Njih se na premijeri ne dočekuje crvenim tepihom niti finim šampanjcem. Za odlično odrađenu “ulogu” kući neće ponijeti neku priznatu nagradu. Ili, ako ništa drugo, neki pozamašan honorar (za glavnu ulogu dobit će maksimalno deset, a u prosjeku pet tisuća kuna). No, iako će po mjesec dana uložiti da isključivo svojim glasom udahnu život zelenom ogru Shreku, slabašnoj ribici Nemu, ženki nilskog konja Gloriji ili mrzovoljnom starčeku koji voli balone... a pritom, dakle, neće dobiti ni velik novac ni svjetsku slavu, na kraju dana ipak će otići kući i više nego zadovoljni.
- To je sve istina i ja to svejedno obožavam raditi. Zašto? Zato što nakon pet-šest sati snimanja potpuno poludiš i više ni ne razmišljaš, a onda sve krene samo od sebe - kroz smijeh objašnjava jedan od naših najtalentiranijih glumaca mlađe generacije Krešimir Mikić, koji između angažmana u kazalištu, filmu i na TV-u uvijek nađe vremena ugurati i onaj u crtiću. Samo zato što mu je to gušt.
Slično vrijedi i za njegove kolege; 29-godišnjeg Ozrena Grabarića te godinu dana mlađeg Filipa Juričića, iliti ludog magarca Martyja iz “Madagaskara” i nesigurnog znanstvenika iz najnovijeg hita “Oblačno s ćuftama”.
Odmor u crtićima
- Osim što ih jako volim gledati, crtiće volim i raditi jer nude drukčiju vrstu glume, koja se zasniva isključivo na glasu, a meni je to jako zanimljivo. Oni se danas odlično rade, a ekipa koja se oko toga okupila jako je zabavna, ugodna i, mislim, sposobna. To je postalo i zgodno druženje. Jako je zabavno gledati kako u tom malom studiju kroz glas nastaju sve te radnje koje lik na ekranu radi. To je veliki izazov - priča Grabarić, naš cijenjeni mladi glumac koji iza sebe ima već poveći broj odrađenih sinkronizacija.
S njime se slaže i Filip Juričić, koji također u svojoj mladoj karijeri broji poveći broj crtanih filmova, i to svih vrsta.
- Ljepota glumačkog posla je upravo to što se možemo rasporediti na puno strana. Taman kad se umoriš jednog, uletiš u drugi projekt. Iako radim sve vrste crtića, od onih koji se doslovce štancaju za jutarnje termine na TV-u do visokobudžetnih, moram priznati da mi je veći užitak raditi ove velike. U njima imamo više vremena posvetiti se svome liku, svaka rečenica se važe... A kako to izgleda? Pa zabavno je jako! Recimo, ako radiš neki aktivniji lik, onda svakako moraš stajati, ali ako je nekakav pasivniji, onda možeš i sjediti. A umjesto reakcije publike, gledaš reakciju tonca. Ako se on nasmije - onda znaš da si to dobro odradio - kaže Juričić, koji napominje da mu je jedna od najdražih uloga ona Gliste u “Hrabrom Peri”, crtiću koji njegov sin, kaže, obožava .
Ali, stvari se, čini se, za naše glumce u crtićima ipak pomiču nabolje. Sve je više onih koji sinkronizaciju pojedinih animiranih kinohitova hvale na sva usta, ponekad čak i da je bolja od originala. To nije prošlo nezamijećeno ni kod Hrvatskog društva dramskih umjetnika, koje svake godine dodjeljuje Nagrade hrvatskog glumišta.
Stara škola sinkronizacije
- Mi u HDDU-u ozbiljno razmišljamo o tome da među kategorije Nagrade hrvatskog glumišta uvrstimo i onu za najbolju sinkronizaciju. No, to je složen posao, jer moramo osmisliti kako je uvrstiti bez da povećamo broj kategorija. Prvo na popisu nam je uvrštavanje nagrade za dramaturgiju, što će svakako biti sljedeće godine, a zatim ćemo vidjeti što možemo napraviti za sinkronizaciju koja je kod nas iznimno kvalitetna - otkriva predsjednik HDDU-a glumac Goran Grgić.
I on se nekoliko se navrata okušao u sinkroniziranju i zapravo žali što nije imao više prilika.
- Kao klinac sam pratio zagrebačku školu sinkronizacije, koja je tada bila vrhunska. Tada smo bili najbolji među bivšim državama, a to je danas, smatram, uspješno nastavljeno. Oko toga se okupila dobra ekipa, koja to radi ozbiljno i profesionalno. Nastala je cijela plejada likova, čije je početke ostvario, primjerice, odlični Bobi Marotti, koji je, između ostalog, posudio glas Fredu Kremenku.
O staroj školi sinkronizacije može svjedočiti i prvak drame Hrvatskog narodnog kazališta Siniša Popović. On je u svojoj karijeri, kaže, posudio glas stotinama animiranih likova, onog prvog se više ne može ni sjetiti. No, jedan od najstarijih je bio legendarni Nik Praskaton, nekad omiljeni lik mladih i starih. ‘Kralj lavova’ mu također budi lijepa sjećanja, a posljednja u nizu uspješnih sinkronizacija svakako je ona za lik tate Mate u filmu ‘Oblačno s ćuftama’.
