Priča o kapitalističkom “kraju povijesti” i “najboljem od mogućih svjetova” srušila se poput kule od karata u svega nekoliko tjedana, od rujna do studenoga godine 2008., kad je pukao balon američkih financijskih derivata i preko noći pomeo dvorac od kolača dotadašnjeg Wall Streeta. Jedan svijet kojem je sjajno išlo smrskan je u mrvice, a ono što je ostalo bili su zaplijenjeni domovi, zadužena kućanstva, nezaposlenost i recesija koja traje.
Zastrašujući podaci
Dvije su stvari fascinantne u velikoj krizi 2008. Prvo - to što se dogodila gotovo preko noći, a drugo - činjenica da su stručnjaci bili slijepi kod zdravih očiju, da ju je malo tko slutio, a oni koji jesu slutili smatrani su za ekscentrike. Postoji li u tom spletu okolnosti potencijal za dramski zaplet? Čovjek koji je smatrao da postoji zove se J. C. Chandor , a njegovo djelo - svojevrsna ekranizacija sloma Wall Streeta - zove se “Margin Call”.
“Crni ponedjeljak” J. C. Chandora događa se u jesen 2008., tijekom 36 sati u poslovnom tornju velike njujorške investicijske banke. U banci je u tijeku val otkaza, a među onima koji su dobili nogu je i financijski matematičar Dale ( Stanley Tucci). Prije odlaska, kolegama ( Zachary Quinto, Paul Bettany) ostavlja USB s kalkulacijama za koje moli da ih prouče. Ono što pronađu je zastrašujuće: investicijska matematika firme je izračunata pogrešno, i tvrtka će zbog balona hipoteka stvoriti gubitak veći od vlastite vrijednosti. Uspaničeni činovnici uzbunjuju šeficu Sarah.
Treba prevariti partnere
Za nekoliko sati, na krov firme slijeće izvršni direktor John Tuld ( Jeremy Irons ). Tijekom sjednice, pada odluka: tvrtka će se hitro riješiti otrovnih dionica, zatrovati tržište, prevariti partnere, a oni koji uspješno izvedu operaciju dobit će masne bonuse.
“Crni ponedjeljak” premijerno je prikazan prošle zime na Sundanceu, gdje je prošao odlično. Nominiran je i za Oscara za najbolji scenarij. Svi filmovi o “bijelim ovratnicima” uglavnom se bore s istim, nerazrješivim procjepom: budu li previše uronjeni u profesionalni žargon i protokol, publici će biti nerazumljivi, budu li od njega previše odmaknuti, neće se doimati uvjerljivo. Dijelom je to problem i “Crnog ponedjeljka”: dobrom dijelu (pogotovo hrvatske) publike neće posve biti jasno što se u filmu zbiva, a istodobno osjećate da su zbivanja u filmu savijena da pašu dramskim konvencijama i jedinstvu vremena.
Pametan film
Ipak, vrline u Chandorovom filmu daleko nadvisuju mane. Redatelj debitant uspio je u sat i pol utrpati niz zanimljivih likova, prikazujući njihove kompleksne moralne krivulje i neočekivane promjene sudbine. U filmu nema heroja, nema bijelih konja. Svatko je do grla kompromitiran, a račun na naplatu ide cijelom društvu. “Crni ponedjeljak” nije bez mana, no riječ je o pametnom filmu o nečemu što je po sebi dozlaboga nefilmično.