SPLIT - Kad preko uha čujete za domaću filmsku komediju o svakodnevici neuspješnog pisca, to vam se vjerojatno baš i ne čini kao film na koji trebate pohrliti. Kad još čujete da ima grozni naslov kao “Ljubavni život domobrana”, onda ste gotovo sigurni da je riječ o filmu od kojeg valja - pa, pobjeći što brže.
Iznimka u bujici crnila
Pa ipak, predrasude koji put zavaravaju. Film Pave Marinkovića “Ljubavni život domobrana” malo je, ali ugodno iznenađenje ovogodišnje hrvatske produkcije. Nepretenciozna, ali kultivirana komedija stisnula se na nacionalnom repertoaru između mučnih i teških filmova o ratu, nasilju i skinhedima te u toj bujici crnila zaiskrila kao simpatična, pitka iznimka. “Ljubavni život…” ipak nije eskapistički . Naprotiv, malo smo kad u hrvatskom filmu vidjeli društvenu kremu prikazanu kao tako groznu.
Junak priče je Saša Mihelčić ( Nenad Cvetko), neuspješni razvedeni pisac u ranim tridesetima, koji preživljava od gastronomske rubrike koju je naslijedio od oca, novinarske legende. Saša je blijedi, bezvoljni čovjek kompromisa koji sve u životu radi nekako napola. Jednoga dana odlazi u fitness centar i tamo upoznaje maserku Ines ( Dijana Vidušin), bivšu odbojkašicu kojoj je ozljeda prekinula karijeru. Saša i Ines započinju vezu, a pred očima nove ljubavnice on prvi put želi ispasti karakteran čovjek.
Stoga u kolumni ismije restoran kojem je vlasnik, na njegovu nevolju, politički utjecajni investitor. Istodobno, Inesin šef ( Siniša Popović) u fitness dovodi češkog suinvestitora s kojim planira dokapitalizaciju i širenje. “Ljubavni život domobrana” u načelu spada u vrstu filmova i knjiga koje ne volim. Previše je u našem imaginariju urbanih intelektualnih nervčika, pasivnih domobranskih antijunaka i priča koje se događaju u umjetnom svijetu petsto metara oko kugle u Bogovićevoj.
Žestoka završnica
No, Marinkovićev film začudo drži vodu: elegantno je melankoličan, ima neki slatkokiseli omjer humora i sjete. Rizik izbora Dijane Vidušin za ulogu Ines i Nenada Cvetka za Sašu isplatio se. Na Cvetkovu se licu prepoznaje pejzaž gubitničke Hrvatske: lice slabog i bezvoljnog građanstva koje se predalo pred vitalitetom divljaka. I to je točka na kojoj film postaje šarmantno političan. Iako naizgled pitka romantična komedija, prema kraju postaje sve mračnija društvena satira sve dok u karikaturalnom finalu ne shvatite da je pravi junak filma tzv. društvena elita. U završnici, družba fikcionalnih keruma i svaguša na dan izbornih rezultata povraća uz bazen od pokvarene hrane, a pasivni hrvatski junak čuči u WC-u i zadovoljan svojom malom osvetom nateže votku iz boce. Nema što: za jedan ljubić prilično žestoko.