Ovogodišnji Berlinale vrvi biografskim filmovima. Festival je otvoren “Djangom” Etiennea Comara, koji prati život kultnog belgijskog jazz gitarista Reinhardta, romskoga podrijetla.
Uslijedili su “Mladi Karl Marx” Raoula Pecka te “Završeni portret” Stanleyja Tuccija, nastao prema knjizi likovnog kritičara Jamesa Lorda, u kojoj opisuje kako je 1964. godine desetak dana pozirao poznatom kiparu Albertu Giacomettiju.
Niti jedna biografija nije pretjerano oduševila stručnjake (“Završni portret” je, štoviše, proglašavan suludim), a sve su nazvane mlakima. Posljednje u nizu prikazanih filmskih postignuća o poznatim osobama ipak je uspjelo, ako ne zbog kvalitete filma, onda zbog zanimljivosti svoje središnje ličnosti, uzburkati kritiku.
Radi se, naime, o filmu “Beuys” Andresa Veiela, koji je pokušao oslikati život konceptualnog umjetnika, aktivista, revolucionara, jednog od najkontroverznijih umjetnika i najvećih vizionara svojega vremena, Josepha Beuysa. Film je napravljen kao dokumentarac, a jedini je u toj formi koji se prikazuje u natjecateljskom programu.
Prvotni plan redatelja bio je da otprilike trećinu filma, koji traje više od sto minuta, čine arhivske snimke, ali na kraju je ispao gotovo u potpunosti sastavljen od originalnih snimki, audiozapisa, fotografija i intervjua iz umjetnikova života.
Beuysov se rad smatra krucijalnim za suvremeno razumijevanje umjetnosti performansa, pa se tako s njegovim utjecajem povezuju djelovanja Marine Abramović i Ai Wei Weija, najpoznatijih živućih konceptualnih umjetnika. Prvu je samostalnu izložbu imao u jednoj privatnoj galeriji u Düsseldorfu krajem 1965. godine.
Tada je izveo performans koji je i danas, tridesetak godina od njegove smrti, jedna od njegovih najzapamćenijih akcija.
Nazvao ga je “How to Explain Pictures to a Dead Hare”, a sastojao se od toga da je Beuys najprije zaključao sva vrata galerije, ostavivši posjetitelje vani i dopuštajući im da promatraju njegov rad isključivo izvana, kroz prozore.
Glavu si je premazao medom i zlatnim listićima te počeo, kako je naslovom i najavio, objašnjavati slike mrtvome zecu kojega je držao u ruci.
Šetao je po galeriji od djela do djela i šaptao životinji. Povremeno se vraćao u sredinu prostorije, gdje je na podu bilo položeno mrtvo drvo jele, a zatim se vraćao interpretaciji umjetničkih djela. Nakon tri sata sjeo je na stolicu na ulazu u galeriju i, okrenuvši im leđa, pustio posjetitelje da uđu.
Kontroverzan je bio i performans koji je izveo devet godina kasnije, pod nazivom “I Like America and America Likes Me”. Beuys je tada odletio u New York i cijeli se umotao u svoj najdraži materijal, filc (od kojeg je bio napravljen i njegov šešir, bez kojeg je pristao biti fotografiran samo jednom u životu, pred smrt).
Takav je iz zračne luke u vozilu hitne pomoći prevezen u malenu prostoriju Galerije Rene Block, u kojoj se nalazio divlji kojot, i iduća je tri dana u toj prostoriji provodio osam sati dnevno.
Tamo je svirao triangl i pružao kojotu svoje rukavice, a na kraju trećeg dana uspio je životinju i zagrliti. Povratak kući umjetnik je oranizirao identično poput dolaska - iz hitne pomoći ušao je u avion, a zanimljivo je da vlastitim stopalom nikada nije kročio na američko tlo i sve što je vidio od Amerike je unutrašnjost galerije i prostorije s kojotom.
O osebujnome karakteru i aktivizmu umjetnika govori i preformans “7000 oaks”, kada je uz pomoć volontera u njemačkom Kasselu Beuys zasadio sedam tisuća hrastova, a uz svaki je postavio bazaltni kamen. Umjetnička i ekološka intervencija imala je za cilj dugoročnu promjenu vizura grada, a projekt je danas valoriziran kao jedan od najvažnijih dijelova grada.
Dobar dio svojeg imidža Beuys je izgradio na mitovima o sebi, koje je sam izmišljao, a u kojima je išao toliko daleko da se prezentirao gotovo poput mitskog lika.
Tvrdio je tako, među ostalim, da je za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je radio kao pilot, bio ustrijeljen iz neba, nakon čega su ga spasili Tatari s krimske fronte.
Na kraju se ispostavilo da je njegova uloga bila puno manje herojska i romantična, ali priča je ispunila svoju svrhu - stvaranje imidža. Njega je uspješno stvarao, osim kroz umjetnost, i kroz čitav niz drugih aktivnosti, od predavanja koja je držao i po 12 sati do sudjelovanja u raznim emisijama i radu na kampanjama njemačke zelene stranke.
Film Andresa Veiela pokazao je, slažu se kritičari The Guardiana i Varietyja, da veliki potencijal teme ne mora nužno proizvesti dobar film.
Kako kažu, “Beuys” je uspio pokazati osebujan i eklektičan karakter čovjeka skeletonskog lica te oslikati duh njegova stvaranja, ali nije uspio smjestiti ga u povijesni kontekst i pokazati ogroman utjecaj kojim je umjetnik izmijenio poimanje umjetnosti općenito i oblikovao generacije stvaraoca koji su došli nakon njega.