Tko kaže da Hrvata nema u ovogodišnjem programu Sarajevo Film Festivala? Film “Cirkus Columbia” započinje pjesmom Gabi Novak “Što je ljubav”, glavnu žensku ulogu igra Mira Furlan, koja još od osamdesetih nije dobila ovako zahvalan glumački zadatak u nekom filmu s ovih prostora, a i Milan Štrljić također je odličan u ulozi koja je puno više od epizode.
“Cirkus Columbia”, koprodukcija BiH, Francuske, Belgije, Slovenije, Velike Britanije, Srbije i Njemačke, otvorio je ovogodišnji SFF i trebao bi predstavljati povratnički film Danisa Tanovića, redatelja Oscarom nagrađene “Ničije zemlje”, na međunarodnu scenu.
Opora kronika 90-tih
U međuvremenu je, naime, režirao dva neuspješna filma, “Pakao” po scenariju pokojnog Krzystofa Kieslowskog, s vrhunskom francuskom glumačkom postavom, i ratnu dramu “Triage”, u kojem su mu igrali Colin Farrell i Christopher Lee, ali njihova slaba prođa očito nije utjecala na njegov standard, sudeći po fotografijama vile na Azurnoj obali koju je pokazao u prošlom Globusu.
Problem prethodna dva filma možda je bio u tome što se odigravaju na nekom nedefiniranom prostoru, pa je “Cirkus Columbia”, ekranizacija istoimenog nagrađivanog romana Ivice Đikića, pisca i novinara Novog lista, svojevrstan pokušaj traženja korijena. Odigrava se u malom hercegovačkog gradiću uoči posljednjeg rata i bavi se događanjima koja su nam svima prepoznatljiva.
Film je pozicioniran tako da bi priču trebali razumjeti posvuda (odatle i toliko koproducenata), međutim, za početak, Cannes, gdje je Tanović dobio Zlatnu palmu za scenarij “Ničije zemlje”, nije ga htio uvrstiti u neki od svojih programa. Nije to ni tako presudno, jer se u regiji nalazi ciljna publika “Cirkusa Columbije”, no kako će ona reagirati?
Ukoliko ste pročitali Đikićev roman, imat ćete velikih problema s filmom. Knjiga je vrlo opora kronika devedesetih, u kojoj se preko sudbina likova, izlaže sve što se u nas događalo, od uspona hrvatskog nacionalizma, smjene vlasti, razdora u multietničkim zajednicama, klanja donedavnih susjeda, do emigracije i završnog beznađa.
Promjena u tonu
Tanović se odlučio za posve drugu vrstu cjeline, pa je preciznije ustvrditi da “Cirkus Columbia” nije ekranizacija romana, nego je to prije film inspiriran njime.
Tanovićeva odluka da tako postupi je logična, jer je tražio čvrsto dramsko tkivo kojeg u romanu, gdje se fokusi pripovjedača neprestano mijenjaju, nema. Stoga se usredotočio na samo nekoliko protagonista, a skratio je i radnju na nekoliko tjedana uoči izbijanja rata. U središtu je povratnik iz Njemačke Divko (Miki Manojlović), koji izbacuje iz rodne kuće otuđenu suprugu Luciju (Furlan) i sina Martina (Boris Ler) te useljava tamo s Azrom (Jelena Stupljanin), znatno mlađom ženom s kojom već dugo živi, i lijepim crnim mačkom Bonnyjem, za kojeg je možda više vezan nego za bilo koje ljudsko biće.
Ovakvo nepoštivanje bračnog ugovora nije mu problem, jer mu je novi gradonačelnik (Štrljić) prijatelj, a on je uostalom godinama slao financijsku potporu hrvatskoj opoziciji.
Skoro ništa od izloženoga ne odigrava se tako u romanu, no ključna je promjena u tonu: Đikićeva opora proza na svakoj novoj stranici daje nove primjese crnila, dok je Tanovićev “Cirkus Columbia” najčišća obiteljska melodrama, koja koketira i s mediteranskom nostalgijom, a pritom završava i happy endom. Otpala su strijeljanja susjeda muslimana (uostalom, nijedan takav lik nije uvršten u film), kao novi glavni negativac pojavljuje se JNA, koja se već opredijelila za Miloševićevu Veliku Srbiju. Sve što je u knjizi bilo provokativno, i to ponajprije po hrvatsku sredinu, film ignorira i ne spominje. Đikić bi bolje napravio da se nije potpisao kao koscenarist i naprosto prodao filmska prava, prepustivši Tanoviću da radi što želi s njegovom knjigom.
Poput prethodnih Tanovićevih ostvarenja, i ovo je odlično režirano, vizualni prosede dotjeran, glumci izvrsni, produkcija besprijekorna, no sve je nekako površno, a happy end gotovo uvredljiv. Podsjeća na filmove kakve je u početku karijere radio Goran Paskaljević (“Čuvar plaže u zimskom periodu”, “Varljivo ljeto ‘68”), no i taj se u međuvremenu prebacio na “neugodnjake” (“Bure baruta”, “San zimske noći”).
Nespremni na zaborav
Problem Tanovićeve karijere očito nije u lošem odabiru projekata, nego u nečemu drugom, nespremnošću da čvrsto zagrize u materijal koji izabere za svoj film.
Je li regija spremna zaboraviti sve što se ovdje događalo? “Cirkus Columbija” kao da računa na to, međutim, rekao bih da je to pogrešna kalkulacija.
Regionalni program SFF-a, u kojem ove godine nema niti jednog hrvatskog filma, započeo je dramom Jasmina Durakovića “Sevdah za Karima”.
Teško na svjetsku scenu
Dok sam ulazio na novinarsku projekciju pola sata prije podneva zatekao sam veliki red - njih stotinjak znatiželjnika - koji su se nadali da će i za njih ostati poneka slobodna stolica u dvorani Narodnog pozorišta, nakon što se smjeste akreditirani novinari. Tako nešto u Puli bi bilo nezamislivo i po tome je očito kako nas Sarajevo Film Festival još uvijek nadvisuje za nekoliko razina.
Durakovićev film puno je ozbiljniji, pa i sugestivnije režiran od njegove crnohumorne epopeje “Nafaka”, nakrcane pikarskim zgodama o ratnom i poratnom Sarajevu. Naslovni protagonist (izvrsni Amar Selimović) je stručnjak za razminiravanje koji bi rado taj posao obavljao u Iraku u službi Amerikanaca, iako se njegova vjerska i politička uvjerenja tome protive. Dok je usredotočen na priču, Duraković dobro drži film, no zatim postupno probijaju njegova sentimentalnost, egzaltiranost, sklonost metaforama, ali je gledatelj pažljiv do kraja, jer je pred njim još jedno svjedočanstvo islamizacije mladića, koji su još donedavno slušali samo Azru i EKV.
“Sevdah za Karima” teško da će na međunarodnu festivalsku scenu i donekle proturječi tvrdnjama selektorice regionalnog programa Elme Tataragić o “visokim kriterijima i beskompromisnosti”.