StoryEditor
Jiří Menzel

Bio je velemajstor perolakih komedija koje su kao kiselina nagrizale svaku ideologiju

U Pragu je u 82. godini umro Jiří Menzel, jedan od najpoznatijih režisera novog vala
Jiri Menzel 
 Biljana Gaurina/Cropix

Postoje filmske scene koje kao da kristaliziraju cijelu jednu epohu, pa i čitav duh nacionalne kulture. A u takve scene spada i ta, najslavnija scena filma “Strogo kontrolirani vlakovi”. U njoj, ženskar skretničar Hubička (Josef Somr), tijekom noćne stanične smjene zavede mladu telegrafisticu Zdeničku (Jitka Zelenohorská). Tijekom erotske predigre, željezničar joj ispečatira stražnjicu njemačkim službenim pečatom, da bi sutradan - na farsičnom disciplinskom saslušanju - bio kažnjen zbog “povrede službenog njemačkog jezika”.

Jiří Menzel imao je 28 godina kad je u ljeto 1966. snimio tu najpoznatiju scenu najpoznatijeg češkog filma. Snimio je scenu i snimio film koji će obilježiti čitavu jednu epohu. Nije samo riječ o tome da su “Strogo kontrolirani vlakovi” bili veliki hit, da su dobili hrpu nagrada, uključujući i Oscara. Taj je film - što je mnogo više - definirao eru. Zajedno s nekoliko jednako genijalnih filmova Miloša Formana, Menzelovi su “Vlakovi“ ostali kao filmski spomenik praškog proljeća, obećavajuće i libertinske ere u kojoj se činilo da je sve dopušteno, a socijalizam bez krute maske ne samo moguć, nego i dosegnut.

Sovjetski tenkovi prekinuli su to dugo, romantično proljeće, no “Strogo kontrolirani vlakovi” ostali su kao ultimativni češki film. Kao film-amblem kulture koja se svemu spremna smijati: smijati strahu, smijati smrti, smijati autoritetu.

Debi s omnibusom

Čovjek koji je snimio taj film - Jiří Menzel - preminuo je u subotu u 82. godini života. Svjetski film izgubio je jednog od svojih najpopularnijih klasika, te najslavnijeg istočnoeuropskog komediografa. A hrvatska kultura izgubila je dugotrajnog prijatelja, čovjeka koji je u Hrvatsku često navraćao, rado i često režirao u kazalištu, pa čak snimao i dokumentarce o jadranskom turizmu. Oni koji Menzela pamte, reći će da nije nimalo nalikovao na vlastita djela: ako su mu filmovi bili lepršavi, čovjekoljubivi i vedri, on je sam nerijetko znao biti mizantropski prijek.

No, bio je veliki režiser, kamen temeljac onog što je danas brend “češkog filma”. Menzel je rođen 1938. u Pragu, u intelektualnoj obitelji: otac mu je bio novinar i dječji pisac. Studirao je na slavnoj akademiji FAMU. Nakon par školskih filmova, prvu je pravu priliku dobio u omnibusu “Biseri iz dubina”, kolektivnom filmu pet čeških redatelja prema pripovijetkama iz istoimene zbirke Bohumila Hrabala. Menzel je u omnibusu režirao prvu priču, “Smrt pana Baltazara”. Menzelova karijera tu se prvi put preplela s djelom pisca kojem će se stalno vraćati, a to je Bohumil Hrabal. Postoje režiseri koji se stalno vraćaju istom piscu ili s njim intenzivno surađuju: takav su tandem, recimo, Béla Tarr i László Krasznohorkai.

image
Selo moje malo
Jiri Menzel

Hrabal i Menzel nisu bili iz istog kulturnog kruga, ni vršnjaci: Hrabal je od mladog režisera bio stariji 24 godine. Ali, Hrabalova spremnost da se sa svime zafrkava i da sve veliko i pompozno izvrgne ruglu perfektno su se podudarali sa senzibilitetom mladog režisera. Nakon što je prethodno dvoje režisera pokušalo ekranizirati Hrabalove “Strogo kontrolirane vlakove” i odustalo, posla se kao treći latio Menzel.

