TALAČKA KRIZA

'ARGO JE PUN IZMIŠLJOTINA' Ekskluzivna ispovijest diplomata po kojem je snimljen blockbuster

Mark Lijek, koji je 1979. radio u američkoj ambasadi u Teheranu, opisuje kako se našao usred iranske revolucije i komentira film snimljen po tom događaju, za koji je Ben Affleck osvojio dva Oscara

Mark Lijek osjetio je da nešto nije u redu kad je čuo glasove na hodniku. Izišao je pogledati. Po cijelom katu hodali su uznemireni službenici konzulata, izvana se čula bijesna vika prosvjednika. Marka prosvjedi nisu brinuli, tog je jutra s svojom mladom ženom Corom prošao autom kraj mase neobrijanih lica i njihovih transparenata i Homeinijevih slika. Već peti mjesec otkad su došli u Teheran Marku i Cori to je bila svakodnevnica. Cora je radila na šalteru za izdavanje viza a Mark u uredu na katu. Bili su vrlo mladi, naivni dvadesetogodišnjaci. Stanje u Teheranu se pogoršavalo. U veljači su prosvjednici već bili napali ambasadu. Bilo je nasilno i gadno. Iranski premijer Mehdi Bazargan poslao je specijalce i kriza je riješena za nekoliko sati. Ali ništa se otada nije promijenilo. - Nakon napada u veljači od State Departmenta dobili smo upute da budemo oprezniji. Okovali su prozore. I to je bilo sve - kaže Mark Lijek. Razgovaramo telefonski, priča jasno i smireno, na trenutke autoironično, s malo gorčine, smije se svojoj mladenačkoj naivnosti

Toga dana 4. studenoga 1979. konzulat je, kao i inače, čuvao samo sustav alarma i jedan marinac. Nitko nije mislio da će jutarnji nemiri završiti agonijom 52 Amerikanaca koje će Iranska revolucionarna garda zarobiti i držati kao taoce 444 dana. Mark Lijek jedan je od američkih diplomata koji su toga dana uspjeli pobjeći i sakriti se u kanadskoj ambasadi. Tri mjeseca kasnije u jednoj od najluđih poznatih operacija izvlačenja u povijesti, agent CIA-e Tony Mendez izvukao ih je iz Teherana prerušene kao holivudsku filmsku ekipu. Ben Affleck je za ekranizaciju te priče u filmu”Argo” dobio dva Oscara, desetak drugih filmskih nagrada uključujući BAFTA-u i Zlatni globus i ovacije kritike i publike. National Geografic Channel posvetio joj je prvu epizodu u novoj sezoni njihove popularne serije “Banged Up Abroad” (Zatočeni u inozemstvu) u kojoj je gostovao i Lijek, a kod nas se počinje emitirati 14. listopada.

Ben Affleck na dodjeli Oscara za film Argo

Iranska talačka kriza je netipičan izbor za Banged Up Abroad ali Lijek je imao jak motiv da sudjeluje. Kad se “Argo” lani počeo prikazivati, Ken Taylor, kanadski ambassador u Teheranu u vrijeme talačke krize koji u scenariju ima veliku i važnu ulogu, dao je niz intervjua, opravdano prigovarajući Afflecku da nije dovoljno naglasio ulogu kanadske vlade i diplomacije u spašavanju američkih diplomata. Svjedočenja Kena Taylora nakon premijere “Arga” privukla su veliku pažnju, ali Mark Lijek upozorava na jedno drugo ime: - Centralna figura cijele operacije bio je John Sheardon, šef useljeničkog ureda kanadske ambasade. On je sam odlučio da će nas primiti i sa suprugom se brinuo o nama dok su nas skrivali. Da nije bilo njega, siguran sam da bi sve drugačije završilo, a u filmu ga ni ne spominju, nema mu imena ni na odjavnoj špici. “Argo” je dobro ispričao dosta stvari, ali ima i puno netočnosti. Ona jurnjava autobusima na kraju, kad mi idemo na aerodrom, recimo, to se nikada nije dogodilo. Ali to je manji problem, razumijem da su tavki elementi možda nužni za film. Ono zbog čega želim opet govoriti jest to što želim pravedan tretman Johna Sheardona..- kaže Lijek.

Lik Marka Lijeka u filmu Argo

Onoga jutra kad je sve počelo, dolazeći na posao razmišljao je kako će to biti baš dobar dan. Kad su se prosvjedi zakuhali, bio je uvjeren da će se za nekoliko sati sve smiriti. -Trebao sam znati da neće, ali eto nisam znao.- priča Lijek. -Sad znamo da su neki ljudi u američkoj vladi vidjeli što se sprema ali takve informacije nikad nisu dolazile do nižerangiranog osoblja kao što sam bio ja. Iskreno, mislili smo da će se nekoliko tjedana što šah ode u SAD sve smiriti i da će ljudi preći preko toga, ali stvari su se nastavile razvijati u suprotnom smjeru. - Posebno otkad je Carter 1977. održao svju novogodišnju zdravicu šahu Rezi Pahlaviju. Kao da Irancima nije bila dovoljna poruka što je šaha primio raširenih ruku, na televiziji je pjevao ode o ljubavi koji iranski narod gaji prema njemu. Iranski narod, koji je upravo pokušavao provaliti u američku ambasadu u Teheranu tražeći da se šaha izruči u Iran da mu sude.

Amerikanci su shvatili da su krivo procijenili situaciju kad su vidjeli kako su Iranci dočekali ajatolaha Homeinija kad se u veljači 1979. vratio iz egzila u Francuskoj. Bilo je prekasno za spuštanje lopte, revolucija je već bila na vrhuncu. Bazarganovo prekidanje opsade američke ambasade u veljači Homeinijevi su pristaše protumačili kao dokaz da premijer šuruje s Amerikancima kako bi onemogućili revoluciju. Ni oni, ni zaposlenici američkog konzulata nisu znali da nikakve suradnje nije bilo. -Kad su nam rekli da šah ide u SAD ljudi iz sigurnosti su nas brifirali i obavijestili o raznim mogućim reakcijama, od uličnih nemira do pokušaja ubojstva otpravnika poslova, ali napad na ambasadu nisu spominjali. Što god se događalo, morali smo svaki dan otići na posao i nakon posla u svoj stan u Teheranu -kaže Lijek. Nakon napada u veljači smanjili su broj zaposlenika, ostalo ih je 60-ak.





Američka ambasada bio je kompleks zgrada na oko 100.000 kvadratnih metara zemljišta ograđenog visokim zidom. Zgrada ambasade bila je najbliže ulazu u kompleks. Konzulat je bio najudaljeniji, u kutu zida i njegova su stražnja vrata vodila u jednu sporednu ulicu. Ta je ulica radnim danom bila puna Iranaca, i po 500 ljudi čekalo bi u redovima tražeći američke vize.

