PIŠE JURICA PAVIČIĆ

Ako smo do polovice ožujka živjeli u poricanju, sad toga nema. Motovuna 20 neće biti

Ako nas je ova luda 2020. išta naučila jest to da se doista ništa ne može planirati

Kad se tijekom ožujka epidemija koronavirusa proširila zapadnom hemisferom, u široku je medijsku upotrebu potekla krilatica kojoj je autor španjolski pisac i matematičar Tomas Pueyo. Pueyo je u popularnom i rado citiranom eseju budući suživot s virusom opisao krilaticom “čekić i ples”.

U proteklih nekoliko mjeseci smo, doista, svi naučili plesati taj novi ples. Od ožujka naovamo, taj ples između udaraca čekića plešu svi: od nakladnika knjiga do FIFA-e i UEFA-e, te od holivudskih producenata do trgovaca automobilima.

Proteklih mjeseci, svakodnevni se život u većini profesija sveo na grozničavo mirenje nepomirljivog: radite kao da je sve normalno, a pripravni ste da sve sutra postane (opet) nenormalno. Pravite planove. Planove o - recimo - startu nove platforme, izdavanju knjige, organizaciji sajma ili simpozija, otvaranju beach bara ili hotela. Pritom ste svjesni da se u 48 sati svi takvi planovi mogu izjaloviti.

Oštrica neizvjesnosti

Tijekom proteklih mjeseci, mnogi su od vas bili u toj situaciji - između plesa i čekića. Bio sam i ja. Od ožujka na ovamo, živio sam na oštrici neizvjesnosti radeći posao koji se, ovisno od tjedna do tjedna, činio sasvim normalnim i smislenim, ili potpuno besmislenim: a to je programiranje ljetnog filmskog festivala.

Već petnaestak godina sam kao koselektor uključen u programiranje jednog od uglednijih hrvatskih festivala igranog filma: onog u istarskom Motovunu. Taj sam posao počeo raditi sredinom 2000-ih, isprva s osnivačem festivala Rajkom Grlićem, a već desetak godina s kolegicom suselektoricom, novinarkom “Večernjeg lista” Milenom Zajović. Moj i Milenin posao se za normalnih godina sastoji u tome da pogledamo 200-tinjak dugometražnih igranih filmova i proberemo oko 20 koji će tijekom pet ljetnih dana igrati na istarskom brdu.

U timu koji organizira filmski festival, selektor(i) su obično oni koji svoj posao počinju prvi- i završavaju prvi. Moj rad na Motovunu obično počinje nekoliko tjedana nakon što prethodni festival završi. Početkom rujna, pregledam brižljivo programe svjetskih festivala u rujnu i listopadu (Venecija, Toronto, San Sebastian). Čitam press materijale o filmovima i recenzije. Tražim filmove koji bi na opis ili po tipu mogli biti roba za naš festival. Preko festivalskog ureda naručujemo linkove filmova na uvid- kolokvijalno nazvane “skrinerima”. Početkom zime formiramo prve liste potencijalnih naslova.

Programiranje festivala koji se zbiva ljeti pri tom se ozbiljno zahuktava negdje sredinom zime, nakon festivala u Berlinu i Sundancea. Popis se filmova širi, počinju prva bukiranja. A za festival u ljetnom terminu ključni je nadnevak majski Cannes, kad tijekom 10 dana na tržište izlazi oko 300 novih igranih filmova koji traže distributere, traže festivale, okolišaju, taktiziraju.

Selekcijski se posao tada pretvara u bjesomučno gledanje filmova. Kolege iz festivalskog ureda u intenzivnoj su prepisci sa svjetskim distributerima ((kolokvijalno: “salesima”), pogađaju se termini, dostupnost i cijena. Istodobno, u tom bi se periodu trebale pomoliti i konture budućeg programa.

Uz njih, idu i redovna, neizbježna pitanja. Imamo li dovoljno atrakcija? Imamo li dosta filmova iz europske kvote? Imamo li dovoljno redateljica? Žanrovskih filmova? Komedija? Je li nam program premračan? Premalo relevantan? Imamo li dobre naslove iz regije? Koji hrvatski film ćemo igrati? Tablica bubri i stanjuje se, filmovi upadaju i otpadaju, da bi se negdje tri ili četiri tjedna prije festivala crta povukla, bijeli dim bude pušten, program se objavljuje.

