi. I na njih sam ponosan.
Raditi na sebi, što to za vas znači?
- Prije svega, trebate dobiti priliku da na sebi radite, jer iz predstave u predstavu vi se propitujete, upoznajete. Jedno je raditi na sebi u svojoj osami, a drugo s različitim ljudima, redateljima, ne ispadnu stvari uvijek najbolje, ali nešto će ispasti... ništa nije crno-bijelo. A naravno da možete i sami brinuti o svojoj glumačkoj higijeni... govoru i tijelu. To su naša oružja na sceni.
A Brick je ipak bivši ragbijaš, doduše, propio se, a i hoda sa štakom jer je u 3 u noći trčao i preskakao prepone... kompleksno, treba to dočarati.
- E pa, sad idem u teretanu. Prije sam plesao salsu. Ples je dijalog tijelima. Razne bih plesove volio probati, tango, hip hop. Sad bih htio naučiti plesati krump. Niste ni znali da postoji? Ni ja, do prije godinu dana. Energičan, jak, više je dvoboj nego ples. Dancehall je isto zanimljiva stvar, jamajkanski ples. Isto niste čuli? U Hrvatskoj je ples jako podcijenjen, slabo plaćen, skoro neki underground.
Glumite, plešete... volite biti pred publikom?
- A, ne bih to baš tako rekao, ima previše ega kad se to tako kaže, a ja to ne volim.
A glumac nije egoist, narcis, koji želi držati 700 ljudi u kazalištu pod kontrolom?
- Ne, on je čovjek koji ima nešto podijeliti s drugim ljudima. Dio sebe.
Baš ste odlučni.
- Veliki ego nije dobra stvar ni u kojem slučaju, jer te zatvara, i puno toga gubiš.
Je li vama potrebna neka izolacija kad se pripremate za ulogu?
- Ne, dapače! Ljudi su ti koji ti daju neku dodatnu snagu, oni stoje iza tebe, i pomažu ti... Majka je uvijek tu da ti da savjet, da te pita kako je bilo na probi. Ili da te samo sasluša. Ali zafali i tata, zafali jako. Isti savjet od drugog čovjeka na različit način dolazi do tebe.
Koliko znam vašu mamu, ona je ta koja je stvari u obitelji držala čvrsto posloženim.
- Uvijek ima jedan koji malo popušta, i jedan koji drži uzde... da, mama je držala uzde. Mama je jaka žena, prava lavica. Ne samo po horoskopu. Sama činjenica koliko je dugo radila monografiju o tati govori o toj snazi. A tata, to je tako neka mila riječ... tata.
Gledali ste njegove filmove?
- Da. ‘Kužiš stari moj’, ‘Zaseda’, ‘U gori raste zelen bor’, ‘Kad čuješ zvona’, ‘Izbavitelj’...
I Tadićev, na kojem su se roditelji upoznali?
- ‘Čovjek koji je volio sprovode’, naravno. ‘Ritam zločina’. Jako kvalitetni filmovi, s dobrom pričom. Tadić, Brešan, Papić, ogromni redatelji. Mislim da se danas ponovno filmska priča u Hrvatskoj odlično razvija, HAVC je puno toga otvorio, dao priliku mladima, što je jako bitno, jer ako ne rade, ne stječu iskustvo, ako ne uče kroz razne situacije, ne mogu se ni razvijati. Imamo odličnih mladih redatelja, Judita Gamulin, Hani Domazet... da, naravno, Hana Jušić, ona je već snimila svoj veliki film, ali većina još nije dobila tu priliku.
Vaša mama je dosta govorila o surovom periodu koji ste, kao obitelj, prošli nakon 1991. Otac je dobivao marginalne uloge, ona, kao Srpkinja, glumica iz Beograda, nije uopće radila. Sjećate se tih dana?
- Ne bih rekao, bio sam premali, premlad, a i oni su imali potrebu zaštititi sestru i mene. Ali recimo da sad znam što se tada događalo, i zašto i kako. Današnja podijeljenost u našem društvu, kao da još nismo izašli iz rata, bizarna je i nepotrebna. Valjda je vrijeme da napredujemo i kao civilizacija i država, da rušimo barijere, a ne da se zaustavljamo u povijesti. Povijest je povijest, smisao je da ideš dalje, da budeš bolji od te povijesti... Mama i tata su sve to jako osjetili na svojoj koži, a o čemu je mama govorila u nekoliko intervjua, kao i u monografiji, tamo najbolje i najtočnije. Ako mi kao društvo ne napredujemo, nije čudo da mladi iz Hrvatske odlaze.
Vaša mama je u jednom intervjuu rekla da cijeli život nije imala priliku biti ono što jest, glumica.
- Pa mislim da nije rekla cijeli život, imala je ona odlične glumačke faze u svom životu. Ali da, u ono vrijeme, nije.
Je li vas njena priča navela da baš jako zagrizete, kad ste već dobili tu veliku glumačku šansu?
- Ne, ne... svaka osoba ima svoju priču. Ja imam svoju. I mami je drago da ni ja ni sestra nismo zatrovani tim ružnim događajima.
Živite s mamom?
- Ne, s djevojkom.
Nikad nisam čula da netko kaže da živi “s djevojkom”. Svi kažu “s curom”. Baš old school...
- Sviđa mi se to.
Goran Bogdan napravio je karijeru u inozemstvu zadnjih godina, Goran Višnjić odavno. Da, i Zrinka Cvitešić. Biste li vi to voljeli?
- U ovom trenutku ne, ni ne razmišljam o tome. Mislim da ovdje imam još puno prostora u kome se mogu izraziti.