Kad su Mark i Cora došli na posao rekli su im da konzulat toga dana neće raditi jer je neki prosvjednik upao u dvorište i našarao grafite po zidu. Petstotinjak prosvjednika pred ambasadom bili su većinom studenti, pomno odabrani da provedu odavno razrađeni plan za napad. Kad su počeli preskakati zid u ljudi u konzulatu su se uznemirili. Marinac je spustio željeznu roletu na stražnjim vratima.

Prosvjednici u Iranu preskaču ogradu američkog veleposlanstva u Teheranu (arhivska fotografija)

-Bili smo u zgradi odvojeni od većine Amerikanaca, najudaljeniji od mjesta na kojemu su prvi prosvjednici počeli prelaziti zid i nismo vidjeli što se događa, nego smo čuli preko motorole koju je imao naš marinac. Kad smo došli na prozore vidjeli smo da upadaju na mjestu najbližem glavnoj zgradi ambasade.- kaže Lijek - Mislili smo da će na tome i ostati, jer su ih više zanimali cigarete i piće kojih je bilo tamo.- smije se - Netko je od prosvjednika bacio ciglu i razbio prozor na zahodu na katu, jedini koji nije bio okovan. - priča Lijek. Otrčali su gore a prosvjednici su već bili prislonili ljestve na zid i penjali se na prozor. Marinac je bacio suzavac na njih. -Odgurnuo je ljestve, pobjegli smo dolje u zgradu i zablokriali zahodska vrata. U Washingtonu su još u sedam ujutro dobili depešu da stvari u Teheranu izmiču kontroli, ali i oni su htjeli prepustiti Bazarganu da pokaže revolucionarima tko vlada Iranom. - Nismo paničarili. Čini mi se da su Iranci koji su radili kod nas bili nervozniji, jer su mnogi već preživjeli sličan strah, kad je ambasada napadnuta u veljači. Taj je prvi napad bio vrlo agresivan, zastrašujuć a mi to tada nismo znali, doznali smo tek nakon što smo napustili Iran. Vidjeli smo da su Iranci strašno nervozni ali mi Amerikanci mislili smo da samo trebamo naći neko sigurno mjesto na kojem ćemo čekati da sve prođe i da će proći za par sati.- kaže Lijek. Onda se sve preokrenulo. - Nestalo je struje i čuli smo korake na krovu. Netko iz glavne zgrade javio je da su prosvjednici provalili kod njih. Ali otpravnika poslova tamo nije bilo, bio je otišao na sastanak u ministarstvo vanjskih poslova. Tada smo shvatili da smo mi meta. Naš šef Bob Anders odlučio je da moramo bježati i pokušati se dokopati britanske ambasade.-

Bob, Mark, Cora, njihovih prijatelji Joe i Kathy Stafford i njihova Iranska kolegica krenuli su s još jednom grupom iz zaposlenika za marincem, na stražnja vrata. Kad je počeo dizati roletu, nekima je zastao dah. Kiša je lijevala kao iz kabla. Nisu znali što će zateći u sporednoj ulici. Bila je prazna. Kad su se iskrali iz konzulata, jedna je grupa krenula na desnu stranu, u njoj je bio američki generalni konzul Richar Morefield. Markovu grupu Iranka je povela ulijevo, kroz splet sporednih uličica, prema britanskoj ambasadi. Sve Amerikance koji su krenuli u suprotnom smjeru, prosvjednici su uhvatili, vratili u ambasadu i zadržali kao taoce. Markova grupa probijala se uzavrelim Teheranom, u svojoj lijepoj zapadnjačkoj odjeći, očigledna meta naoružanim pripadnicima revolucionarne garde Komiteh. Mark je bio plavokos, visok, u odijelu,s aktovkom. -Mene su, doduše, po izgledu češće prepoznavali kao Nijemca, ali da, iskakali smo kao skupina.- kaže Lijek. Na gotovo svakom uglu bio je Komitehov checkpoint. Od američke do britanske ambasade inače je trebalo 20tak minuta hoda ali Iranka ih je morala voditi okolnim, skrivenim putevima pa su hodali puno dulje. Bob je išao skroz naprijed, bio je najstariji, bio im je šef, spontano je preuzeo stvar i spremno su ga slijedili. -Nisam paničario. Bio sam uvjeren da je najgore što nam se može dogoditi to da nas uhvate, vrate u ambasadu i zadrže kao taoce. Naravno da me pomisao na budem taoc plašila, ali nisma strahovao za svoj život. Više sam se bojao zbog Core. Ona je radila na šalteru, doslovno stotine ljudi dnevno gledalo ju je u lice, bilo tko na ulici mogao ju je prepoznati. Ali i dalje smo očekivali da je pitanje sata kad će iranska vlada riješiti opsadu ambasade. Po svaku cijenu smo htjeli ostati vani, na slobodi jer smo Cora i ja i Joe i Kathy Stafford bili jedina dva bračna para u ambasadi. -priča Lijek. Komitehove checkpointove lako su izbjegavali, nisu ih mogli previdjeti. Bradati muškarci u maskirnim uniformama, s puškama i maramama.. Amerikanci su bili uočljivi, ali bili su i gardisti. - Držao sam se podalje, iza ostalih, da bismo izgledali kao prolaznici, da nas ne prepoznaju kao grupu- kaže Mark.

Iz jedne su skrivene ulice izbili na trg ispred britanske ambasade. Bili su izgubljeni. Kad su im Britanci ponudili da dođu k knjima mislili su da je sve riješeno. Ali i pred njihovom ambasadom su bjesnili prosvjedi. Nisu smjeli kod Britanaca. -Iranka koja nas je vodila ponudila nam je da nas odvede u kuću svoje mame. Bila je vrlo mlada, 20tak godina. Već smo znali da bi za nju i bilo kojeg Iranca bilo opasno da se dozna da pomaže Amerikancima. Odbili smo iako nismo znali što ćemo i ona nas je napustila. Ne želim reći njezino ime, izgubili smo konakt i ne znam gdje je. Ne želim je ugroziti.- kaže Lijek. Bob Anders predložio je da odu kod njega, kuća mu je bila sjeverno od britanske ambasade, najbliže mjesto gdje su se mogli skloniti.. -Odahnuli smo. Odmah smo pristali. I dalje smo mislili da trebamo neko mjesto gdje ćemo se pritajiti na par sati, ne mjesecima.- kaže Lijek. Dvije ulice od Bobove kuće naletjeli su na sjedište Komiteha. Naoružani stražari motrili su svaki pokret na ulici. Jednan po jedan, čekali su trenutak kada bi se gardisti okrenuli leđima, pa bi pretrčali cestu. Bob je išao prvi, Mark zadnji. Čim su ušli u kuću Boba Andersa uključili su radiostanicu. Svaki je djelatnik ambasade imao radio stanicu koja ga je povezivala s centralom. Iz zvučnika su probili muški glasovi, govorili su perzijski. Ambasada više nije bila njihova. Švi Ameriknaci koji su se zatekli tamo, postali su taoci. Sjedeći u Bobovoj kući, oni su se pretvarali u mrtvu metu. Bob je dohvatio telefon i počeo tražiti pomoć. -Kod Boba smo ostali samo to poslijepodne, do 11 navečer. Prvo smo otišli u američki kulturni centar i tamo proveli noć, jer su oni imali direktnu telefonsku liniju za State Department., htjelii su da držimo liniju otvorenu i ljude u operativnom centru State Departmenta izvještavamo o svemu što znamo. Te smo večeri razgovarali samo sa State Departmentom -kaže Lijek. Nisu dobili nikakvu povratnu informaciju. Još su pokušavali shvatii što im se događa. Već je bilo jasno da moraju bježati izTeherana. Svijet je obišla vijest da je Iranska revolucionarna garda zauzela američku ambasadu u Teheranu i zarobila nepoznat broj Amerikanaca. Iz mase prosvjednika pred zidom, uzdigli su se novi transparenti: “Ameriko, budi pametna.”