To je trenutak kad moja briga prestaje. Ko-selektorica i ja prvi smo počeli raditi idući festival, ali je naš posao i prvi dovršen. Dok je ostatak festivalskog tima usisan u ognjicu, dok se bavi transferom, avionskom kartama, prijevodima titlova, pretprodajom ulaznica, lektoriranjem kataloga i smještanjem gostiju, ja - budimo iskreni - tih posljednjih tjedana vrtim palčevima potpuno beskoristan.

Tako izgleda rad selektora na filmskom festivalu normalnih godina. Ali - naravno - 2020. ni po čemu neće biti normalna godina, pa ni u toj maloj, frivolnoj niši koja se zove filmski festivali.

Hrvatski festivali

A počela je, naravno, normalno. U rujnu 2019. kolegica i ja prorešetali smo programa Venecije, Toronta i San Sebastiana, locirali prve zanimljivosti, počeli naručivati skrinere. Sredinom jeseni postojala je već solidna lista 40 obećavajućih filmova koji bi mogli biti za naš festival. Dakako, nismo mi jedini koji čitamo iste kataloge i iste recenzije u filmsko-poslovnim časopisima (kolokvijalno: “trade papers”). Iste skrinere naručuju i nama konkurentski festivali, a kad selektirate festivale, onda znate i koji od vaših konkurenata to radi ozbiljno i dobro.

Od hrvatskih jesenskih festivala, to rade dva: ZFF i Human Rights festival. Uvijek znamo kako će nam ti festivali - šest mjeseci raniji - pokupiti neki naslov kojem smo se nadali. Znamo također i koji od ljetnih festivala gađaju robu kakvu mi želimo. Od njih je - znamo - najbolje programiran splitski Mediteranski FF. I to je festival koji će nerijetko zgrabiti robu koju mi želimo.

U takvim, relativno rutinskim okolnostima stigla je i veljača. Virus Covid-19 već je harao Wuhanom kad sam početkom februara otišao na festival u Berlin, tada još netaknut koronom. Tijekom deset dana izvještavao sam za novine koje čitate i usput pogledao desetak obećavajućih filmova za motovunski program. Kako se festival primicao kraju, Berlin je i dalje bio epidemijski nevin, ali je u Bergamu već bila epidemijska drama. Vraćao sam se preko frankfurtskog aerodroma u avionu punom pomoraca koji su se vraćali s vijađa preko Dubaia, Shenzhena i Singapura.

Pet dana kasnije, ščepao me neobičan, zloslutni kašalj bez temperature koji se sedmog dana neugodno spustio u bronhije. U tom trenutku, još se ne zna da Covid često protječe bez temperature. Ipak, samoizoliram se i nakon dva tjedna bolest prolazi. Do tog trenutka, Hrvatska je već u apsolutnom lockdownu. Staje sve - pa i kina. Otkazuje se prvi od festivala: dokumentaristički Zagreb Dox. Desetak dana kasnije, Majka Svih Festivala - Cannes - objavljuje prvu odgodu izdanja koje se na koncu neće uopće dogoditi.

U tom trenutku, nitko nije mogao procijeniti koliko će trajati ono što smo tada zvali “prvi val”. Kao odgovorni profesionalci, nastavljamo raditi kao da će se festival normalno događati, premda je u tom trenutku čitav ekonomski i kulturni život zemlje u frižideru. No, ono što je već u ožujku jasno jest da neće biti Cannesa, a to znači ni 200 novih, svježih premijera najboljih filmova sezone. Postoje dvije moguće reakcije na tu okolnost. Prva je da krenete što brže bukirati filmove koji su već dostupni, jer postoji mogućnost da će u nestašici premijera to prije vas napraviti konkurenti. Druga je strategija da se kladite na Cannes i da čekate da se on u nekoj formi održi, pa da se pojave i novi filmovi.

U međuvremenu stiže april, lockdown je sve dublji, a pandemija u Britaniji, Belgiji, SAD i Brazilu poprima dramatične razmjere. Kako teku dani, postaje sve očitije da smo kao kultura podcijenili intenzitet i dugotrajnost epidemije. Na radaru se gase i zadnji “blipovi” audiovizualnog života. Otkazuju se Karlovy Vary, Diagonale Graz, zagrebački Subversive. Uredi “sales” agenata rade od kuće, neuredno odgovaraju na mejlove. I “salesi” su u panici.

