Venecuelanac Lorenzo Vigas imao je 47 godina kad je preko noći na velika vrata banuo u svijet filma. Učinio je to debitantskim filmom "Desde alla" (Izdaleka), koji je 2015. u Veneciji osvojio Zlatnog lava.
Šest godina kasnije Vigas je opet u Veneciji prikazao svoj drugi film. Bio je stubokom drukčiji od prvog, ali možda i bolji. Naslov mu je bio "La Caja" (Kutija).
Naslovna kutija Vigasova filma kištra je s posmrtnim ostacima poginulog rudara, oca glavnog junaka. Taj junak - meksički dječak Hatzin - putuje u udaljeni rudarski gradić da bi preuzeo ostatke tijela. Vraćajući se doma, Hatzin u mjestašcu u zabiti spazi čovjeka koji je pljunut njegov otac. Prilazi mu. Čovjek tvrdi da ga ne poznaje. Ipak, nudi mu posao. Hatzin i dalje vjeruje da je našao oca, no nismo sigurni bismo li mu vjerovali.
"Kutija" je na jednoj razini socijalni film o današnjem Meksiku, o eksploataciji i prekarnom radu u trećem svijetu. Vigasov film, međutim, nije samo to. "La Caja" je i filozofski film o roditeljstvu. Film propituje kakva simbolička i socijalna dužnost povezuje ljude iste krvi, koliko roditelje imamo, a koliko ih zapravo - stvaramo. "Kutija" je sumorni, jezoviti neovestern koji nije roba za najširu publiku. Ali, filmofili ga ne smiju propustiti. Vigas se u zreloj dobi sa samo dva filma pretvorio u jednog od najvećih redatelja današnjice.