U sjedištu Ureda za tehničke operacije CIA-e Tony Mendez vladao je kaos. Iz Irana su neprekidno stizale vijesti, radio pojačan do daske izazivao je kakofoniju sa zvukovima glasova užurbanih službenika na hodnicima. Iranski prosvjednici zauzeli su čitavi kompleks američke ambasade u Teheranu, ne zna se sudbina nekoliko desetaka zaposlenih. Tony je dobro znao što se događa u Iranu. Bio je u CIA-i za vrijeme Vijetnamskog rata, ali ovo je bilo puno gore. U Vijetnamu su imali s kime komunicirati, ali Homeini je odbio bilo kakve pregovore s američkom vladom. Mnogo godina kasnije rekao je kako je točno predosjetio će baš njega dignuti da ide tamo.





U Teheranu, Bob Anders je grozničavo tražio mjesto gdje će sakriti sa četvero svojih zaposlenika. Nakon što su prespavali u američkom kulturnom centru, idućeg jutra otišli su u stan Joea i Kathy Stafford. -Procijenili smo da možemo otići kod njih i nakratko telefonirati svojima u Ameriku. Cora i ja nazvali smo roditelje. Rekli smo im da smo vani, da smo uspjeli pobjeći i da se nadamo da će se stvari riješiti već toga dana. Mislio sam da State Department namjerno izbjegava bilo kakav jak odgovor na krizu jer žele premijeru Bazarganu dati šansu da riješi stvar na način kako je to učinio u veljači. Rekao sam roditeljima da se ne brinu, da to samo tako izgleda da nitko ništa ne poduzima da nas spasi, jer iranska vlada zapravo priprema akciju spašavanja za nas. Naravno, tad nisam znao da Bazargan više nema nikakvu moć. Tog popodneva dao je ostavku.- priča Mark. i tog je popodneva dao ostavku. Bob Anders bio je u Teheranu dulje od ostatka ekipe. Poznavao je puno diplomata ali kao i Mark, Cora i njihovi kolege, uglavnom se družio s Amerikancima. Jedini blizak prijatelj izvan američkog kruga bio mu je prvi tajnik i šef useljeničke službe John Sheardown. -Bob je vjerojatno mislio da bi nam John htio pomoći, ne znam je li bio siguran, vjerojatno je samo pogađao, ali mislim da je bila slaba šansa da nas John samo tako odbije i preda Irancima. Bob je zvao i druge ljude, on je tip koji lako sklapa prijateljstva, ljudi ga iskreno vole. Imali smo puno sreće što je on bio s nama. Bio je u Iranu dulje od nas, imao je više vremena da upozna ljude i družio se sa starijom ekipom. To se pokazalo dosta važnim većina ljudi koje sam ja poznavao bili su mlađi, samci, u jednosobnim stanovima, gdje bi oni sakrili petero američkih diplomata? A John je imao tu svoju vilu….- smije se Mark - Ne znam, možda ga je Bob zato i zvao, jer je znao da nas ima gdje smjestiti.-

Veteran Korejskog rata, Sheardown je bio poznata faca u Teheranu. Za razliku od mnogih diplomata, imao je oštar instinkt, brzo je shvaćao događaje na ulici. Bio je ponosan da predstavlja Kanadu, da služi svojoj zemlji u tako starom i važnom poslu kakav je diplomacija. Kad je u siječnju ove godine umro u 88. godini, Sheardonova je supruga Zena ispričala kako su ih nekoliko tjedana prije napada na američku ambasadu iranski gardisti zautavili i silom izvukli iz auta na jedno posebno opasnom checkpointu u Teheranu. Naoružani revolucionari nisu htjeli prihvatiti njihove putovnice kao identifikaciju. John Sheardon u sekundi je shvatio da je to zato što ne znaju čitati. Iz novčanika je izvukao neki stari, požutjeli papir koji je imao pečat i povjerljivim glasom tiho im rekao: “Homeini.” Gardisti su ih odmah pustili. “To je bila Johnova stara vozačka dozvola s Jamajke” pričala je Zena “Ali znao je čarobnu riječ. Da, bio je hrabar, pravi daredevil, skočio bi prije nego bi rekao hop.”

Kad je Bob Anders nazvao, Sheardon ga je ukorio: “Zašto me prije nisi zvao? Odmah šaljem po tebe.” Kad mu je Bob rekao da nije sam, da ih je petero odgovorio je: “Dovedi ih sve.” Oko jedan popodne vozač ih je iskrcao pred rezidencijom Johna Sheardona. Bili su spašeni.

- John Sheardon bio je vrlo smiren, vrlo hrabar čovjek.- kaže Lijek- Znao je kakvi su ulozi, točno je znao koliko je to što nas skriva opasno za njega i za njegovu suprugu. Ali baš je htio riskirati. Bio je čovjek jakih principa. Govorio je da su Iranci napadom na našu ambasadu prekršili diplomatska načela stara tisućama godina i bio je sretan da je dobio priliku učiniti nešto. Kad smo došli rekao nam je da je znao da Bob nije zarobljen i prije nego što ga je ovaj nazvao. Ne znam kako je to znao, nikad nam nije htio reći, ali rekao je da je očekivao poziv i unaprijed je odlučio da će nam pomoći što god na to rekli njegov ambasador kanadska vlada.- Ambasador Ken Taylor i vlada u Ottawi rekli su “da”. Počela je operacija “Canadian Caper.”

- John i Zena Sheardon živjeli su u pravoj vili, sa 20 soba i prostranim ograđenim dvorištem, nedaleko od rezidencije ambasadora Kena Taylora. -Da nije bilo Johna Sheardona mi ne bismo stupili u kontakt s Kanađanima. Naša jedina veza s njima bilo je Bobovo i Johnovo prijateljstvo.- kaže Lijek.

Revolucionarna garda po Teheranu je poslala ubilačke odrede. “Neprijatelje revolucije” jeo je mrak. Sheardonovi su činili sve da njihova kuća bude mirno utočište za Amerikance. Pripremali su velike večere, šalili se, usmjeravali razgovore na razne teme. Napadači su potvrdili da drže 52 Amerikanca kao taoce. Znajući da je ambasada okružena novinarima, zavezali su im ruke na leđima, stavili poveze na oči i paradirali s njima pred televizijskim kamerama.