U svojim katalozima imaju stotine kupljenih filmova koje nemaju gdje igrati, nemaju kome prodati jer nema art-kina, jer se festivali otkazuju, a svi kupci traže popuste, korekciju cijene, odgode, otkaz ugovora. Sredinom travanja, pomisao da bi se tijekom ljeta mogle održavati nekakve filmske projekcije čini se kao suludi, neutemeljeni optimizam.

U jednom trenutku- to je mogao biti kraj marta- zamire svaka aktivnost. Točno se sjećam trenutka kad sam jednog jutra iz Inboxa izbrisao link na tablicu filmova i zatvorio fajl u kojem vodim evidenciju mogućih naslova. Ako smo do polovice marta živjeli u “denialu” i mislili da će se održati ne samo Motovun nego možda i svibanjski festivali, sad “deniala” nema. Motovuna 20 - činilo se u tom času - očito i samorazumljivo neće biti.

Tijekom idućih nekoliko tjedana, međutim, epidemiološka se slika u Hrvatskoj počela popravljati neočekivanom brzinom. Lockdown se postupno razblažuje, potom sasvim ukida, a na točki najvišeg epidemiološkog trijumfalizma Hrvatska je - ako pamtim - svela virus na povijesni minimum: samo šest “živih” slučajeva. To je trenutak kad koncem travnja i naš motovunski tim počinje davati znakove života. Dogovor je - naravno - jedini mogući: restartamo stvar, počinjemo raditi normalno, sa sviješću da se sve može preokrenuti preko noći.

Kako je recesija, svi se budžeti trimaju, a publika ima manje novca, dogovor je da festival bude kraći, s manje filmova, te da u novim okolnostima program objavimo nešto kasnije.

To je period kad “rebootamo” Motovun ‘20. po drugi put. Opet se počinju naručivati skrineri, opet se piše “salesima”, opet se gledaju filmovi. Pritom nerijetko imamo dojam kao da živimo u paralelnoj dimenziji. U tom trenutku Hrvatska živi medeni mjesec časovite epidemiološke sigurnosti. Distributerski uredi kojima pišemo su, pak, nerijetko u zemljama u kojima još traje epidemiološka drama. Kad dobiju pismo iz Hrvatske gdje se netko propituje za film i planira festival uživo, tim se ljudima neki put čini kao da im je mail stigao iz vremeplova, ili iz usporednog kozmosa: što, festival, stvarno? Uživo, ne online?

Canneski online market

U međuvremenu, pada i posljednja neizvjesnost. Cannes obznanjuje da fizičkog festivala neće biti, ali da će tijekom svibnja objaviti popis 40 filmova koji će biti proglašeni ovogodišnjim “službenim programom” i imati pravo nositi palmicu na špici. No, oni koji su se kladili u dostupnost tih filmova nisu baš pogodili. Ma koliko palmica na špici bila prestižna, te filmove (još) nitko nije vidio, nisu izišle recenzije, nisu testirani pred publikom.

Njihovi distributeri radije ih stavljaju u frižider i čekaju jesen, kad bi se - valjda, ako - trebali održati prvi “pravi” festivali. U međuvremenu, stiže i canneski market. On se, dakako, ne održava fizički u Cannesu nego online, u odgođenom terminu koncem lipnja. Kolegica Inja Kovač (koja selektira dječji program) i ja oboružavamo se slušalicama i laptopom i iz kuća u Zagrebu i Splitu počinjemo gledati i gledati. Rano ujutro se registriramo na projekcije koje čak nose imena projekcijskih dvorana (recimo, “Olympia 6”) i tijekom pet dana gledamo do pet filmova dnevno. I nalazimo svašta.

Osobito me razveselilo što smo našli par krasnih filmova koji su izmakli najvećim festivalima- recimo, belgijsku drama “Working Girls” Frederica Fonteynea i Anne Paulitchevitch o obiteljskim ženama koje rade kao prostitutke; ili, ruski noir triler “Stražar” Jurija Bikova.

