Pune četiri godine Diana Rigg dolazila je u Dubrovnik i okolicu snimati seriju “Igra prijestolja” u kojoj je glumila zajedljivu Olennu Tyrell čija se unuka Margaery (Natalie Dormer) trebala udati za zločestog mladog kralja Joffreyja.
Zbog opakog jezika i dovitljivosti (uvijek je ispala pobjednica u verbalnim dvobojima) dobila je nadimak “Kraljica trnja”, a koliko je engleska glumica bila sugestivna u toj razmjerno maloj ulozi, dostatno svjedoči podatak da su je svaki put nominirali za Emmy u kategoriji gostujuće epizode. Tijekom snimanja u Hrvatskoj s njom nije objavljen niti jedan intervju, možda stoga što su to bila pravila producenata jer su glumci uglavnom bili nedostupni medijima, a možda se za nju nitko nije zanimao budući da je bila zvijezda u 60-ima i 70-ima, zbilja jako davno.
Ovo potonje nije baš uvjerljiv razlog, DVD i televizija popularizirali su to razdoblje u kojem su se katkad snimale bolje serije i filmovi nego danas, a Diana Rigg se doista imala čime pohvaliti.
Modna ikona
Ponajprije serijom “Osvetnici” u kojoj je u drugoj polovici 60-ih nastupala skoro četiri godine. Kao super špijunka Emma Peel vladala je borilačkim vještinama i najrazličitijim oružjem, a postala je i modna ikona tih godina (pokret Swinging Sixties bio je u punom jeku). Najprije je nosila crni pripijeni kožni kostim, trebalo joj je 45 minuta da otvori šlic, ali kad su prešli na umjetnu kožu, sve je bilo jednostavnije. Čim se serija počela snimati u koloru, njezin kostimograf John Bates eksperimentirao je s različitom vrstom odjeće, od tamnih dolčevita, op-art minica, kričavih majica i hlača sa spuštenim strukom do čizmama bez potpetica i svega što je imalo šlic.
Ni Mary Quant, tadašnja kraljica londonske mode, ne bi je mogla bolje odjenuti. Svi su je opisivali kao zanosnu, ali se u stvarnosti znala izboriti za svoja prava: čim je doznala da su direktor fotografije i njegova ekipa bolje plaćeni od nje, tražila je povišicu i zaprijetila napuštanjem serije pa su producenti popustili. Posljednjih je godina s podsmijehom pratila kako se povijest ponavlja jer je velik broj njezinih puno mlađih kolegica u jeku ženskog pokreta tražio istu stvar.
Kako se nosila s novostečenom popularnošću? Nije joj baš bilo ugodno, uopće nije otvarala na stotine pisama koje je dobivala, no nije ih htjela baciti, nego je uposlila majku: ona je posao shvatila krajnje ozbiljno i upozoravala tinejdžere da se ne pokušavaju udvarati njezinoj kćeri jer je ona prestara i preozbiljna za njih. Kad je 1998. snimljena skupa filmska verzija s Umom Thurman i Ralphom Fiennesom u glavnim ulogama, Diana je uopće nije htjela komentirati, a nije niti morala jer je ta loše primljena kako od kritike tako i od publike.
Bondova žena
U ranijim sezonama “Osvetnika” prije nje je nastupala Honor Blackman, koja je napustila seriju jer je dobila ulogu u “Goldfingeru”, jednom od najpopularnijih filmova o Jamesu Bondu: igrala je Pussy Galore koja je sa svojim ženskim timom bila ravnopravan partner tajnom agentu 007. Njezin primjer slijedila je i Diana i napustila “Osvetnike” upravo kad su joj povećali honorar.
Htjeli su je za film “U službi Njezina veličanstva” u kojem je predstavljen novi James Bond, Australac George Lazenby. Dianu je privuklo to što je njezin lik, kontesa Teresa di Vicenzo, jedini uspio osvojiti neuhvatljivog ženskara i privesti ga pred oltar. Nažalost, ne zadugo jer je neposredno nakon vjenčanja stradala od metaka glavnog negativca Ernsta Stavra Blofelda (Telly Savalas) i njegove zločeste pomoćnice Irme Bunt (Ilse Steppat). Bio je to jedini film iz serijala s tragičnom završnicom, što su poklonici znali cijeniti: mnogi i danas smatraju da je to najbolji izdanak franšize, možda i stoga što je Diana bila i ostala najsugestivnija Bond Girl.
Otad je samo povremeno nastupala u filmovima, na primjer u crnoj komediji “Bolnica” s Georgeom C. Scottom ili u humornom hororu Douglasa Hickoxa “Teatar krvi” s ikonom tog žanra Vincentom Priceom. Ovaj potonji namjerno je izabrala, u njemu je igrala kćer šekspirijanskog glumca kojeg kritičari neprekidno podcjenjuju pa im se on osvećuje na najokrutnije načine: slično je iskustvo imala i sama kad je 1971. debitirala na Broadwayu u komadu “Abelard i Heloise” i skinula se gola na pozornici. Bila je prva poznata glumica koja se to usudila, no kritičari su se više bavili njezinom obnaženošću nego glumačkom izvedbom.
Poslije je napravila kolekciju najotrovnijih recenzija koje su se bavile njom i njezinim kolegama u knjizi “No Turn Unstoned”.
Otrovne recenzije
Igrala je Regan u “Kralju Learu” uz Laurencea Oliviera te 1994. dobila nagradu Tony za naslovnu ulogu u “Medeji”. Iste je godine odlikovana plemićkom titulom Dame, pandanom muškoj tituli Sir.
Televizija joj je uvijek nudila puno više od filma, imala je čak i kratkotrajni sitcom “Diana” (1973. - 1974.), nagradu BAFTA dobila je za mini-seriju “Majčina ljubav”, a nagradu Emmy za sporednu ulogu u mini-seriji “Rebecca”, igrala je zločestu gospođu Danvers koju je u istoimenom Hitchcockovu filmu ovjekovječila Judith Anderson.
U drugoj polovici šezdesetih je živjela s renomiranim filmskim redateljem Philipom Savilleom i izazvala mali skandal kad je u novinama izjavila da se za njega ne namjerava udati jer je prestar za nju i već oženjen. Prvi brak sklopila je 1973. s izraelskim slikarom Menachemom Gueffenom, a drugi 1982. s kazališnim producentom Archibaldom Stirlingom s kojim je dobila kćer Rachael, koja je također postala glumica. Razveli su se 1990. zbog njegove ljubavne veze s Joely Richardson, najmlađom kćeri Vanesse Redgrave.
Razboljela se od raka u ožujku i umrla prošlog četvrtka u krugu obitelji u dobi od 82 godine. Prigodni napisi isticali su kao vrhunce njezine karijere serije “Osvetnici” i “Igra prijestolja” te film “U službi Njezina veličanstva”, što bi pokojnicu zgranulo: više od svega ipak je cijenila kazalište.