-Gledali smo to na Johnovoj televiziji, bilo je užasno, bili smo bijesni. - kaže Mark. - Televizija se srećom pokvarila nakon deset dana i nismo tražili Johna da je popravi, program je ionako bio užasan. Ali viđali smo fotografije u novinama. Dobivali smo ponekad Internetional Herald Tribune, Newsweek, znali smo za božićni propagandni show kad su Iranci doveli iz Amerike tri ministra i paradirali taoce pred njima u malim grupama, znali smo za takve stvari. Kanađani su jako pazili što nam govore, tako da nismo znali sa čime se nose dok nas skrivaju. Nisu nam, primjerice rekli da su neki novinari doznali da smo pobjegli. Nisu htjeli da se nerviramo oko stvari na koje ne možemo utjecati. Dobivali smo reducirane informacije i dobro da je bilo tako.- kaže Lijek. Joe i Kathy Stafford odselili su se u kuću ambasadora Kena Taylora. Kod Sheardona ih je ostalo troje. Desetak dana kasnije, usred večere netko je zalupao na vrata. Sheardon je otišao otvoriti i u salon je ušao Lee Schatz. Američki ataše za poljoprivredu napad na američku ambasadu promatrao je iz svoga ureda u neboderu izvan kompleksa američke ambasade, preko ceste i sve izravno telefonski prenosio u State Department. Kad je vidio da napadači zauzimaju ambasadu pobjegao je i sklonio se kod prijatelja u švedskoj ambasadi. Ne zna se kako je doznao gdje su Amerikanci. Ali u filmu “Argo” stječe se dojam da oni nisu bili sretni da su dobili još jednoga bjegunca, Lee Schatz i u nastavku je operacije prikazan kao najslabija karika. - To je totalno pogrešno.- kaže Lijek - Lee Schatz bio je sasvim drugačiji nego što ga prikazuju. Mi ostali u “Argu” smo prikazani prilično točno, a glumac koji igra Leeja Schatza samo izgleda kao on, karakter je potpuno drugačiji. Lee Schatz bio je glasan, otvoren, vrlo prijateljski raspoložen, osmijeh mu nije silazio s lica, bio je odličan dodatni član naše grupe. - kaže Lijek.

U Washingtonu, predsjednik Carter naredio je pripreme za operaciju “Eagle Claw”, u kojoj su američki specijalci trebali izvući taoce iz ambasade. - Tek kad sam pročitao knjigu Roberta Wrighta “Naš čovjek u Teheranu” otkrio sam da je ambasador Taylor u to vrijeme sudjelovao u pripremama operacije “Eagle Claw”.- Kanadski ambassador bio je jedini pouzdani izvor obavještajnih informacija na terenu, u Teheranu je bilo još pet agenata CIA-e, ali svi su bili zarobljeni u ambasadi. -Jim Edward, šef sigurnosti kod Kanađana pokušavao je ući u našu ambasadu pretvarajući se da je pijan, pretpostavljali smo da je to napravio na nalog američke vlade, da dozna kako Iranci tretiraju taoce. Ali ništa drugo nisam znao -kaže Lijek. On, Cora i njihovi prijatelji izgubili su svaku vezu s Washingtonom. Neće je imati još mjesecima, dok u njihovu kuću jednoga jutra ne uđe Tony Mendez.





Baš kao što je i očekivao, Tonya Mendeza za nekoliko je dana u uredu dočekao njegov zamjenik. Mendez je isprva mislio da će morati izvlačiti taoce iz američke ambasade i prvi plan koji je poslao Carteru, po Mendezovu je mišljenju bio fantastičan: zamislio je da će ubaciti agente u Iran i proveo na poslu 90 sati u komadu osmišljajući kako će mrtvaca koji će imitirati šaha Rezu Pahlavija upotrijebiti za oslobađanje talaca -Operaciju Bodyguard. Bijela kuća odbila je taj plan.

Mendez je stajao u uredu i gledao dosijee na svom stolu. “State Department poslao je dopis u Bijelu kuću. Nisu svi zarobljeni. U kanadskoj ambasadi u Teheranu skriva se šestero diplomata. Svi su naši. Ti ih vadiš van.” rekao je zamjenik. Predsjednik ga je osobno odobrio.

Ben Affleck u filmu Argo tumači ulogu obavještajca koji provodi izvlačenje američkih diplomata iz Irana

Tony Mendez bio je iskusan operativac. Ured za tehničke operacije CIAi-in je Q Division, vrlo tajnovit i specijaliziran za istraživanje i dizajn napredne špijunske tehnologije. Znalo se da će Amerikanci trebati lažni identitet za izlazak iz Irana. A Mendez je bio vrhunski specijalist za krivotvorine i prerušavanje. Kad je preuzeo zadatak Mendez je prvo pomislio na vrijeme. Ako novinari išta doznaju o skrivanju Amerikanaca, imat će samo tri mogućnosti: biti brži od Komiteha, izvlačiti Amerikance iz talačke krize ili izvlačiti njihova tijela iz Irana.

I zaista, tek što je Bijela kuća odobrila operaciju izvlačenja šestero američkih diplomata, ambasadoru Kenu Tayloru i Johnu Sheardonu počeli su zvoniti telefoni. Zvali su razni ljudi, tražili su diplomate po imenima. Ambasador Taylor i njegov zamjenik Roger Lucy svim su se snagama trudili da ih uvjere kako nikakvih Amerikanaca kod njih nema. Jedini plan na početku bio je da pričekaju da taoci iz ambasade budu oslobođeni pa da onda na aerodrom dovedu i diplomate i kažu Revolucionarnoj gardi da i njih pusti s ostalima. Nije bio neki plan, diplomatima se nije svidio, ali drugoga nije bilo. Nisu znali što na drugom kraju svijeta Tony Mendez izvodi da ih spasi.

Više nitko osim ljudi koje je odabrao za operaciju nije smio ući u sobu 3S98 u centrali Ureda za tehničke operacije CIA-e. Bilo ih je desetak, sami specijalisti. Mendez nikad nije otkrio identitet čovjeka kojega je odabrao za svoju desnu ruku. Poznat je po kodnom imenu Julio.

Operacije izvlačenja, objašnjavao je kasnije Mendez, rade se u dvije glavne faze. Prva je tzv. umjetnička, u njoj se izrađuju lažni dokumenti, maske, vlasulje, kreira odjeća, pojavni aspekt novog identiteta. Druga je analitička i u njoj se dominantno radi na jeziku. Kad se postavlja osnovni plan akcije, obje se uzimaju u obzir. Mendezov je imao veliki problem: u vrlo kratkom vremenu morao je izvesti visoko rizičnu operaciju izvlačenja koristeći lažiranje identiteta u kojemu moraju sudjelovati potpuni amateri. Akcija je bila primjerena za specijalno trenirane operativce, nije imao pojma kako će se izvući sa činovnicima američkog konzulata.