- Kada je mali broj nas prije 15-ak godina počeo raditi sinkronizacije, što je bilo samo na HRT-u, kolege iz kazališta na taj su posao gledali kao na nešto neozbiljno. Na snazi je bio veliki stereotip i bili smo na lošem glasu, otprilike kao danas glumci koji glume u sapunicama. No, kada su kasnije shvatili da to i zvijezde u Hollywoodu rade, tada im je postalo malo lakše. Posebno me za taj posao veže moj sin, koji je bio mali kada sam tek počinjao. Nas dvojica imali smo neki naš kod, pa kada bih ja ubacio u crtić skrivenu posvetu za njega, samo bi je on prepoznao. To nam je bilo super! No, u sinkroniziranju crtića i danas uživam - kaže Popović.
Na ‘Ćuftama’ su ga angažirali iz Livada produkcije, koja je zaslužna za sinkronizaciju tog, ali i mnogih drugih animiranih filmova koji se pojavljuju u hrvatskim kinima, televiziji, DVD-ima... “Nebesa”, “Princeza i žabac”, “Priča o igračkama” 1 i 2, a uskoro i 3, “Ledeno doba” 1, 2, 3... sve su to filmovi koji su prošli kroz njihove ruke i naposljetku zaživjeli i na hrvatskom jeziku.
Duhoviti Dalmatinci
- Za nas je specifično što, osim niskobudžetnih crtića za TV, radimo i velike za Disney, Fow, Sony... što zahtijeva poseban način rada. Pogotovo za Disney. Oni jako paze na sve detalje, za njih moramo raditi posebne glasovne testove koje šaljemo u Ameriku i onda oni odlučuju može li određeni glumac proći ili ne. Slično je s Foxom i Sonyjem, ali Disney, s obzirom na svoju tradiciju i reputaciju, ipak više drži do pravila i detalja - objašnjava producent Denin Serdarević.
- Kada dobijemo film, tada zajedno s redateljem prodiskutiramo tko bi bio dobar za taj lik tako da glasovno odgovara originalu.
Proces same sinkronizacije filma traje oko mjesec dana i u to je uključeno i editiranje. Tu se radi o finesama, tako da ono što glumac izgovara bude što bliže otvaranju usta njegova lika. Iako su u Disneyju strogi u mnogo pitanja, ipak dopuštaju da sinkronizacija u drugim zemljama bude malo drukčija, prilagođena pojedinom poneblju, čak to i podržavaju. Te različitosti, poput dijalekata, liku i filmu daju dodatnu draž - kaže Serdarević, kojeg smo zamolili da nam objasni, budući da se o tome u Hrvatskoj često diskutira, zašto gotovo uvijek samo pomoćni likovi pričaju dalmatinskim narječjem, dok su glavni najčešće “čisti Zagrepčani”?
- Uvijek se među sporednim likovima nađe netko tko je šaljivdžija, sam po sebi zabavan i smiješan. A u tom slučaju dalmatinsko narječje najčešće ima prednost pred kajkavskim ili štokavskim, kao što južnjaci u takvim ulogama imaju prednost i u originalu. Po meni je tome razlog činjenica što su južnjaci uvijek imali bolji smisao za humor nego ovi iz centralnog dijela zemlje. Pa za nas Zagrepčane se oduvijek govorilo da smo dosadni. A ako to uzmemo u obzir, onda će sigurno vjerodostojnije zvučati ako je šaljivdžija, primjerice, Dalmatinac.
Još jedan razlog zašto glavni likovi najčešće pričaju zagrebački jest činjenica što se sinkronizacije uglavnom rade u Zagrebu, ali i što to odgovara originalnoj sinkronizaciji gdje glavni lik uglavnom priča narječjem središnje Amerike, pretpostavljam iz istog razloga kao i kod nas - objašnjava te napominje vrlo važan podatak - da su u Disneyju već nekoliko puta presudili da njihovi crtići, kada je Europa u pitanju, najbolju sinkronizaciju dobivaju upravo u Hrvatskoj.
Kada pjevači progovore
Svi koji su pogledali “Riba ribi grize rep” sigurno se sjećaju urnebesnog dvojca Renza i Enza koje su “uglasovili” Mladen Badovinac i Aleksandar Antić iz TBF-a. Mladen se nedavno ponovno prihvatio sinkroniziranja, u ulozi veselog aligatora Louisa u Disneyjevoj bajci “Princeza i žabac”, nominiranoj nedavno za tri Oscara. - Odličan je. Obavio je super posao i jako je zabavan - kaže Serdarević iz Livada produkcije. A “Ledeno doba” 2 i 3, “Legenda o medvjedu”, “Žuta minuta”, “Bobi i Rudi”, duhoviti losovi... sve se to nalazi u biografiji Ede Maajke.