Bio je najutjecajniji filmski kritičar u našoj povijesti, a studenti su ga obožavali pa po nekoliko puta upisivali njegov kolegij

Možda niste pročitali nijednu kritiku Davida Strattona, ali ste po svoj prilici za njega čuli. Umro je u četvrtak, imao je 85 godina, a prednost mu je bila ta što je pisao o australskoj kinematografiji, koja se sve do sedamdesetih nije imala čime pohvaliti. Tada su međutim zaredali filmovi Petera Weira ("Piknik kod Hanging Rocka", "Posljednji val") i mnogi drugi (Strattonu je najdraži australski film bio "Newsfront" Philipa Noycea), no to tada već poznatog kritičara nije osobito pogađalo. Sebe je uvijek smatrao "građaninom svijeta", a takav mu je bio i filmski ukus. Uostalom, rođen je u Engleskoj, tamo je gledao i prvi film – talijanski "Kruh, ljubav i mašta" Luigija Comencinija s Ginom Lollobrigidom i Vittoriom De Sicom – međutim, u ranim danima najviše ga se dojmio "Sedam samuraja" Akire Kurosawe, da bi ga poslije zamijenio njegov najdraži film svih vremena, mjuzikl Stanleyja Donena i Genea Kellyja "Pjevajmo na kiši".

Odrastao je takoreći bez oca, koji je morao u rat i vratio se kući kad je sin već imao sedam godina,što je poslije utjecalo na izvjesnu distancu u njihovim odnosima. Odgojila ga je zapravo baka, ona ga je vodila u kino i kazalište i znatno utjecala na njegov svjetonazor. Možda je u tome pretjerala, jer je mali Stratton bio potpuno zaluđen filmom, čak u tolikoj mjeri da je zapustio srednju školu i pristupao najrazličitijim filmskim društvima. Njegov kozmopolitizam ogledao se u tome da je 1963. odlučio otići u Australiju, prvotni aranžman predviđao je samo dvije godine boravka, no i tamo je bila vrlo aktivna filmska scena, koja je Strattona doslovno progutala. Upravo je počeo s radom Sydney Film Festival i on se na njega ubacio kao razvođač, ali ne zadugo, jer je već naredne godine bio u upravi, da bi 1966. postao i direktor festivala. Tek se poslije doznalo da ge je pratila i tajna služba, zbog velikog broja sovjetskih filmova koje je uvrštavao u program, a krajem šezdesetih posjetio je i Moskvu.

Predavao je povijest filma na Centru za produžene studije na Sveučilištu u Sydneyju, a mnogi su i po nekoliko puta upisivali taj studij, jer su Strattonova predavanja bila zanimljiva i obavezno začinjena filmskim insertima. Godine 1986. upoznao je kritičarku Margaret Pomeranz, koja je poput njega radila na kanalu SBS (Special Broadcasting Service), nekoj vrsti hibrida javne televizije, i zajedno su počeli kreirati emisiju o filmu "The Movie Show" koja je trajala sve do 2004., kada su je oboje sporazumno ukinuli nezadovoljni kreativnim pravcem kojim se usmjerila uprava tog kanala. Kasnije su na kanalu ABC osnovali emisiju "At the Movies", a kad se i ta ugasila 2014., opet na njihovu inicijativu, Strattonu je bilo žao što više nemaju platformu na kojoj bi promovirali nezavisne filmove.

Stratton je redovno pisao za poznati američki tjednik Variety, ali i za The Weekend Australian, i to preko 30 godina. Bio je redovit suradnik poznate publikacije The International Film Guide, a znakovit je njegov odabir deset najboljih filmova svih vremena koji je napravio 2012. za britanski magazin "Sight & Sound" u kojem su se našli "Charulata" Satyajita Raya, "Građanin Kane" Orsona Wellesa, "U tijeku vremena" Wima Wendersa, "Lola" Jacquesa Damyja, "Uzak" Nurija Bilgea Ceylana, "Udaljeni glasovi, umrtvljeni životi" Terencea Daviesa, "Prisluškivanje" Francisa Forda Coppole, "Tragači" Johna Forda, "Putujući glumci" Thea Angelopoulosa i – dakako – "Pjevajmo na kiši".

Napisao je šest knjiga o filmu, jedna mu se zove "Popišao sam se na Fellinija", to je neka vrsta autobiografije, u kojoj – između ostalog – prepričava kako je završio njegov pokušaj da se u supijanom stanju u zahodu rukuje s Fellinijem. Australski redatelji, poput Jeffreya Wrighta ("Romper Stomper") nisu mu ostajali dužni, pa su ga na uglednim festivalima kakav je venecijanski polijevali vinom.

Umro je u bolnici u Plavim Planinama, blizu kuće u kojoj je stanovao, a australski pisac Stephen Vagg u tom je povodu napisao da Stratton ima puno pravo da se nazove najutjecajnijim filmskim kritičarom u našoj povijesti.