Mark Lijek sa suprugom

Ali kad su počeli praktično razmišljati, shvatili su da imaju sreće. Ameriknaci su se skrivali kod Kanađana i to je bio njihov idealni paravan. Kanađane nitko nije mrzio, izgledali su isto kao Amerikanci i nije bilo šanse da Iranci provale jezične i kulturne nijanse koje su ih razlikovale. Nitko nije morao učiti strani jezik ni nepoznate manire. Da bi postali Kanađani, Amerikancima su prvo morali nabaviti državljanstvo, putovnice.

CIA od Drugoga svjetskog rata sakuplja primjerke svih putnih isprava izdanih svake godine bilo gdje u svijetu, stotine agenata prelaze granice da bi dobili pečate za bazu podataka. Ako im je trebala pakistanska putovnica iz točno određene godine- imali su jednu. Papir za ulaz u Tibet iz točno određene godine - imali su i to. Njihovi krivotvoritelji iz tih su originala mogli proizvesti dokumenata koliko je trebalo, ali s Amerikancima nisu htjeli riskirati. John Sheardon i ambassador Ken Taylor s vladom u Ottawi već su bili dogovorili da će se u talačkoj krizi u staviti na raspolaganje Sjedinjenim Državama. Njih su dvojica brinuli za stvari u Teheranu, a kanadski premijer Joe Clark osobno je preuzeo na sebe kanadski dio operacije. Kanađani su se već polako izvlačili iz Irana. Smanjili su osoblje na minimum i pripremali zatvaranje diplomatske misije. Amerikanci su znali da ih samom svojom prisutnošću osuđuju na strašan rizik. I State Department i CIA-i bili su svjesni da od Kanađana možda i previše traže, smatrali su da nakon pada vlade Mehdija Barzagana više nemaju izbora. Na njihovo iznenađenje, premijer Clark je čim su mu se obratili sazvao tajnu sjednicu parlamenta, prvu takvu sjednicu nakon Drugoga svjetskog rata. Tri dana nakon što je okrenuo prvi telefon, Tony Mendez pozvan je da dođe po šest originalnih kanadskih putovnica izdanih na lažna imena američkih diplomata.

S dokumentima u rukama, Mendez je trebao uvjerljivu priču. Napravili su mu tri scenarija, prema jednom Amerikanci su bili nutricionisti koji su u Iran došli pregledati usjeve, prema drugom su bili učitelji na ispomoći a prema trećem ljudi iz naftnog biznisa. Ali bila je zima, nije bilo usjeva. Učitelji… škole nisu radile već godinu dana.

Vrijeme je istjecalo i činilo se da je svaki scenarij preslab. Mendez je morao putovati u Ottawu prezentirati Kanađanima plan izvlačenja i spisak stvari koje je CIA trebala od njih, a nije imao plan. Noć prije leta nije spavao. Hodao je po kući i grozničavo razmišljao kakvu priču da smisli. Nije nikad znao objasniti kako se te noći sjetio Hollywooda, vjerojatno je to bio trenutak inspiracije nakon dana i sati mozganja. Kad se sjetio Holywooda, sve je sjelo na svoje mjesto. Oni znaju lagati, znaju sve o scenarijima i varkama. Čim je svanulo počeo ja telefonirati na zapadnu obalu, trebao je kontakte među filmašima. Imao je scenarij. Ekipa koja će snimati SF film u Iranu traži lokacije, treba im puno egzotičnih mjesta, pustinje, bazari, impresivna arhitektura. Tko u Iranu išta zna o holivudskoj produkciji?





Mendez se počeo raspitivati o detaljima. Usrećilo ga je kad je doznao da timovi za traženje lokacija obično putuju u grupama od 6-8 članova. Iranski računi u inozemstvu bili su zamrznuti i rado su primali dolare, osim toga, nova vlast pokušavala je na sve načine dokazati da je zemlja stabilna, čak su promovirali turizam. Dolazak holivudske filmske ekipe u Teheran bio im je kao naručen za propagandu. Tony je trebao organizatora, kamermana, scenaristicu, scenografa… Amerikanci su se bacilli na konstruiranje kompletne pozadine za šestero diplomata, uvjerljive slojeve njihove “stvarnosti” koji su mogli izdržati provjeru Iranaca.

Tony Mendez preselio je u Los Angeles. Njegov tim morao je konstruirati sve, od lažnih vizitki do sitnica koje će Amerikanci nositi po džepovima. “Džepno smeće” u operacijama s lažnim identitetom dobiva posebnu pažnju, to su sitnice koje će Iranci možda pronaći u kutevima torbi i rupama podstava na kaputima Amerikanaca i mogli bi im spasiti glavu. Mendez je od CIA-e izvukao 10 tisuća dolara samo za takve detalje. Za svakog od šestero Amerikanaca razradili su detaljni profesionalni dosije, dokumentaciju za filmsku opremu, listu “džepnog smeća”, lažne račune restorana u kojima su bili u Kanadi, zgužvane kutijice bombona, stare karte za kino iz Ottawe, mrvice duhana točno određenih cigareta, ključevi…malo pomalo, pred Mendezom je skupa s kreditnim karticama, vozačkim dozvolama, sindikalnim članskim iskaznicama, rasla njegova filmska ekipa iz Teherana. Osim za njih, Mendez se morao pobrinuti da zaštiti identitet svih ljudi koji su sudjelovali u tehničkim pripremama.

Trebao je puno usluga u Hollywoodu, ali nije ih mogao tražiti direktno, ovisio je o svojim kontaktima. Za traženje lokacija trebao je originalni scenarij, a prije svega, trebao je uvjerljivu produkcijsku kuću. Prijatelji su ga uputili na napuštene urede bivših studija Columbie, koji su se iznajmljivali. U petak je počeo telefonirati, u utorak je na tom mjestu bila nova firma, “Studio 6”, s natpisom na ulazu, uredima opremljenima do zadnje spajalice, telefonskim linijama i zaposlenicima, članovima obitelji Mendezovih kontakata u Los Angelesu. U uredima su našli hrpu starih filmskih scenarija. Među njima je bio SF “Argo: Kozmička konflagracija”. Mitološki motivi u dalekoj budućnosti, kao stvoreno za snimanje u Iranu. Da bi sve bilo uvjerljivo, Mendez je platio oglase u Varietyju i drugim holivudskim časopisima na kojima je najavio produkciju. Šanse da će itko iz Irana provjeravati sve slojeve priče bile su nkakve, ali operacija je morala biti besprijekorna.

