U, jebem ti... Ovo je stvarno veće nego što sam zamišljao… - izusti u čudu snimatelj filma Damir Kudin koji, za divno čudo, nikada nije bio u pulskoj Areni.
Petak je navečer, do premijere je ostalo manje od dvadeset i četiri sata, a ja sam u pratnji Robija, Neneka i Saleta iz studija Vizije, producenta filma Saše Bijelića i snimatelja Damira Kudina. Ušetavam u tu monumentalnu Vespazijanovu građevinu kako bih pogledao probnu projekciju.
Radnici postavljuju binu, isprobava se ozvučenje i rasvjeta. Tehnička ekipa festivala pomalo zbunjeno gleda klince koji su došli na tehničku probu. Gotovo svi smo mlađi od trideset, što je prilično neobično za ekipu čiji film otvara festival.
- Da, Arena je stvarno golema - odgovorim Kudinu. A tek sutra, kad će cijeli ovaj prostor biti nakrcan ljudima...
Najljepši trenutak karijere
Svi iz ekipe djelujemo mirno, opušteno i veselo. Jako dobro skrivamo napetost uoči gledanja finalne filmske kopije za koju se laboratorij Jadran filma kune da je, nakon bezbrojnih probi, napokon besprijekorna. Ipak, još je nitko iz ekipe nije uspio vidjeti jer je izrađena upravo taj dan.
Svjetla se gase. Na golemom pulskom platnu kreće uvodna špica filma. Kudin i ja čekamo prvi kadar. Nakon nekoliko beskrajnih i mučnih sekundi špica je gotova, kreće film.
- Dobro je!!!! - zadere se Kudin nakon što se na ekranu pojavio prvi kadar.
Boje, kontrast, sve je onako kako treba biti! Stari, imamo ga!
Kudin, koji je proveo tri tjedna nadzirući prebacivanje s digitalnog na filmski medij, što je vrlo skup, delikatan i kompliciran proces, sada je napokon odahnuo.
A i zvuk je fantastičan, puno bolji nego što sam očekivao. Djeluje kao da malo kasni, ali to je zbog akustike Arene, tu se ništa ne može. - Žao mi je što Gordan i Damir iz Pink Noiza nisu ovdje da čuju kako to zvuči... - kažem, ne krijući potpuno oduševljenje.
Ajmo do prvog reda da vidimo kako izgleda slika izbliza! Obojica otrčimo do velikog platna.
Nakon dvije godine mukotrpnog rada u nemogućim uvjetima, mnogo problema, dvojbi, strepnji, sada stojimo usred pulske Arene i gledamo naš film, projiciran s filmske trake.
- Ovo mi je najljepši trenutak u karijeri.
- Meni isto, stari, meni isto... - očarano odgovori Kudin.
- Koliko ćete još puštati probu? - upita moj 24-godišnji producent Saša Bijelić tehničkog šefa.
- Dok nam producent filma ne kaže da stanemo - tehničar mudro odgovori klincu.
Nakon što je producent ipak uspio zaustaviti projekciju, prilazi nam direktorica festivala Zdenka Višković-Vukić.
- Super vam to izgleda! Puno sreće, djelujete kao neka simpatična ekipa.
- Je, izgleda i zvuči bolje od svih očekivanja, sad konačno možemo ići na miru cugati! - dodajem.
- He, he... Dečki, odite cugati, zaslužili ste - zaključi teta Zdenka.
‘Završili smo film...’
S riječi na djelo, potpuno opušteni, sretni i lagano pripiti, našli smo se na terasi festivalskog kafića. Upravo počinje živa glazba. Cijela ekipa filma, koja je došla u Pulu, sada je ovdje, na terasi. Tu je cijela ekipa iz studija Vizije, zaslužna za vizualne efekte, glavni glumci Sven Medvešek i Nataša Dorčić, montažer Marko Ferković, producent Saša, snimatelj Kudin i - moja mama, koja je također pomagala tijekom produkcije filma.
Ubrzo, u pratnji djevojke Mladene, dolazi i Gordan Antić, vlasnik tonskog studija Pink Noiz koji je radio zvuk. U ruci drži butelju bijelog vina.
