EMISIJA TJEDNA

Čadež je pogledao prve epizode ‘NDH‘, pažnju mu je privukla teza talijanskih povjesničara

Adolf Hitler, Ante Pavelić i Herman Göring
 Topfoto/Topfoto/Profimedia
Sugovornici se izmjenjuju brzo, mnogo ih je, iskazi su im konzistentni i konzistentno uvezani, a arhivski materijal je zanimljiv

Ovaj dokumentarni serijal gradio se i radio pet godina, tako da za eventualne velike propuste njegovi autori, dr. Hrvoje Klasić i Miljenko Bukovčan, nemaju isprike. Nisam, dakako, povjesničar, pa sam zamislio, gledajući prve dvije epizode, da o cijeloj “problematici” pojma nemam. Sugovornici se izmjenjuju brzo, mnogo ih je, iskazi su im konzistentni i konzistentno uvezani, a arhivski materijal zanimljiv, ne uvijek, ali počesto, usklađen s tim iskazima.

Dosad se govorilo o uzrocima i kontekstu nastanka ustaškog pokreta, pri čemu je njegova pojava objašnjena zaista široko i, rekao bih, neutralno. Zanimljiva je teza, osobito talijanskih povjesničara, kako u njemu izvorno nije bilo ikakvih fašističkih ideja, negoli je plod nacionalizma, lišen, za razliku od fašizma i poslije nacizma, socijalističkih ideja, antisemitizma i svakako ne anti klerikalan. Ukratko, nitko nije mogao slutiti, u doba kad je nastao, da će se ustaški pokret, kad njegovi nosioci zasjednu na vlast, pretvoriti u zločinački.

Radije pišem o seriji sad, dok je još (u seriji) mir, a epizode koje će donijeti same zločine - sumnjam da ću ih i gledati. Među sugovornicima jest i nekoliko srpskih povjesničara, kojima kao da stoji stanovita knedla u grlu, kao da sami sebe moraju cenzurirati da se zadrže u okviru znanstvene neutralnosti te da ne pretvore svoj iskaz u propagandu. Možda griješim u procjeni, ali koga zmija ujede, i gušterice se plaši.

Najvažnije što od ove serije možemo očekivati jest to da nedvosmisleno posvjedoči kako su ustaše zasjele na vlast nakon izbijanja Drugoga svjetskog rata isključivo voljom okupatora. Tri četvrtine stoljeća ovo društvo podnosi posljedice propagande, ne jedino srpske, koja poistovjećuje hrvatski narod s ustaškim pokretom. Istina je sljedeća: ni na kakvim izborima oni u Hrvatskoj nisu mogli niti će ikad moći zasjesti na vlast. Ovdašnji narod jest sve prije negoli ekstreman, i nesklon je totalitarnim rješenjima, i nekad i sad. Uoči Drugoga svjetskog rata i nakon njegova izbijanja, glavna politička snaga u nas bila je Hrvatska seljačka stranka, koja je od svih takvih svenarodnih stranaka u jugoistočnoj Europi bila najmanje sklona militarizmu, a ponajviše, nazovimo ga tako, gandijevskom pristupu.

Istina, i Vlatko Maček, šef HSS-a, poslije ustrijeljenog Stjepana Radića, bijaše ustrojio nekakve pomoćne snagatore, pod klobucima i s palicama, ali bijahu to tek benigne karikature, recimo, Stojadinovićevih batinaša, “željeznih košulja” toga prijeratnog radikalskog predsjednika jugoslavenske vlade. Taj Vlatko Maček odbio je surađivati s okupatorima te su ustaše preuzele vlast 10. travnja 1941. po diktatu okupatora, koji su ih doslovno iskrcali iz kamiona. Nekoliko kamiona.

Maček je prvo završio, u listopadu 1941., u Jasenovcu, a poslije u internaciji u rodnom selu Kupinec, a neko vrijeme i u stanu ustaškog zločinca Maksa Luburića! Kako bi povijest naša tekla da je prihvatio ponudu njemačkih vlasti da preuzme vlast, danas je možda izlišno raspravljati. Možda jedino da se kakav roman napiše...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 00:47