To su trenuci kad festivalski program počinje dobivati potpunije obrise. Čini nam se da znamo možda ne sve, ali da znamo mnogo. Znamo broj dana trajanja, datume, termine, broj filmova, imamo konture dvije trećine programa i prilično jasne prioritete za ostatak. U jednom trenutku, imamo Skype sastanak na kojem - kao svake godine - filmove uvrštavamo u termine. Što je film za udarni ekran na Trgu? Što igrati kasno navečer? Što je film otvaranja, što zatvaranja? Nastaju obrisi festivala koji se - barem takav kakvog ga mi crtamo - nikad neće dogoditi: no, mi tada to još ne znamo.

Noćna mora za organizatore

Jer, u igri čekića i plesa, naime, stiže opet red na čekić. Nakon što se Hrvatska posve otvorila zbog turističke sezone, broj zaraženih počinje puzeći, a potom i ne tako puzeći rasti. Razbuktava se epidemija u Srbiji i BiH. Reaktiviraju se žarišta u Đakovu i Osijeku. Slučaj Zadar i haranga na Đokovića lijep su primjer kako se i jedan slučaj zaraze može izvrgnuti u noćnu moru za organizatore javnih priredbi.

Brojke dnevno zaraženih postaju svaki dan dvoznamenkaste. Iz samog Motovuna stižu signali zabrinutosti koji nisu nerazumljivi. Motovun je pomalo nalik nekoj otočkoj komuni: to je izolirana, dobrim dijelom staračka zajednica u kojoj bi virus bio ozbiljan belaj. Istodobno, festival nosi rizike i mimo samih projekcija: tu je kamp, tu je smještaj volontera, tu su “afteri” i druženja.

Početkom srpnja, u Splitu počinje Mediteranski filmski festival, moguće i jedini filmski festival koji će se ovog ljeta održati normalno. Ako se izuzmu prorijeđene stolice i gledateljstvo reducirano na 200 stolica, sve beskrajno zrači normalnošću: tu je publika, tu su domaći gosti, projekcije pod zvjezdanim nebom. No, negdje na polovici festivala stiže vijest da je virus ušao među pulske zdravstvena radnike.

Istarski je stožer - s pravom ili ne - konzervativniji i oprezniji od većine hrvatskih. Ako su danima dolazili signali koji su to najavljivali, sad stožer Istre povlači ručnu: preporuča da se festivali u Puli, Motovunu i Grožnjanu otkažu. Ministarstvo kulture je - navodno - bijesno: ali, tko će preuzeti odgovornost i suprotstaviti se epidemiološkoj preporuci?

Drugi ljetni festivali pokislo se premještaju u rujanske termine, a u tim terminima već čuče silni festivali iz svibnja ili lipnja koji se nisu stigli održati. Svi se nekako nadaju da će prvog rujna Covid nekako mirakulozno nestati, pri čemu nije sasvim jasno koje je uporište tih nadanja. To je trenutak kad drugi put u tri mjeseca “gasimo” priču: nema Motovuna u samom Motovunu, program koji smo planirali nitko neće vidjeti.

No, čak i tada stiže još jedan plot-twist. Festival u Motovunu nije preporučljiv, ali to ne vrijedi za pojedinačne projekcije u Istri ostatku Hrvatske. Stoga se direkcija u koordinaciji s epidemiolozima odlučuje za novi koncept, epidemiološki “košer”. To je putujući “road” festival tijekom kojeg će program koji smo planirali biti izigran na pojedinačnim projekcijama po većim i manjim istarskim mjestima, ali i u Šibeniku, Splitu, Rijeci, Zagrebu… Taj motovunski “roadshow” - naravno - traži novo (re)programiranje, neki filmovi upadaju ili otpadaju, pravi se nova tablica, ispunjava naslovima i datumima.

To je trenutak u kojem ova kronika staje. No, ako nas je ova luda 2020. išta naučila jest to da se doista ništa ne može planirati, i da ples oko virusa stalno može biti prekinut novim udarcem čekića. Radi kao da će sto godina biti mir, a spremaj se kao da će sutra biti rat, rekao je svojedobno jedan lokalni vladar, a u virusnoj verziji ta bi poslovica mogla glasiti: radi kao da će sto godina biti zdravlje, a spremaj se kao da će sutra biti lockdown. To apstraktno načelo ove sam godine vrlo konkretno izučio na svojoj koži. Plesali smo između čekića, a taj ples i dalje traje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
03. prosinac 2022 22:52