- Eeeevo nas, pa di steeee, kako jee!!!! - dere se Gordan. Odmah je, očito, upio naše pozitivno raspoloženje.
Nakon nekoliko sati plesanja, grljenja i nezaobilaznih izjava “ne mogu vjerovati da smo stvarno završili film”, Kudin odlazi na šank po šestu butelju vina s kojim nas je Gordan početno upoznao.
- Teta, dajte nam još dvije butelje onog fantastičnog za 90 kuna!
- 90 kuna??? - zaprepašteno će šef kafića koji se slučajno tamo našao. - 90 kuna? Kakvih 90 kuna, pa ta butelja košta 260 kuna! Koliko ste ih popili???
Jutro je. Budi me žeđ. Napijem se vode i pogledam na sat. Osam je.
Fak.
Umoran sam, kronično neispavan, iscrpljen i gladan. Sastanak je na doručku u deset. Mogao bih još malo ubiti oko. Onda se sjetim - danas je premijera filma kojoj prethode konferencija za novinare, i još sto drugih obaveza.
Vraga ću sad zaspati. Palim na laptopu neki BBC-jev dokumentarac o povijesti kršćanstva kako bih ispunio vrijeme do odlaska na doručak. Cijelo vrijeme razmišljam kako sam gladan, ali ne želim otići jesti sam, to mi je glupo. Zavidim ostatku ekipe koja još sigurno čvrsto spava. Blago njima. Oko devet zove producent Saša.
- Ej, jutro. Kaj si ti već budan? - začuđeno pitam.
- Dođi dolje na doručak, svi smo već tu!
- Pa dogovor je bio za sat vremena, mislio sam da svi spavaju.
- Ma, ja sam budan od pol osam, neki su već jeli i vratili se u sobe!
Nakon doručka odlazimo do Pule. Do press konferencije ubijam vrijeme pijući kave i dajući poneki intervju. Pakleno je vruće, gotovo četrdeset. Susrećem prijatelja, glumca Damira Markovinu, koji je, uz Doru Fišter, službeni voditelj festivala. Pričamo o protokolu i o tome kako i gdje tijekom odjavne špice moramo doći na pozornicu.
- Čujem da imate one majice s logom reality showa iz filma! Mogao bih i ja jednu obući ispod odijela, pa da iz fore rastrgam košulju i budem samo u tome kada vas najavljujem! - predloži Markovina. To bi bilo super, ali, nažalost, nemamo ovdje te majice, imamo samo bedževe...
- Uf... To mi je bila idealna prilika da se riješim košulje i sakoa, umrijet ću u odijelu na ovih plus četrdeset... - tužno se našalio.
Fantastičan istarski teran
Nakon simpatične i zabavne konferencije, u ugodnom klimatiziranom prostoru, slijedilo je individualno davanje intervjua novinarima iz raznih medija. Pomislim kako je teško velikim glumačkim zvijezdama kojima gotovo svaki dan izgleda ovako. Svi te fotkaju, vuku za rukav, traže izjavu, snimaju, zapisuju svaku tvoju riječ. Nije baš lako.
Osam je navečer. Nataša Dorčić i ja stojimo ispred hotela Histrion i čekamo prijevoz do Arene. Dolazi ostatak ekipe kojem dijelim bedževe “Housed Show”, rekvizite koji su nošeni u filmu, a sada ćemo ih svi, iz fore, imati na premijeri filma.
Dolazimo pred Arenu, pročelje je već krcato ljudima. Orkestar svira stvari iz filmskih klasika. Vau. Super atmosfera.
Ulazimo, a čeka nas maleni domjenak za ekipu filma i novinare. Uzimam čašu fantastičnog istarskog terana i odlazim do prozora Arene s kojeg puca pogled na masu ljudi i orkestar koji upravo svira temu iz “Star Warsa”.
To je to, pomislim. Usprkos nemogućim šansama i nepostojećem budžetu, uspjeli smo završiti film i sada smo ovdje, u ovom prekrasnom gradu, referentnoj točki hrvatske kinematografije...