Napravio je film o Drugom svjetskom ratu koji je bio stubokom oprečan od ogromne većine. Unatoč tome što se glavni junak filma ispostavi kao heroj, te što gine, bio je to film bez martirija i pompe. Menzel i Hrabal strašnoj povijesnoj eri pristupaju s rugalačkim humorom, a predmet najjetkije satire jesu oznake države, ideologije i moći: uniforme, kape, pečati, okoštali ideološki i birokratski jezik. Menzel se tu - ne posljednji put - satirički dohvaća svoje omiljene teme, a to su češko podložništvo, kolebljivost i pristajanje na svaku vlast.

“Ševa” u bunkeru

“Strogo kontrolirani vlakovi” bili su enormni uspjeh i 28-godišnjeg debitanta pretvorili u zvijezdu. Film je 1968. dobio i Oscara za strani film, a zbog neodoljivog se Menzelovog filma dogodilo da je jugoslavenski film zauvijek ostao bez igranog Oscara. Najcjenjeniji film Yu kinematografije - Petrovićevi “Skupljači perja” - bili su u konkurenciji iste godine, no kraj “Strogo kontroliranih vlakova” nisu imali šanse.

Tih srednjih šezdesetih, praško je proljeće na vrhuncu, a Menzel proizvodi po tekućoj traci filmove nejednake kvalitete. Najslavniji i najpapreniji od njih bit će dovršen u zimu 1969., kad su sovjetski tenkovi već u Pragu. To je “Ševa na koncu”, film o skupini intelektualaca koji u ČSSR 50-ih godina po kazni budu poslani da rade fizičke poslove na odlagalištu metalnog otpada. Bila je to najmračnija, najsarkastičnija i najpolitičkija od Menzelovih komedija. Da je bila dovršena desetak mjeseci ranije, to ne bi bio problem - ali, u ambijentu sovjetske “normalizacije” film je hitro bunkeriran i nije prikazan u Čehoslovačkoj sve do pada Zida.

image
Strogo kontrolirani vlakovi
Jiri Menzel

Pred čehoslovačkim autorima te ere nametao se težak izbor: da li pobjeći cenzuri i emigrirati, ili ostati i raditi u novim, kudikamo otežalim uvjetima. Forman je emigrirao i postao po mnogo čemu drugi i drukčiji, američki režiser. Menzel je ostao. Procijenio je - vjerojatno ispravno - da svoju kreativnost ne može presaditi u drugu klimu, izvan svog jezika, kulture, humora, literarnih izvora. Tijekom godina normalizacije redovno radi, ekranizira i svog omiljenog Hrabala (Postrižiny/Prečice, 1980), no filmovi mu nisu zapaženi. Sve do 1985., kad se vraća na veliku scenu ruralnom komedijom “Selo moje malo”. Ta vedra, apolitična komedija o debelom meštru i njegovom tupastom šegrtu postat će - barem u Jugoslaviji - ultimativni “češki film”. Danas - s podosta koloniziranim multipleks-repertoarom - zvuči nestvarno da je jedan češki film bio golemi hit i tjednima dominirao kino repertoarom u Zagrebu. Menzel se potvrdio kao sjajan, izvanredni zabavljač.

Režije u kazalištima

To je doba kad počinje intenzivno režirati u kazalištu, među ostalim i u Hrvatskoj. U zagrebačkom kazalištu Komedija režira “Nemoćnik u pameti” i francusku burlesku “Budala za večeru”. Još je 80-ih na Dubrovačkim ljetnim igrama postavio “Hamleta”, a 1990. u Teatru ITD režirao je s Ivicom Boban Machiavellijevu “Mandragolu”. U času kad pada Berlinski zid, Menzel ima 51 godinu i status nacionalne filmske ikone. Mnogim istočnoeuropskim autorima devedesete su pale teško.

