A nagrada? Zašto se niste s njom slikali? - pitam Kseniju Marinković dok se smještamo u kafiću pored zagrebačke Cibone. Naša poznata glumica, 44-godišnja Virovitičanka sa zagrebačkom adresom, dobitnica je Arene za sporednu žensku ulogu u novom filmu Rajka Grlića ‘Neka ostane među nama’, koji se na ovogodišnjoj Puli dobrano okitio nagradama.
- A čuuj ..., eno mi je u gepeku. To ti je nešto veliko, mesingano, teško, nema potrebe da je vučem s parkinga - smije se Ksenija. - Bogme se nisam naspavala. U Puli smo slavili do tri ujutro. Trebalo je popiti onaj šampanjac - smješta se u stolac.
Neizbježna nelagoda
Ksenija u Grlićevoj ljubavno-urbanoj-melodrami igra Martu, ženu koja radi banci i krade pare za svog mladog ljubavnika koji kocka po sportskim kladionicama. Očekuje dobitak, ali je na koncu ulove.
- Marta nije rođena zavodnica. Bila je nekakva frajerica, a danas se snalazi kako zna i umije. Ona ti je - mahnula je Ksenija glavom prema Tehničkom muzeju - tu, žena iz grada. Četrdeset plus, malo zbrčkana. S onim što ima nije zadovoljna, želi ono što nema. Čim sam pročitala scenarij, osjetila sam ‘to je to’ - kaže.
S erotikom, nisu, kaže, upali u klišeje, što ipak nije pomoglo osjećaju nelagode koji ide uz intimne scene. Sva sreća da je iste muke imao i kolega Živko Anočić, smije se Ksenija.
- Bilo je ono, ‘jel’ možeš ti?’ ‘A ne znam, morat ću, a ti?’, ‘A ne znam ni ja, morat ću’ - otkriva glumica.
Nagrada joj, kaže, neće promijeniti život, no svakako je priznanje koje strašno godi. A valjda će donijeti i štogod posla.
Vedre osamdesete
U svom dva desetljeća dugom radnom vijeku Ksenija Marinković imala je različitih situacija, uspona i padova, plodnih i sušnih razdoblja, kako to voli nazvati. Na neizvjesnost umjetničkog poziva nitko se ne rodi spreman.
- Odlučila sam ne bojati se više. Iako sam dosta radila, imala sam sušna razdoblja, onaj zastoj koji sve začepi i otvori prostor sumnji. Pa kad misli krenu u kovitlac: ‘Evo me, propadam, gotovo je, ja očito nešto nisam dobro shvatila kad me ovako ne ide, možda je bolje da odustanem ...’ Na koncu se ispostavi da se sve uvijek posloži kako treba - tumači Ksenija.
I kritike, koje je je kao mlada glumica gorljivo čitala, znale su je jako pogoditi.
- Lijepo je to Krleža rekao: ‘Glumci nastrijeljeni kritikama, dugo krvare’. Danas ih, međutim, pratim, ali ne uzimam srcu. Vjerojatno je u pitanju neka zrelost - smatra Ksenija.
Na zagrebačku ADU upisala se iz prve. Došla-prošla, kaže kroz smijeh. Zagreb je doživjela kao strogu, zahtjevnu sredinu.
- Ali to ne treba fascinirati, niti obeshrabriti. To je samo folklor. Te 1988. godine imala sam 22 godine. Bilo je to super vrijeme, svi smo imali novca, bez problema smo dobivali poslove. Osamdesete su bile vedre - kaže Ksenija.
Dok razgovaramo, puši Sobranie cigarel, šarene cigarete drečavih boja sa zlatnim filterom. Kupila ih je u Beogradu na nedavnom druženju hrvatskih i srpskih umjetnika.
Karijera i majčinstvo
Ksenija od sapunica ne zazire (‘sve je to samo posao’), voli putovanja, ona joj daju slatku slobodu (‘koji je to dobar osjećaj spoznati da postoji žena u Rumunjskoj ili Kostariki koja s tobom dijeli iste probleme i snove, pa se doma vratiš bogatiji, znajući da u svojoj špilji nisi sam’), uspješno spaja karijeru i samohrano majčinstvo, voli zlato (‘odbija negativnu energiju’), i ponekad, dok leži na kauču i gleda američke serije, otme joj se tihi uzdah (‘kako bi mi dobro sjela uloga ove kirurginje ili odvjetnice’).
Mobitel zvoni; kolege i prijatelji čestitaju na nagradi.