U vili Johna Sheardona u Teheranu, vrijeme je prolazilo sporo. -Kad je došao Lee ponadali smo se da smo dobili četvrtoga za bridge, ali on nije igrao. Htjeli smo ga naučiti ali nije htio ni čuti. Joe i Kathy Stafford rijetko smo viđali, možda dva-tri puta mjesečno jer je bilo previše opasno da ih sele iz ambasadorove kuće u našu. Tako da smo uglavnom igrali scrabble, čitali sve knjige koje smo mogli pronaći. Isprva smo dosta razgovarali, ali kasnije, kako nitko ništa nije javljao o našem odlasku, počeli smo se povlačiti u sebe, možda smo bili i depresivni. Ja sam satima spavao. Da ubijem vrijeme. -

CIA-in agent otišao je s kanadskom putovnicom tražiti vizu u iransko veleposlanstvo u Ottawi. Iz te su originalne vize krivotvorili vize za Amerikance u Teheranu. Za stručne falsifikatore poput Tonyja Mendeza, bilo je dovoljno 15 minuta da naprave kopiju pečata na vizi, uvjerljivu poput originala. Na svakom je pasošu krivotvorio pečate graničnih prijelaza raznih zemalja, sa okrznutim rubovima i ostalim detaljima kakve ostavljaju rasklimani metalni pečati. Datum izdavanja svake putovnice namješten je tako da podržava priču o povijesti putovanja koju su opisivali pečati. Svaki detalj na dokumentima i u “džepnom smeću” imao je pokriće u stvarnosti.

Dok je njegov čovjek bio u Ottawi, Mendez je sa svojom lažnom putovnicom otišao po iransku vizu u Bonn, a Julio sa svojom u Ženevu. To se uvijek radilo tako, ako jedan agent ne bi dobio vizu u gradu u kojem je tražio, a drugi bi je dobio u svom, samo bi proslijedio svoju putovnicu s vizom prvome da je može dalje krivotvoriti. Amerikancima u rezidenciji Johna Sheardona u Teheranu vrijeme je sporo prolazilo, ali za monumentalni obavještajni poduhvat Tonyja Mendeza i njegova tima, tri mjeseca su bila ništa. Kanadska ambasada u Teheranu na lažna je imena Amerikanaca rezervirala avionske karte za Swissairov let iz Teherana za Zürich.

Jedina stvar koju Mendez nije mogao krivotvoriti bili su formulari koje su Amerikanci ispunjavali na teheranskom aerodromu neposredno nakon slijetanja. Bio je to bijeli obrazac sa žutom kopijom koji su iranski policajci na ulazu u zemlju potpisivali i pečatirali na obje kopije, putniku su davali žutu a sebi zadržavali bijelu. Putnik je na odlasku morao pokazati žutu kopiju. Pustili bi ga iz zemlje tek kada bi policajci utvrdili da se kopije slažu. Mendez je znao da na tome može pasti cijela operacija. Ali morali su otići u Teheran. Zatražili su dopuštenje da krenu i objasnili u kakav rizik ulaze. Dobili su dopuštenje za 10 minuta.

Tonyja su na odlasku zaustavili i dali mu telegram. Morao je sve obustaviti jer se predsjednik Carter želi još jednom čuti sa svojim savjetnicima. Nije bilo sumnje da je Tony Mendez pravi čovjek za operaciju izvlačenja američkih diplomata. Ali ako ga Iranci uhvate, dobili su čovjeka iz srca sistema. CIA će riskirati niz svojih tekućih operacija u svijetu. Za 20 minuta, stigao je novi telegram: “Vaša misija je odobrena. Sretno.”

Tony se ukrcao na avion za Teheran, s putovnicama šestero kanadskih filmaša, iz kojih se moglo vidjeti u Iran došli iz Hongkonga, gdje su dobili i iranske vize. Tonyjeva i Juliova putovnica izgledale su kao su došli iz Europe. Avionske karte napravljene su za letove koji su u Teherani završavali istovremeno, jedan iz Züricha, drugi iz Hongkonga. Tony je to napravio zato što su putnici iz Amerike i Europe ispunjavali obrasce na istom šalteru. Tako je kao putnik iz Züricha dobio potpis policajca koji je bio u smjeni i za let iz Hongkonga. Kad Amerikanci dođu s krivotvorenim obrascima, moći će lako dokazati da je policajac potpisan na njima bio na poslu kad su prema izmišljenom scenariju dolazili u Teheran iz Hongkonga.

Kod CIA-inih agenata zarobljenih u američkoj ambasadi u Teheranu napadači su pronašli nekoliko uređaja za špijuniranje, ali Mendezu je puno veći problem bio što su pronašli lažne dokumente koje je njegov odjel izrađivao za te agente a oni ih nisu stigli uništiti prije zarobljavanja.

- Mjesecima nismo imali nikakav kontakt s Washingtonom. Početkom siječnja rekli smo ambasadoru Taylora da prenese našoj vladi poruku da je vrijeme da se vraćamo kući i da se State Departmen izvoli pobrinuti za to. Nisam imao pojma da CIA uopće radi operacije izvlačenja. Trebao sam znati, ali pretpostavljao sam samo da će nam Kanađani dati svoje putovnice i napraviti neki plan prema kojemu ćemo napustitii Iran kao Kanađani. - kaže Mark Lijek. -Mislim da ni John Sheardon nije znao da dolazi tip iz CIA-e koji će nas izvući. On i Zena evakuirani su 10 dana prije nego je došao Tony Mendez. Roger Lucy uselio je k nama i postao nam domaćin, a Sheardonove su prebacili na novu misiju, u Kuvajt. Johnu je bilo vrlo teško oprostiti se od nas. Bilo je puno emocija.-





Mendez i Julio u dnevni su boravak u Sheardonovoj vili ušli 26. siječnja. Amerikanci nisu imali pojma tko dolazi. - Rekli su nam samo večeras imate goste. Shvatili smo da to mora biti netko tko nas dolazi izvusti ali u kad smo vidjeli Tonyja nismo mogli ništa zaključiti.- kaže Lijek. Tony Mendez odmah mu se svidio. -Odmah nam je rekao da nas je došao izvući, objasnio plan i rekao da imamo dva dana vremena da se pripremimo. Bio je totalno miran, imao je iskru u oku, imao je duha, impresionirao me. Divio sam se hrabrosti svakog čovjeka koji radi takav posao, jer sam znao koliko je to opasno.- priča. Tony Mendez 14 godina je bio operativac CIA-e jednom je svog kolegu agenta, crnca i jednog azijskog diplomata tako uvjerljivo prerušio u biznismene bijelce da su održali niz sastanaka u Laosu i išetali iz zemlje. Kad je jedan ruski inženjer prebacivao kutije s filmovima s užasno osjetljivim informacijama o novim super-MiGovima, Mendez je CIA-inim agentima pomogao da si skinu špijune KGB-a s vrata tako što im je dao “Jack-In-The-Box” kutije iz kojih, kad se otvore, iskaču klaunovi na federe. Agenti su čekali pogodan trenutak da se iskradu iz auta i čim su ustali, kutije su se otvorile, klaunovi iskočlii a KGB-ovci koji su ih pratili mislili su da su ovi i dalje u autu. Mendez je izvlačio stotine ljudi iz raznih zemalja svijeta, a za Amerikance je imao savršenu, elegantnu i smjelu strategiju: izići će iz Teherana na glavna vrata, pred nosom policajcima, carinicima i svim Komitehovim grubijanima. Rekao im je da mogu birati identitet s kojim će to učiniti. Ili će biti nutricionisti u pregledu usjeva, ili kanadski naftaši ili filmska ekipa iz Hollywooda. Mark je odmah odabrao Hollywood. -Iskreno, napravio sam to samo zato što sam vidio da se taj plan Tonyju najviše sviđa. Mislio sam ako on misli da je to najbolje, onda vjerojatno i jest kako god zvučalo.- kaže Lijek - Ali većini je taj plan najbolje sjeo.