Teško im se bilo probuditi u novom svijetu u kojem više nema cenzora, više nisu disidenti, ali u novoj kapitalističkoj ekonomiji ne mogu nadomjestiti državni novac i zatvoriti budžet. Menzel se prilagodio - snima rjeđe, ali veće i raskošnije filmova. U trenutku kad je sve rusko i sovjetsko bilo “puj-pik!”, on u međunarodnoj koprodukciji i na ruskom jeziku ekranizira roman “Život i nevjerojatne avanture regruta Ivana Čonkina” pisca Vladimira Vojnoviča.

Najskuplji projekt

Svoju neraskidivu vezu s Hrabalom Menzel će zaključiti svojom posljednjom ekranizacijom i posljednjim važnim filmom: “Služio sam engleskog kralja” iz 2006. Roman o konobaru koji tijekom njemačke okupacije služi okupatorske oficire u otmjenoj ladanjskoj vili bio je napisan još 70-ih, a objavljen 1983. Dugo je bio predmet Menzelove želje, no prava su bila zauzeta, a nosilac ih nije htio prepustiti. Menzel - koji nije bio najlakša narav - otišao je tako daleko da je producenta koji je pridržavao prava išibao na crvenom tepihu u Karlovym Varyma.

Na koncu je snimio film, najambiciozniji i najskuplji do tada. Kritike su bile umjereno pohvalne, no teško se bilo oteti dojmu da smo sve to jednom već gledali, ali svježije, življe i u pravom povijesnom trenutku. Do kraja karijere, Menzel će snimiti samo još jednu komediju - “Donžuani” (2013) koja je prošla osrednje. Duga i produktivna Menzelova karijera imala je uspona i padova te umnogome počiva na tri genijalna filma.

No - ta tri filma stvarno su i sjajni i važni. Menzel je s njima postao pravi istočnoeuropski klasik, ali ujedno i drukčiji od tipske slike istočnoeuropskih klasika. Umjesto mrkih i preuzetnih filmova o kolektivu, patnji i nacionalnoj sudbini, snimao je zabavne i perolake filmove koji su poput kiselina nagrizali svaku pompu, svaku ideologiju i sav nacionalni ponos.

'Svi smo ga doživljavali kao čovjeka švejkovskog duha'

Rajko Grlić režiser

- Jiří Menzel bio je redatelj koji je sjajno letio na krilima Hrabalove literature. Bio je sinonim za pravog Čeha, kojeg svi mi percipiramo kao čovjeka švejkovskog duha - priča nam o svojem kolegi naš redatelj Rajko Grlić, koji je Menzela, priča, upoznao na raznim filmskim festivalima na kojima su se obojica natjecali. - On je pravio filmove na temelju Hrabalove literature. To su bila djela koja su ulazila u dušu malih ljudi, onih koji su živjeli po malim mjestima, zaseocima, precizno predstavljajući njihove navike i duh. Kroz njegove će filmove arheolozi najbolje upoznati Čeha - govori Grlić. Kako je on studirao film u Pragu, bio je dobro upoznat s Menzelovim radom i djelom čak i prije nego su se njih dvojica osobno upoznali.

- On je na fakultetu bio tri generacije ispred mene. I prije nego smo se počeli kretati u istim krugovima, odlazio sam u jedno maleno kazalište u kojem je on postavljao predstave. Pamtit ću ga i kao sjajnog kazališnog redatelja - prisjeća se. Bio je to, kaže, jedan jako duhovit i vrckav čovjek. - A zanimljivo je i da je uživao u glumi. Nema puno režisera koji imaju tu strast. No, kad ona postoji, onda je obično jako velika i snažna - priča Grlić. - Vječito smo se zezali kad bismo se vidjeli. Jedan smo drugom otimali festivale. Tako je bilo i kada sam ga posljednji put vidio, na jednom festivalu u Holandiji. Cijeli dan smo govorili o tome tko će dobiti nagradu. Na kraju sam ja uspio. On se ljutio ravno nekoliko minuta. A onda smo slavili. Bila je to prava prijateljska igra - kaže Grlić.

