Pulski festival otvoren je u subotu 57. put uz direktan televizijski prijenos ceremonije otvaranja, koja se po nepisanom običaju sastojala od baletnih točki, koncerta filmske glazbe, himne, dizanja zastave i vatrometa. Puljani očito ovakav protokol vole pa ih se i u subotu sakupio impozantan broj.
Ovakvo, majestetično otvaranje hrvatskom filmu ipak ne paše onako kako je pasalo jugoslavenskom. Domaći je film danas skromna, niskobudžetska kinematografija koja ne snima trideset naslova i ne pravi spektakle, pa se pulski ceremonijal i impozantni Vespazijanov stadion nerijetko doimaju puno većima i pompoznijima od jela koje će biti posluženo u tom svečanom servisu.
Paradoks ceremonijala
Taj paradoks osobito dolazi do izražaja ove godine, kad je nacionalni program ne samo manji brojem, nego i relativno komoran po tonu i budžetima. Direktor Pule Zlatko Vidačković sam je izjavio kako se dugo mučio oko odabira filma otvaranja, da bi na koncu odlučio riskirati i na večer otvaranja programirati jedan od debitantskih naslova - “The Show Must Go On” Nevija Marasovića. To se pokazalo kao uspio rizik.
“The Show Must Go On” događa se u Hrvatskoj u bliskoj budućnosti. EU i SAD na rubu rata s nedefiniranim “istočnim savezom”. Bivši supružnici (Nataša Dorčić i Sven Medvešek) sada rade za konkurentske televizije, i prema političkoj krizi imaju posve oprečan odnos. Ona je angažirana novinarka i vodi politički talk show, a on upravo starta reality show “Housed”. U jeku političke krize šou ima bijednu gledanost, ali producenti se tada odluče na đavolski trik: stanarima kuće potpuno zataje da je vani globalni rat.
Dok vani svijet hrli u nuklearni krah, sudionici “Houseda” i dalje žive u blaženom neznanju, a ta iluzija normalnosti podigne rejting emisije u nebo. Marasovićeva je politička poanta prilično jasna: ljudi u medijskom pejzažu ne žele istinu, u trenucima krize kultura je najuspješnija ako ponudi udobnu laž, a stanovnici razvijenog Sjeverozapada zapravo su prilično nalik stanarima “Housed” kuće! Nevio Marasović mora da je čitao Baudrillarda…
Bez obzira na takvu političko-filozofsku potku, Marasovićev je film ponajprije trijumf forme nad sadržajem. Film je izvrsno režiran, Marasoviću je uspjelo za sitniš ostvariti dojam spektakla, a specijalni efekti doimaju se uvjerljivije nego u “District 9”. Marasoviću, međutim, baratanje s ljudima polazi za rukom puno slabije nego s gadžetima, kamerom i CGI-em. Odnos dvoje konkurentskih razvedenih supružnika grubo je sječen i stereotipan, likove iz reality kuće jedva stignete upoznati, a Marasović je mogao proći i bez finalnog govora glavnog junaka koji kasno objavljuje da je spoznao vrijednosti obitelji. Unatoč tim problemima, Marasovićev je film zgodno osvježenje, film koji ni financijski, ni poetički, ni žanrovski nema poveznice s hrvatskom kinematografijom, i u nju upada poput izvanzemaljca.
Pet redateljica o trudnoći
“Mladenačko” otvaranje Pule u nedjelju je podvukao i drugi film prikazan u Areni - petodijelni omnibus “Neke druge priče”. Nastao na inicijativu beogradskog kritičara i producenta Nenada Dukića, omnibus uključuje pet radova pet mlađih redateljica iz postjugoslavenskih zemalja, čije priče povezuje zajednički provodni motiv - trudnoća. Sastav autorica je šaren: neke od njih gotovo su posve nepoznate, Hrvatica Ivona Juka istaknuta je dokumentaristica, a Slovenka Hanna. W. Slak jedina ima (dva) cjelovečernja filma.
Najklasičniji, ali i najbolji dio omnibusa je onaj bosanski, redateljice Ines Tanović. Njegov junak je student (Feđa Štukan) koji hoda sa starijom nizozemskom humanitarkom (Nina Violić) i s njom planira budućnost, no ona napušta Sarajevo i krije mu da je trudna.
Srpska priča koju potpisuje Ana Maria Rossi “high concept” je o osveti smješten u bolničku sobu, a najjači mu je adut uobičajeno sjajni Sergej Trifunović. Makedonska priča Marije Džidžev pripovijeda pomalo nategnuti zaplet o trudnoj narkomanki čije dijete želi usvojiti moćni ministar. Slovenska priča Hanne Slak bavi se redovnicom koja zatrudni pomoću donora sperme i biva izbačena iz samostana. Nakon toga, svog donora susreće u klubu za usamljena srca kojeg organizira trgovački lanac. Taj segment dopadljivo je futuristički stiliziran, ali konfuzan i jako nategnut.
Hrvatska priča
Hrvatski dio omnibusa očekivan je sa zanimanjem ponajprije zbog izvrsnih dokumentarnih filmova koje je napravila Ivona Juka. Jukina Hrvatska priča bavi se nesretnim brakom mladog japija (Goran Bogdan) i manično-depresivne slikarice (Nera Stipičević) koja sebi daje odušak tako što opsesivno trči grobljem. Zanimljiv je to (pomalo ulrich-seidlovski) motiv koji u filmu međutim ne zaživi do kraja. Jukin segment tvrdo je metaforičan, predirektan u dijalozima, a prikaz zagrebačke, tranzicijske “nove buržoazije” polemički je oštar, no ne i slojevit. Općenito, Jukinom segmentu nedostaju one vrline koje su njeni dokumentarci imali u obilju: promatračka suzdržanost i kompleksan uvid u karaktere.