- Mendez je pokazao scenarij za “Argo”, napisan prema knjizi Rogera Zelaznyja “Lord of Light” iz 1967. kanadske putovnice, boarding karte iz Hongkonga, karte za Švicarsku, vizitke, reklame za film, objasnio da će se u Hollywoodu netko zaista javiti na telefon ako iz Teherana nazovu “Studio 6”…-Bilo je u tome puno logike. Prva dva plana nisu bila ništa maštovito a i bilo bi nas lakše diskreditirati u tim ulogama, što smo mi znali o nafti i poljoprivredi? U Iranu ne bi bilo teško naći stručnjake za ta područja i suočiti ih s nama. Ali za Hollywood, mogao i izmisliti što mi je posao, tko bi mi proturječio? Tko bi mi u Iranu rekao ne, u Hollywoodu ne rade tako. Što sam dulje slušao Tonyja, shvaćao sam koliko je Hollywood briljantna ideja.- kaže Lijek. Imali su 36 sati da svoj lažni identitet uvježbaju dovoljno dobro da prežive saslušanja ako ih uhvate. Napravili su raskošnu večeru za Tonyja i Julia i dok su jeli, on ih je uputio u ostale detalje plana. - Nakon večere smo se razišli u svoje sobe i počeli učiti. A onda se vraćali na vježbanje.- kaže Lijek. Vježbanje je bila simulacija grubog isljeđivanja. Roger Lucy i jedan djelatnik novozelandske ambade pretvarali su se da su pripadnici Komiteha. -Ispaljivali su pitanja a mi smo morali odgovarati spontano, izbacivati točne odgovore bez razmišljanja.- kaže Lijek.

FOTO 'Argo' neočekivani pobjednik Zlatnih globusa

Bilo je teško, ali vrlo brzo su se uživjeli. Mark je bio organizator, Cora scenaristica, Lee Schatz je bio kamerman, Bob Anders redatelj. Tony Mendez bio je oduševljen njihovim žarom i brzinom kojom su usvajali svoje lažne identitete. Ali mali su veliki problem. Joe Stafford odbijao je surađivati.- On je bio najgori jer nije htio otići iz Teherana. Smatrao je da imamo moralnu obvezu ostati dok ne oslobode taoce. Smjenjivali smo se u krugovima, pokušavajući mu objasniti da nas ne smiju uhvatiti, jer to neće biti opasno samo za nas već i za druge ljude. Pokušavali smo ga urazumiti i ranije, ja sam već dugo znao da on tako misli, ali kako nije živio s nama nismo imali priliku to raspraviti s njim. Lee Schatz je pokušao te noći, malo prije nego što smo kretali.- priča Lijek. - Tony Mendez držao je Stafforda na oku. Kanađani su mu već ranije javili da Joe ne želi da ga izvlače pa prema njemu bili posebno pažljivi. Tony je na kraju prelomio i da će Stafford u izvlačenju dobro funkcionirati i ako se ne bude posebno pripremao.-

Noć prije polaska 28.siječnja 1980. napravili su raskošnu večeru. Nakon njihova odlaska kanadska se misija u Teheranu zatvarala. -Trudili smo se dokrajčiti sav alkohol u kući, da ništa ne ostane Irancima. Nismo išli spavati do sitnih sati, morali smo ustati u tri ujutro. - priča Lijek. U ranu zoru, još po mraku, po njih je došao autobus s vozačem Irancem. - Zbog njega smo morali odmah ući u uloge, ali nismo ništa riskirali jer smo ionako svi šutjeli.- priča Lijek. Tony Mendez otišao je ranije, kako bi izvidio stanje na aerodromu i kad dođu dao im znak je li sve u redu. -Jedini trenuci kad sam razmišljao da bi nešto moglo poći krivo bili su dok smo se vozili na aerodrom. Sjedili smo u autobusu, u mraku, mašta lako podivlja kad šutiš i sjediš. Preplavile su me loše misli. Razmišljao sam što ako nas provale, što ako imaju moju sliku na zidu? Iransko ministarstvo vanjskih poslova imalo je moju sliku jer sam je morao dati da dobijem diplomatsku iskaznicu. U kadrovskoj službi u ambasadi bilo je vjerojatno nekoliko desetaka mojih slika. - priča Lijek - Ako su nas Iranci stvarno tražili bilo je moguće da je pogranična policija na aerodromu već okačila tjeralice s mojom slikom. Čak ni Tony nije znao što imaju o nama. Nadali smo se da nisu dovoljno organizirani da bi nas provalili ali nismo mogli provjeriti. -

U zračnoj luci Mehrabad na zapadu Teherana od ranog je jutra bilo živo. - Minutu, dvije, bili smo šokirani kad smo ušli u glavnu zgradu. Prvi put nakon tri mjeseca bili smo izvan kuće. Odasvud je dolazilo jako svjetlo, bilo je toliko ljudi oko nas, imao sam osjećaj da svi gledaju u mene. Ali nisam se puno osvrtao.- kaže Lijek - To je kratko trajalo. Odmah smo pogledom našli Tonyja. Kako smo se i dogovorili, stajao je na šalteru Swissaira i smiješio nam se, bio je to znak da je sve u redu i da nastavimo dalje.- Ali Lee Schatz se odjednom odvojio od grupe i pojurio naprijed. - On je još s autobusa sišao prvi i pojurio ispred nas u aerodromsku zgradu, morali smo se mučiti da ga stignemo. - kaže Lijek.

Prvo su morali na carinu, na pregled prtljage. To je prošlo glatko. -Kad smo prošli carinu, mentalno mi je sve počelo sjedati na mjesto. Odjednom sam se smirio i postao gotovo siguran da ćemo uspjeti. - kaže. U to vrijeme na aerodromu su bile dvostruke kontrole. Profesionalci, policajci i carinici, obavljali su svoj posao kao i prije, ali Komiteh je na svim točkama rasporedio i svoje ljude. - Sve se provjeravalo duplo. Ali toga jutra Komitehovaca gotovo da nije bilo, vidjeli smo ih samo par. Mislim da su u CIA-i znali tu dinamiku i da su zato odabrali rani jutarnji let. - kaže Lijek. Kasnije je doznao da su druge vlade stavile Amerikancima na raspolaganje svoje obavještajce. Oni su izviđali kretanje na aerodromu i tako su razvili najbolji tajming za polazak s aerodroma. Prvi jutarnji Swissairov let za Zürich bio je idealan. CIA je još nekoliko tjedana ranije javila kanadskoj ambasadi u Teheranu da “filmskoj ekipi” rezervira karte za taj let. Ali Mark se i dalje bojao gardista.