Dagmar Ruljančić prevoditeljica

Dagmar Ruljančić, kao Čehinja koja se doselila u Hrvatsku, u protekla četiri desetljeća postala je jedan od najvažnijih i najaktivnijih protagonista kulturne suradnje dviju zemlja. Redatelja Menzela upoznala je, prisjeća se, još kao studentica. - Studirala sam na Filmskoj akademiji i na Karlovom sveučilištu u Pragu, a zarađivala sam pišući za mahom filmske časopise, pa sam tako i Menzela intervjuirala. Kao djevojka preselila sam se u Zagreb gdje sam upoznala Nenada Patu, urednika filmskog programa na Televiziji Zagreb. Predložila sam mu da dovedemo Menzela u emisiju “3, 2, 1... kreni!”, koju je taman pokrenuo s ekipom mladih filmaša. Dugo smo ga pokušavali dovesti u Hrvatsku. Menzel je tada radio za kompaniju Čehoslovački film, i kada je napokon dobio odobrenje za dolazak, bio je to njegov prvi izlazak iza željezne zavjese. Zaljubio se u Hrvatsku, jer, znate, volio je more, kao i svi Česi. No, ipak su mu se najviše svidjeli naši glumci. Slabo se zna, ali Menzel je režirao predstave po cijeloj Europi, a u Hrvatskoj čak njih 10-ak. Moja je funkcija bila biti uz njega kao prevoditeljica u kazalištu. Bila bi to intenzivna druženja po osam sati na dan za vrijeme glumačkih proba i postavljanja predstave – ispričala nam je Dagmar Ruljančić.

S vremenom, ona i Menzel postali su prijatelji, stoga joj je teško objektivno reći kakav je njen dojam o tom velikom redatelju. - Bio je duhovit, blag i uporan, vrlo talentiran, pogotovo za komediju. Napravio je dva dokumentarna filma za Hrvatsku televiziju na kojima sam ja surađivala kao scenaristica i prikupljala sam materijale za film. Bilo je divno s njim surađivati, uvijek je slušao naše ideje i film je paralelno nastajao s našim doradama – objašnjava prevoditeljica.

U jesen 2017. na inicijativu Hrvatsko-češkog društva i prevoditeljice Dagmar Ruljančić s kojom je godinama surađivao Menzel je pristao snimiti dokumentarni film o Zagrebu, ali u tome ga je spriječila teška bolest od čijih posljedica je i umro. - U trenutku kada smo dogovorili financijsku konstukciju, javljeno nam je iz Češke da je obolio pa je cijeli projekt stao – ističe prevoditeljica. Njezin suprug Dragan Ruljančić bio je snimatelj na Menzelovim dokumentarcima o Hrvatskoj.

- Moj suprug bio je Menzelov šulkolega, iako nešto kasnije, studirali su na istoj Akademiji i stoga su se dobro razmijeli – dodaje. Vijest o Menzelovoj smrti potresla ju je jer bili su dobri prijatelji. - Teško je zamisliti češki film bez njega. On je bio predstavnik češkog novog vala i zadužio je češki film – naglašava Dagmar Ruljančić.

Marijan Lipovac predsjednik Hrvatsko-češkog društva

- Menzela sam upoznao i samo jednom s njim komunicirao 2001. godine u prostorijama Zagrebačkog velesajma na tradicionalnom Božićnom sajmu koji organizira Međunarodni klub žena Zagreb. Bio sam tada novinar u Vjesniku i šetajući sam ga zamijetio kod jednog štanda pa sam mu odlučio prići i obratiti mu se na češkom. Pitao sam ga kako mu se sviđa pivo koje se služilo, a on mi je odgovorio da uopće ne voli pivo, već radije gleda žene. Prenio sam to svojim kolegama novinarima, pa su sljedeći dan sve novine pisale kako je Menzel rekao da su žene bolje od piva - rekao je Marijan Lipovac. (pp, tš)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
08. rujan 2020 13:30