Iako se često ponavlja tvrdnja da današnji Hollywood pravi filmove samo za mulariju, prava je istina da posljednjih godina upravo cvate novi američki žanr - onaj gerontološkog iskupljenja. Ocvali i stari u suvremenom američkom filmu pucaju, lete na mjesec, uništavaju narko-kartele, ispunjavaju svoje “bucket list” te uz katarzične trublje dovršavaju poslove koje u mladosti nisu.
U taj podžanr spada i “Danny Collins”, debitantski film holivudskog redatelja Dana Fogelmana, inače afirmiranog scenarista koji je ispisao i Pixarove crtiće “Auti” i “Bolt”. Naslovni junak je Danny Collins ( Al Pacino), pjevač koji je 70-ih napravio zapaženu karijeru kao folk autor. Nakon početnog nekomercijalnog uspjeha, prestane komponirati, počne pjevati tuđe pjesme i postane srednjestrujaška zvijeda za starije gospođe, nešto poput smjese Elvisa, Toma Jonesa i Zdravka Čolića.
Danny koncertira, masno zarađuje, pije i drogira se, a upravo se sprema pohrliti i u novi, ne naročito mudri brak s prpošnom i mlađahnom vjerenicom (koju glumi slovenska glumica Katarina Čas). Na rođendanskoj zabavi, međutim, Collinsov stari agent ( Christopher Plummer) svom klijentu donosi neočekivan poklon. Godine 1971. Lennon je preslušao ploču mladog Collinsa i poslao mu pismo ohrabrenja da ustraje u komponiranju. Danny pismo nikad nije dobio, jer ga je gramzivi posrednik prodao kolekcionaru. U času kad vidi rukopis sada mrtvog Lennona upućen nekom drugom (sada također mrtvom) Collinsu, Danny se trgne kao ošinut strujom. Napušta vilu, koncerte, drogu i Slovenku, seli se u mali provincijski hotel, počinje komponirati te pokušava uspostaviti vezu s biološkim sinom kojeg nikad nije vidio.
Do tog trenutka, “Danny Collins” je fikcionalizirana verzija istinite priče, temeljena na iskustvu britanskog folk pjevača Stevea Tilstona, koji je doista sa 40 godina zakašnjenja dobio neuručeno Lennonovo pismo. No, od ove točke film napušta priču i počinje biti tvornica za ispunjenje staračkih iskupljenja. Pacino nalazi sina i njegovu obitelj. Sin ga - očekivano - otjera. No, ispostavi se da sinova obitelj ima problema, a ti se problemi sastoje od ne jedne, nego čak dvije dijagnoze. A grešni, stari otac ima nešto što dosta pomaže kad ste Amerikanac i kad u tijelu nosite nešto što nosi latinski naziv. Naime, Danny ima puno novaca.
Već iz priloženog se vidi da Fogelmanov “Danny Collins” nije film koji je ubila originalnost. Riječ je o dopadljivom, slađanom i izrazito shematičnom filmu koji priča o onom što Hollywood jako voli: pobjedi obiteljskih vrijednosti, kreposti i iskupljenju. Dramaturški, film je prilično predvidiv. Ala Pacina američka je kritika za ovu ulogu silno nahvalila, no meni se doima kao stari mađioničar rutiner koji u provincijskom domu kulture izvodi trikove koje predobro poznaje. Fogelmanovo najjače oružje je dijalog. Film obiluje dijaloškim partijama punim oštroumnih poanti i “screwball” nadmudrivanja, a osobito su šarmantne scene između Pacina i stare, razvedene šefice recepcije ( Annette Bening). Njih dvoje najjača su točka filma, pa je dojam da bi “Danny Collins” bio bolji da je njihovu romansu uzeo za središnju fabularnu kičmu. Ukratko - “Danny Collins” nije bačeno vrijeme, ali ni film koji će itko predugo pamtiti.