- Puno sam puta odlazio na taj aerodrom dočekivati ljude. Bio sam u svako doba dana i noći i znao sam koliko je teško bilo obaviti bilo što s ljudima iz Komiteha. Carinici i policajci ponašali su se kao i svi u svijetu, korektno i suzdržano a gardisti su perili puške u ljude, vikali… Laknulo nam je kad smo shvatili da ćemo vjerojatno morati proći samo kontrolu profesionalaca. - priča Lijek. Jedan je član grupe ostao izuzetno napet. Lee Schatz kao da je zaboravio cijeli plan. Odvojio se od grupe i pojurio na šalter za pregledavanje putovnica.

- -Nismo se zabrinulim bili smo više začuđeni, pitali smo se što se događa. Bili smo predaleko od njega i nismo mogli ništa vidjeti- kaže Lijek. Schatz je predao putovnicu policajcu. Ovaj je postao sumnjičav. Gledao je u Leeja, pa u fotografiju, pregledavao je cijelu putovnicu. Lee je shvatio da na fotografiji u putovnici nema brkove. -Zabrinuli smo se tek kad smo vidjeli da se hvata za vrhove brkova. Ja isto na slici u putovnici imao golo lice, a dok smo bili kod Sheardona pustio sam bradu.- priča. -To moje bila je jedna jako jadna brada, ali Tony mi ju je malo popravio maskarom prije nego smo krenuli. Izgledala je skoro respektabilno- smije se Lijek - Pitao sam se, ako Leeja gnjave zbog brkova, što će tek raditi meni s mojom jadnom bradom iako je, ponavljam, s maskarom izgledala sasvim OK. Začudo, nisu rekli ništa.-

Nakon što su prošli kontrolu dokumenata ušli su u čekaonicu. Komiteha nije bilo ni na vidiku. Od slobode ih je dijelilo sat vremena. Onda šok. Preko razglasa najavili su da se led odgađa tri sata, tehnički problemi. -Bio je to odvratan osjećaj. - kaže Lijek - Nismo znali je li let stvarno odgođen zbog kvara ili su nas provalili. Bojali smo se da će nas netko u čekaonici prepoznati, troje iz naše ekipe radili su na šalteru za vize, vidjelo ih je doslovno tisuće Iranaca. Bilo tko u toj čekaonici mogao je prići Cori ili nekome od njih i reći vi ste oni koji ste mi odbili vizu, znam vas. Jedna takva osoba bila je dovoljna. Pomisao da moramo sjediti tamo još tri sata uznemirila nas je.- priča. Joe Stafford i njegov osjećaj obveze prema američkim taocima nije se isprva činio kao veliki problem, ali se pokazalo da jest. Čak i na aerodromu držao se distancirano. Kako je znao perzijski, čitao je iranske novine pred stražarima iako su glumili Kanađane koji ne znaju njihov jezik. - Coru je nekoliko puta nazivao njezinim pravim imenom, pobjesnili smo. Otišli smo na drugi kraj čekaonice, samo da ne sjedimo kraj njega- priča Lijek. Srećom, let je zaista odgođen radi kvara i popravak je relativno kratko trajao. Kad su ušli u avion i pola sata kasnije čuli pilota kako objavljuje da izlaze iz iranskog zračnog prostora, njihova agonija bila je gotova. Polijetanja su danas Marku Lijeku sasvim obična stvar.

Mark Lijek i Cora Amburn-Lijek i danas žive u sretnom braku

- Puno sam letio nakon toga i rijetko me kad uzlijetanje podsjeti na taj dan. Ipak, kad se sjetim, naručim bloody mary da proslavim što sam danas ovdje.- kaže. Pričamo o lanjskom napadu na američki konzulat u Bengaziju u kojemu je ubijen američki ambassador u Libiji J Christopher Stevens. -Kad sam to čuo pomislio sam kako nam, čini se, i dalje ne predviđanje takvih kriza i priprema za njih. Vlada nam ne govori puno o tome zašto se to u Libiji dogodilo, a ono što kažu pokaže se kao neistina.- kaže Lijek - Još se pitam zašto je ambasador poslan tamo bez adekvatnog osiguranja, a to se nadovezuje na iransku situaciju kad nismo imali osiguranje i nismo bili spremni. Nažalost, napad u Libiji podsjetio me na Teheran.- kaže.

Mark Lijek i Cora Amburn - Lijek i danas žive u sretnom braku. Imaju dvoje odrasle djece, bili su u Veloj Luci jer je pobratimljena s njihovim gradom Anacortesom i sada čekaju da vrate gostoprimstvo Korčulanima. O svojim je teheranskim danima napisao knjigu “The Houseguests: A Memoir of Canadian Courage and CIA Sorcery” (Gosti: Sjećanja na kanadsku hrabrost i CIA-ino čarobnjaštvo) u kojoj je detaljno opisao i Sheardonovu ulogu.

Operacija izvlačenja američkih talaca “Eagle Claw” završila je debaklom, prije nego je i počela. Ali fascinantna priča o operaciji “Canadian Caper” poznatijoj kao “Argo” svako malo opet iskrsne u javnosti. Nije se loše ponekad podsjetiti na tisuće djelatnika diplomatskih predstavništava u svijetu. U miru, oni su živa, fizička veza među ljudima, u ratu su meta i nose teret politika svojih vlada, njihovih interesa i neprijateljstava. Među diplomatima su sjajni ljudi, legende poput Johna Sheardona, lojalni poput iranskih i američkih djelatnika ambasade u Teheranu, i naprosto normalni ljudi poput Marka i Core Lijek, Boba Andersa i njihovih kolega i mnogih drugih. Zbog prirode svoga posla, oni uglavnom ostaju anonimni.

Mark Lijek podsjeća na još jednu skupinu ljudi koja je prešućivanjem doživjela najveću nepravdu. - Mi smo imali sreće. Ali zaboravlja se na sudbinu talaca. Ti ljudi bili su zarobljeni i maltretirani 444 dana. Neki su se oporavili. Ali drugi još pate, barem jedan kojega poznajem se ubio, više njih postali su alkoholičari, mnogi imaju PTSP. Zato mi je drago da su u filmu “Argo” prikazali lažna strijeljanja i druge traume koje su taoci proživljavali. Svi vole slušati našu priču, vjerojatno zato što ima sretan kraj. Ljudi vole sretne završetke. Ali taoce iz ambasade u Teheranu zaboravljaju. Oni jesu oslobođeni, ali više od godinu dana proživljavali su pakao i još žive s tim sjećanjima. To nije happy end.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. kolovoz 2022 01:49