Pojavljuje se sve više ljudi koje poznajem. U pratnji starijeg brata Marka, mame Snježane i tate dolazi i mali brat Tim koji je glumio sina glavnih likova. Tata je uzbuđen, stalno sve fotografira. Čini mi se da svi očevi nakon pedesete uvijek imaju fotoaparat oko vrata i sve fotkaju. Misao mi prekida još jedan nasmiješeni čovjek s fotićem oko vrata.
- Nevio, drago mi je što te upoznajem - kaže mi razdragani čovjek. - Ja sam Kudinov tata.
Sjedim u prvom redu tribina rezerviranih za filmsku ekipu. Arena je krcata. Cijeli me dan svi pitaju jesam li uzbuđen, imam li tremu...
Kaj sa zvukom?
Stvarno ne osjećam nikakav strah ili bol u želucu. Te sam osjećaje prolazio posljednjih mjeseci dok smo završavali film. Tada je svaki korak uistinu bio presudan i donosio veliki stres. Sad, sad je sve gotovo. Jedino se mogu zavaliti i petstoti put pogledati cijeli film, ovaj put zajedno s nekoliko tisuća gledatelja.
Ubrzo počinje ceremonija otvaranja festivala nakon koje slijedi vatromet. Gledam svoju ekipu i na licima iščitavam kombinaciju uzbuđenja i nervoze. Kako se bliži početak projekcije, i mene hvata sličan osjećaj. Znojim se ko svinja, ali sebi i ostalima tvrdim da je to zbog glupe košulje koja je sigurno od sintetičkog materijala i uopće ne diše. K tome, još uvijek je pakleno vruće.
- Nevio! Kaj ak puste ton pretiho, da trčim gore poglasnit? - upita me tonac Gordan s drugog kraja tribine.
- Da, ak je sranje sa slikom, trči Kudin, a ak je sranje sa zvukom, trčiš ti! - odgovaram mu.
Napokon se svjetla gase. Arena utihne. Film napokon počinje. I, zvuk se čuje pretiho.
- Gordan!! - zaderem se.
- Jurim!
Gordan dolazi do projekcijske kućice na vrhu Arene, a zvuk postaje glasniji, čak i mrvicu preglasan. Ali, nema veze, neke scene imaju više od dvjesto kanala zvuka, pa neka odjeknu!
Film ide, skidam kravatu i raskopčavam košulju, jednostavno više ne mogu izdržati tu paklenu vrućinu, taj glupi poliester me ubija.
Dolazi odjavna špica, kreće pljesak koji zbog glasnoće filma jedva čujemo. Cijela ekipa ustaje i krećemo prema pozornici. U mraku kraj pozornice dočeka me Markovina.
- Svaka čast, stari, odlično. Stvarno odlično.
- Jesi ti živ? - upitam ga. - Ja sam umro samo u košulji, a mogu misliti kako je tebi.
Penjemo se na pozornicu i u mraku čekamo da završi odjavna špica. Svjetla se pale i shvaćamo da stojimo pred nekoliko tisuća ljudi koji nam aplaudiraju. Gledam svoju ekipu koja ima rastegnuti smiješak od uha do uha. I ja, naravno, zajedno s njima.
Prokleta umjetna tkanina
Osjećam se kao da sam u zadnjoj sceni nekog filma iz osamdesetih godina; znate na što mislim, kada pratite likove koji cijeli film prolaze razne nedaće i probleme da bi sve kulminiralo zadnjom, stereotipnom scenom u kojoj, nakon hepienda, svi stoje pred masom ljudi koja im plješće, napokon su uspjeli.
U tom trenutku svi junaci dižu ruke u zrak kako bi pozdravili masu i tada se ta slika zamrzne, kreće glazba i odjavna špica. Kraj filma.
Nakon premijere svi smo otišli do hotela Histrion gdje se odvija domjenak ministra kulture. Prije domjenka odlazim u sobu jer naprosto moram izaći iz te proklete košulje. Razmišljam kako su sada svi mislili da se znojim od napetosti, a ja zapravo cijelo vrijeme potpuno miran i opušten.
Za sve je bila kriva ta glupa umjetna tkanina koja ne diše.
Skidam košulju i odlažem je na krevet. Prije odlaska pod tuš sjetim se baciti pogled na etiketu s unutarnje strane. Na moje iznenađenje, piše - 100% pamuk.